Tanka crvena linija

Neko je petljao oko brave, a onda su se vrata otvorila… polako, malo po malo. Prvo se pojavila marama, pa lice zgurene starice. Nije pravila korake, samo je vukla izlizane gumenjaše po podu, mic po mic. Drveni štap od obične grane odsečene negde i nekad, kuckao je po parketu. Svoje teške godine, natovrene na povijena leđa, nekako je i nosila, ali za sobom je vukla i teško breme, slepog starca, muža svog. Večnost je prošla dok su se dovukli do mesta gde je, u svojoj prostoti, mislila da je pristojno. I još jedna večnost dok je progovorila. Obe te večnosti saterale su mi po jednu knedlu u grlo.

- Ja sam, druže ofecire, baba na mog Milana. A ovoj je moj muž, na Milana deda. Jutros pojdomo po ovoj sneg iz selo, i eve stogomo tek sade. On slep, ič ne vidi, svud ga potežem sa sebe.

Tišina

- Ete, mi dođomo da pitujemo za našega Milana. On siroče, nema ni oca ni majke, mi ga odranili od volicko – prođe večnost dok podiže drhtavu ruku da pokaže. Sade, vala je Bogu momak izraso. On nam sve, sva pomoć. Odkade ode u kasarinu, po poziv, nema koj drva da naseče i vatru da podloži. Izmrzomo, gladujemo. Samo njeg imamo, na daleko nigdi nikog, niko ne navrća da ni pogleduje.

Tišina. Večnost u tišini. Ćutim. Znam zašto su došli, a ćutim, jer mi ona knedla zarobila reč u grkljanu. Udavi me reč koju ni da progutam, ni da ispljunem.

- Mi bi moleli da nam pustite Milana, ne možemo više sami. On je tu kod vas u kasarinu.

- Kako se preziva vaš Milan? – progurah nekako kroz knedlu, tek da nešto kažem.

- Vasiljević, to mu po ocu, a mie smo Dinići. Majka mu pokojna bila naša ćerka.

- On, majko nije ovde u kasarni… svi su otišli… – kako da kažem gde su otišli?

Pobadam pogled u spisak… tražim mu ime… preskačem ona precrtana crvenom olovkom pored kojih piše „poginuo“… ona zaokružena pored kojih piše „nestao“, „zarobljen“… tražim pod „V“…

- A kude otišli,  daleko li je?

Nema pod „V“ prezimena koje tražim, a da nije precrtano ili zaokruženo. Brišem mokro čelo. Ispod crvene linije nalazim ime Vasiljević Stojana Milan… godište sedamdesetprvo… dvadesetjedna… jutros precrtano…

- Daleko, majko, jako daleko.

- Će se vrnu skoro, ne li?… davno otišli, a ofecire… brzo će se vrnu…?

Tišina… ona u glavi… najteža…

Објављено у:  on 7. фебруар 2010. at 2:11 pm Коментари (11)

Plamičak ljubavi

Požar, kao i ljubav, bukne iznenada. Vatra, kao i ljubav, puna strasti, brzo obuzme sve. Kada se požar ugasi, isto kao i ljubav, ostane zgarište. I mnogo tuge za izgubljenim… u požaru, ili u ljubavi, svejedno. Na zgarištu često, kao i u ljubavi, nikne nešto novo, jer to čudo od života, mora dalje.

Ali ponekad, jako retko, požar, kao i ljubav, ne bude ugašen sasvim. I u požaru, kao i u ljubavi, ne sagori sve. Ispod neke gomile pepela, kao i u nekom duboko skrivenom kutku duše, ostane da tinja neki plamičak ili ugarak. Niko ga ne vidi ispod tog pepela, isto kao što se i u dnu duše sakrije. Svi odu daleko od požara, kao i ti što odeš daleko od te ljubavi.

Prođe vreme, nekad malo kao u požaru, a nekad mnogo kao u ljubavi. Ponekd vetar raznese pepeo, isto kao što ponekad sudbina prekopa po duši. I oba plamička na površinu izađu. I ponovo bukne požar na nedogorelom zgarištu, isto kao i ljubav prema tebi koja nikad nije prestala da postoji. Kao i požar na nedogorelom zgarištu, tako isto i tu ljubav prema tebi niko neće ugasiti, dok se zgarište, isto kao i naše duše, same ne ugase, onda, kada do kraja dogore.

Објављено у:  on 31. јануар 2010. at 5:44 pm Коментари (25)

kazivanje arčibaldu – jedanaesto (zapisi na duši)

… razmišljam nešto, arčibalde… o ljudima… o ljudima koji su nekada i nešto zapisali na licu i naličju moje duše… i o sebi razmišljam na isti način… i ja sam pisao po licima i naličjima njihovih duša… kad nekoga upoznaš, daš mu prvo da piše po naličju duše… a ako vidiš da ti se to što piše dopada, pustiš ga da piše i na licu… to što je zapisano nekad ostaje za sva vremena, a nekad ostanu samo imena onih koji su pisali… pa ni to… nekih imena prestaneš da se sećaš…

… kad odeš, arčibalde… odeš daleko i na mnogo vremena… poneseš te zapise… čitaš ih kroz sećanje… neke često, neke sve ređe, a neke brzo zaboraviš… tamo gde odlaziš, skupljaš nove zapise… i svi oni imaju neku svrhu u tvom životu… nisu se našli slučajno na tvom putu… od svakoga nešto naučiš, dobiješ… ni ne znaš da neke nisi mogao da izbegneš i da si hteo… tako postaješ to što jesi…

… kada se posle mnogo vremena vratiš, arčibalde… odande gde si bio da bi postao to što jesi… vratiš se među one koji su davno pisali po tvojoj duši… čitaš… čitaš one koji su najviše zapisali… one kojima si se najviše dao… tražiš ih… pitaš… nalaziš ih… nalaziš ono što su i oni kroz to vreme postali… pokazuješ svoju ispisanu dušu… ono što su pisali dok si im davao da ti pišu po duši… pokazuješ šta si za tih trideset godina postao…

… i znaš šta shvatiš, arčibalde… shvatiš da si uzalud čuvao sve te zapise… svi ih se odriču… ne prepoznaju svoje rukopise… sad se drugačije potpisuju… onda se boriš sa demonima da ti ne unište dušu, davno ispisanu prijateljstvom… ćutiš kao miš u nekoj rupi… ne veruješ, a moraš da veruješ…

… a onda čuješ neki poznat glas kako te zove, Arčibalde… glas ti poznat, ali se ne sećaš baš kome pripada… kad ga prepoznaš, vidiš da je to neko sa naličja tvoje duše… tamo gde su zapisi već pomalo izbledeli… ne prepoznaješ mnogo toga što tamo piše… ali on te zove, poziva, vidiš mu radost na licu što te je ponovo sreo… pominje neka imena, sva sa naličja tvoje duše… šalje ti srdačne pozdrave od njih… poziva te da se i sa njima sretneš i vidiš… nedostajao si im…

… shvatiš, arčibalde, da si promašio… da si pogrešnim ljudima davao da ti pišu po duši… po licu tvoje duše… a da si na naličje gurao one koji su bili pravi… naučiš nešto i onda kada si bio siguran da sve znaš…

s dubokim poštovanjem i ljubavju:
jednoj Snežani što se potpisuje sa: tvoja S…
jednom Dači
još jednoj Snežani
i jednoj Jeleni

Објављено у:  on 28. јануар 2010. at 5:12 pm Коментари (21)

Официр 1 -3

1

- Официр кажеш, тај што је дошо? – упита Радиша жену Смиљку, кад се вратила из бакалука.
- Да, официр.
- А како изгледа?
- Нисам га видела, али кажу млад.
- А зна ли се којим послом је дошо? – упита свекар кроз залогај.
- Не зна се, свашта се нагађа.
- А одакле је дошо?
- Из Београда, видели ауто кад га довезо.
- Је ли сам дишо? – наивно ће Радиша.
- Са још тројцом.
- Официри та тројица?
- Другачије су им униформе, биће да нису.
- Дошо па ће и отићи, – огласи се Радишина мајка, тек да нешто и она каже.
- Видеће се, ко зна, рат само што је завршио, војске на све стране.
- Дај оно вино, Смиљка!
- Сутра жањемо код Анике.
- Ти снајка остани кући, спремај. Ниси више за у поље.
- Могу ја још.
- Нека те ћерко.
- Слушај шта ти се каже, ваљда мати боље зна!
- Остаћу, остаћу, само кажем.
- Треба жито носити у млин. То ћеш ти у суботу Радиша.
- Суботом је, оче, велика навала.
- А кад би други дан, треба друге ствари…
- У недељу је Свети Илија, Живораде.
- Нек је.
- Онако сам поменула.
- Родило ове године.
- Биће и вина.
- Ја ћу у суботу са Петром у Варош, да купиим соли и гаса.
- Оћеш ли продавати штогод, и шећера треба.
- Видећу, можда потерам мало јечма.
- Треба дувана, оче.
- Треба.
- Узми ми и ново сито, оно ми се поцепало.
- Узећу.
- Вруће је.
- Идемо легати, касно је
- Ајмо.

2

- Колико год да ураниш увек ћеш чекати.
- Нестало брашна, па сви мељу.
- Ова киша је добродошла.
- Мељу ли ови, шта се чека?
- Нова власт.
- Каква нова власт?
- Кажу пописују колико ко меље.
- А шта ће им то?
- Мене питаш… питај њих.
- То је због откупа људи.
- Вероватно. Кажу да све узимају.
- Узимали су и они пре њих.
- Али ови, кажу, узимају све, ништа не остављају.
- Како све, не могу све.
- Оставе ти само да не цркнеш од глади.
- Ћут, ћут, ено неки се униформисани пење на кола да нешто каже.
- Народе! Народе, ми смо, односно ја представљам нову народну влас.
- Дакле то је тај. Одакле таквом певцу таква гласчина?
- Ми, то јес наша земља, наша нова Федеративна Народна Република Југославија, је извојевала светлу победу над фашизмом и домаћим издајницима. Вољом њених народа и … овааај… народности, изабрана је нова народна влас. Али… овај… сви ти успеси нису прошли без жртава. Млого је деце, сирочади по домовима. Земља је… овааај… порушена и гладна, јел. Ви сељаци, оћу рећи… овааај, пољопривредници, ви треба сада да ступите на сцену. Треба нахранити ту сирочад и народ по градовима… овааај… који нема ни њиву, ни краву. Зато је наша народна влас донела закон о откупу. Ваши производи биће откупљени. Али … овај… ни пара нема. За узврат наши радници по металским радионицама и фабрикама које… овај… нису порушене, јел, коваће за вас алате, плугове и све друго што вама треба … јел… оно што треба сељаку да не купује…

3

- Где ти је брашно Радиша?
- Узела народна власт, мајко.
- Ко узо?!
- Народна власт, за народ, за сирочад, за… шта ти ја знам кога све…
- А шта ћемо ми, јадна нам мајка, од чега ми да живимо?
- Питај народну власт. Ево оставили један џак, кажу то вам је довољно.
- Што их ти не пита, синко?
- Пито сам.
- И…?
- Ништа, кажу имамо ми по амбарима још… придржи ми узду… миран Соколе… Добро да сам и ово извуко, једва их убедих да је то од ове летине. Као да не знају да је прошлу попалио Шваба.
- Куку мени, јадна ти сам.
- Не кукај, јел дошо отац?
- Није. Кад дође…
- Где је Смиљка?
- Намирива.
- Треба и стоку склањати. И њу отимају. Све треба склањати.
- Напој коње, па уђи, мокар си.
- Ајде ти у кућу, саћу ја.
- Стиго си Радиша, – јави се Смиљка гацајући бременита по блату.
- Јесам. Дај те кофе да напојим коње.
- Нека ја ћу, ти си уморан.
- Мани се жено. Ја уморан, а ти се једва вучеш. Иди у кућу, ја ћу намирити.
- Могла сам и ја…
- Бежи у кућу, шта је теби, оћеш то нерођено да…!

***

- Мајко шта ти је, што си тако смркмута, јел нешто не ваља?
- Не ваља, снајка, ништа не ваља.
- Шта се десило, јел Радиши нешто…? И он ми је нешто, ко да му нису све на броју.
- Немој тако за мужа. Узели му брашно.
- Ко?!
- Власт.
- …
- Теби канда није добро, а?
- Добро ми је, добро.
- Не лажи мени, шесторо сам их родила.
- Проћи ће. Још је рано.
- Јеси ли добро израчунала?
- Јесам.
- Неће још дуго, мораш истрпети.
- Ех, да оће сутра.
- Није далеко, стрпи се и не потежи тешко.
- Шта ћемо зимус без брашна?
- Има још пшенице, не брини.
- Ако и то узму?
- Сакрићемо.
- Ако нађу?
- Не призивај несрећу. Сакрићемо, кажем.
Улази Радиша са оцем. Ћуте. Сви ћуте. Само ветар по небу витла облаке.

Објављено у:  on 20. јануар 2010. at 7:06 pm Коментари (7)

Официр 4

4

- Добар дан, има ли кога?!! Домаћине!!
- Ту смо, ту… добар дан.
- Живорада Милиновића кућа…?
- То ми је свекар.
- Аха. А јел ту?
- Није.
- А где је?
- Код Лисових, вршу.
- Лепо. На моби дакле. Има л кога осим тебе?
- Нема, само ја.
- Ево ти ово подај му кад дође.
- Шта је то?
- И кажи му да буде тамо на време.
- Где тамо?
- Све ту пише. Ајд сад.

***

- И каже да будем на време…
- Тако је казо.
- А шта ћу му ја?

***

- Живорад Милиновић?
- Јесте, ја сам Живорад.
- Ја сам мајор Лукић, спроводим народну власт у вашем селу. Видим ти си добар домаћин Живораде.
- Не жалим се, а мислим да се и на мене не жале.
- Напротив, кажу да си радан и поштен. И син ти је добар наследник.
- Добар је, не жалим се.
- Је ли родило ове године?
- Знам и за боље, али хвала богу и за ово.
- Захвали себи и твом раду, пусти бога.
- Узречица, наша … сељачка.
- Знам, знам, али бога више нема. Ова власт га не признаје, хахаха.
- Ја сам сељак, нисам власт.
- Али ваљда си одан овој власти. Био си оној пре, зашто не би и овој?
- Мене власт не интересује, моје је да радим.
- Па мораће да те интересује ова власт. Мораћеш да докажеш да те интересује, да је поштујеш, да си, што се оно каже, лојалан грађанин.
- Ја сам био и остао сељак, и то ћу бити и под овом и под било којом власти.
- Где ти је други син?
- …
- Ћутиш, немаш шта да кажеш.
- Не знам, чуо сам да је погинуо, Бог да му душу прости.
- Опет ти са тим Богом. Погинуо кажеш? За кога је погинуо?
- Сигуран сам да је погинуо за отаџбину. Знам Драгољуба, син ми је.
- Али је био и официр бивше Краљевине. Краљев официр, а они су сви четници.
- Не знам ја то.
- Па видиш, ја знам.
- Шта знаш?
- Да су сви били четници. Па и твој син.
- …
- А ти знаш шта то значи.
- Шта значи?
- Не прави се наиван, пуно ти је година, мени можеш отац бити.
- …
- Него, нисам те зато позвао.
- …
- Позвао сам те да се упознамо. Волим да познајем своје сељаке.
- Видим да мене већ добро познајеш, ниси ме требао ни звати.
- И…
- …
- И да ти нешто предложим.
- Шта да ми предложиш?
- Као што рече, ја знам скоро све о теби, јел. Па пошто је тако како је, хтео сам да ти предложим да мало радиш за мене.
- Шта ја могу да радим за тебе?
- Полако, полако… Ти знаш да сам ја овде да спроведем народну власт… То јест, најпре тај откуп. А пошто ја, ма колико се трудио, не могу за то кратко време да знам све, ко је ко, и какав је ко…
- Да будем цинкарош, то хоћеш од мене?
- Не зове се то више тако. То се сад зове сараднја са народном власти. Ти ћеш само да сарађујеш са народном власти, то јест са мном.
- А како ти то замишљаш, ту сарадњу?
- Па, овако. Кад ми посумњамо да неко нешто крије, да неће да да за откуп…
- Никад.
- Дакле одбијаш сарадњу са народном власти?
- То није сарадња…
- Грешиш Живораде, грешиш… али добро… само да знаш, све ја знам о теби.

***

- Што те звали?
- Да цинкарим… да потказујем…
- Ниси ваљда црни Живораде…?
- На шта ти ја личим, луда жено? Него, Радиша…!
- Кажи оче.
- Ноћас копамо у Јасенској.
- Шта копамо?
- Сакрићемо, све ћемо сакрити, па да видим дал ће моје наћи.

Објављено у:  on at 6:58 pm Коментари (4)

Официр 5

5

- Живораде!!!
- …
- Живорадеее!!!
- Ајде Данило, уђи, немој с шора викати.
- Добар дан у кућу.
- Добар дан. Дуго те није било, којим добром?
- Да је добро, и није.
- А зашто не би било, побогу?
- Све ми узели, мој Радиша. За откуп… кажу даће неке обавезнице, а ја ти не знам ни шта је то. Где ти је отац?
- И нама су. Оставили само да на гладовању преживљавамо. Отац намирива ону јуницу што једина остала.
- Вама је лако, имате много земље, ваљда сте нешто склонили.
- Мислиш сакрили?
- Па да, то мислим.
- А где да сакријемо, кад све претресају? Преврћу наглавце.
- Не могу баш све, закопа се у земљу.
- Ма, нађу скотови.
- Мислио сам ако… да ми позајмиш… да преживим.
- Нема, Данило, очинјег ми вида, ни за нас није остало.
- Прича се да вас видели како ноћу одлазите према Јаснској, па сам помислио…
- Ко прича?
- Село.
- Ма, ишли у рибе на реку.
- Колима и коњима?
- Брже је, а и…
- Добро, ја мислио само… ал кад нема, оно нема.
- Седи, ни ракију ниси попио.
- Ниси ни понудио.
- Ма, збуних се мало… дуго ниси долазио, па…
- Нека, други пут. Морам даље.

***

- Домаћинеее!!!
- Ту смо, ту смо! Изволите.
- Је ли Живорад код куће?
- Ту је господине, саћу га звати.
- Нисмо ми господа, снајка, ми смо сад сви другови.
- Да, чула сам… саћу ја…

***

- Здраво Живораде.
- Здраво мајоре.
- Нећеш да ме понудиш да седнем, уби ова врућина цео дан.
- Ниси дошо да седиш, чим водиш оволику булументу са собом.
- Па и нисам.
- Којим добром, ако добро носиш?
- Добром дођох, а шта ћу понети од тебе зависи.
- Што је од мене, увек добро било.
- Према мојој евиденцији, Живораде, ти ниси предао за откуп онолико колико си требао.
- Предао сам све што сам имао. То што је остало, није ни за преживети до следеће жетве.
- Па како мислиш да преживиш?
- Дадосте нам оне папире, од њи ваљда.
- Њи ћеш наплатити тек на лето, ако буде било пара.
- Па не знам онда. Зајмићу.
- Од кога, Живораде? Од оних што су сакрили као ти?
- Ништа ја нисам сакрио.
- Јеси, а знам и где.
- Онда нађи, па узми.
- Што би се ја мучио, кад ћеш ме ти одвести и сам откопати.
- То су лажи, село пр…!
- Ћути Радиша!
- Кажи Радиша, шта село пр…
- Ништа.
- Кажи, кажи. И ја сам чуо, па да видимо јесмо ли чули исто.
- …
- Значи нећеш. Где ти је жена, Радиша?
- Тамо је, у кући с матером.
- Трудна, само што не роди, а?
- Да, чекамо сваки дан.
- Аха, зови де је овамо.
- Шта ће вам она.
- Ти си своје рекао, Живораде, пусти нас двоицу да сад разговарамо. Зови жену, Радиша!
- Она ништа не зна, шта ће она…?
- Зови кад кажем!
- Смиљкаа!!
- Шта је… да донесем ракију, кафу…?
- Дођи овамо.
- Кажи Радиша.
- Оће бити мушко, снајка?
- Ако Бог да.
- Ви сељаци ништа без Бога не можете да урадите.
- Само он зна, госпон официру.
- Везуј за капију!
- Кога друже мајоре.
- Њу.

- Везуј кад кажем!
- Чекај, шта то радиш… имаш ли ти човека у себи… животињо!!!
- Куш, матори, ако нећеш да ти просвирам метак кроз ту ћелаву главу. Куш!! Сви сте ви четници, народни издајници! Мајку вам четничку, све ћу вас побити!
- Станте, људи, шта је она крива!? Станте..!
- И ти ућути, и тебе ћу, све ћу ја вас…! Удри том тојагом, нек се испили и то четничко копиле да и њега…! Удри велим!

Објављено у:  on at 6:54 pm Коментари (6)

Moja ljubav iz mladosti

Zazvonio je telefon.
Znaš koga sam srela ovih dana
Ne znam, kažem
Tvoju ljubav iz mladosti
Bilo ih je više
Ma, znaš ti na koga milsim
Znam, kažem
Evo ti meil, piši joj

Moju ljubav iz mladosti nisam ni sreo, niti išta o njoj čuo više od trideset godina
Nije ni ona o meni
Moje ljubavi iz mladosti sam se često sećao… samo nje, ne neke druge
Poslednjih dvadeset godina svima priča kako nije imala boljeg momka od mene
Moja ljubav iz mladosti dugo već živi u inostranstvu
Ja sam se nedavno vratio u grad naše mladosti
I ona će se uskoro vratiti
Mojoj ljubavi iz mladosti napisao sam pismo, kao nekada
Pisala je i ona meni
Onda su nam se glasovi upleli u telfonske žice
A godine koje su nas razdvajale, sve više su se topile na plamičku ljubavi koji se nikada nije ugasio
Shvatili smo da se nismo nikada ni rastali
Noćas nas je vezala jedna pesma koju smo, stih po stih, pisali zajedno

Znaš li kako je lep mesec,
u krošnji moje lipe.
Vidiš ga u mojim očima?
Da, dok te ljubim,
poleglu na travi,
baš tu, ispod moje lipe.

Znaš li kako se čuje tišina,
kad ljubav u nama vrišti
od želje i strasti,
dok mesec, senku tvoga lica
razliva po grudima mojim,
belim, mekim, bujnim…

Čujem pesmu vetrova,
što raznose tvoje ime,
koje se može samo pevati,
nikako reći u prolazu.

A ja molim da se nikad ne probudim
iz ovog sna koji me upija,

iz ovog sna što na javu liči,
i ne znam dal’ stvaran beše,
taj koji mi snove satka
u kosu devojačku,
i nesta.

I bićeš zemlja moja i moj dom,
da vratim se umorna tebi…

posle dugih putovanja,
da spustim glavu u krilo tvoje…
i dosanjaš taj večni san.

Објављено у:  on 18. јануар 2010. at 7:23 pm Коментари (20)

Dvadeset dinara

Sedim jutros u jenom kafiću, pijuckam kafu i posmatram prolaznike kroz zid od stakla. Subota, hladna kao zmija, tek poneko prođe.
Pojavi se u jednom trenutku starija žena, pogurena i sva ojađena. U ruci joj bela plastična čaša, od onih za jednokratnu upotrebu. Ide polako i prosi. Zaustavlja prolaznike, nešto im govori i pruža onu čašu. Mnogi je obilaze u širokom krugu, neki je ni ne primećuju, samo prođu.
Jedna gospođa zastade i poče preturati po ogromnoj tašni, tražeći novčanik. Nađe ga, izvadi dvadeset dinara i pruži ženi koja se, čim je gospođa stala, počela naklanjati i zahvaljivati.
Uhvatio sam u mislima trenutak kada je novčanica od dvadeset dinara prelazila iz jedne u drugu ruku. Odjednom shvatih kako je to bio trenutak kada je ista ta novčanica drstično promenila svoju vrednost. Gospođi koja je davala novčanicu, ona nije bog zna šta značila – ženi koja ju je primala, značila je možda jedan dan života više, ili bar jedan dan gladovanja manje. Jedino što su se obe nadale da „neko to od gore vidi“.

Објављено у:  on 16. јануар 2010. at 4:07 pm Коментари (10)

Čupkove priče I

Dok priča svoje dogodovštine, pa i one najozbiljnije, svi oko njega se hvataju za stomak ili nadlanicama brišu suze od smeha. Eto takav je, ne ume da ispriča ništa, a da to ne liči na urnebesnu komediju. Sećam se nekih njegovih priča od koje smo se svi valjali od smeha. Imitirao je crnogorski naglasak dok je pričao.
Jedna priča ide ovako otprilike, jer nema toga ko bi to mogao ispričati kao on, ali vredi pokušati bar prepričati.

Čupkove priče

Pozlila mi se rana od rata, tromb mi se na nogu zakačio, pa ti mene pošalju da mi to na hirurgiji operišu. Pod nož, pa ti vidi. Odem tamo, a doktor, hirurg taj, gleda, pa gleda, pa gleda… Reci nešto mulac jedan, mislim se, a gaće mi se tresu. Konačno progovori. E, ni mom Jovanu se nisam obradova kad je progovorio, ka njemu… eto ne pomako se, ako lažem. Kaže on meni, veli, nećemo mi ovo operisati, probaćemo prvo injekcijama. Klali, boli, meni isto, nož, igla, u nogu u guzicu, meni vazda isto, vidim platiću. Al, šta je, tu je.
Odvede me neka brkata sestra do sobe, a soba šestokrevetna i nikog u njoj, do ja. Sam ja. Đe ću sam, nema me ko sažaljevati kad me budu boli. Jok, sam ko jaje na grobu. Odaberem krevet do prozora, velim leto je, pa vrućina… Taman se smestih, kad eto ti one brkate, vodi još jednog. Neki jado, sprčio se ko stoparac, a dva metra u njemu. Nema trijes kila kad pokisne. Smrzo jado od stra, vidim mu u očima. Tu ti se ja najunačim. Pomislim, šta li će ovom jadniku da odseku, kad sama kost i koža. Nema više šta da se iz njega izvadi. Pitasmo se za ko smo i šta nam fali. Ja kazah svoje, a on kaže da će kilu da mu vade. Htedo reći, pa što ne kažeš da si kilav, da se ne mučim i nagađam, a vidim da nizašto nisi.
Popričasmo se tu neki sat, ja ga junačim pričam o ratovima, kad uto uđe sestra. Ne, nije ona brkata, nju su valjda oterali na brijanje. Dođe mlada neka, i lepa ko anđeo. Pita ko je taj i taj. Javi se moj cimer, ko đačić iz prve klupe u prvom razredu.
- Spremite se za operaciju, za sutra ujutru, – veli mu ona.
- A šta da spremim, nemam ništa kod sebe, sve mi uzeli na prijemnom?
Cccc, cokćem ja. Ovaj naviko da plaća čim neko progovori.
- Depilirajte se tamo gde ćete biti operisani, – reče i ode.
Pogleda cimer u mene, vidim ništa mu nije jasno, te mu pomogo da svati.
- Obrijaj se, jadan.
- Šta da obrijam?
- Sve.
- Kako sve?
- Pa, sve tamo dole gde će te operisati.
Snuždi se ko ružno vreme, povadi pribor za brijanje i ode.
Kad se vratio, reč nije progovorio do jutra, kad opet dođe ona sestrica.
- Jeste se spremili za operaciju? – pita ga.
On viri ko miš ispod onog čaršafa i klima glavom da jeste.
- Dajte da vidim.
- Kako da vidite?
- Pa, ustanite čoveče iz kreveta, svucite pižamu da vidim. Mene će da ribaju ako nešto nije u redu.
Ustade na jedvite jade, dobaulja do sred sobe i kako svuče donji i podiže gornji deo pižame, a sestra pljaaaas ruke na oči, a on pljaaaas, da rukama pokrije ono malo jada međ noge.
- Pa šta ste to uradili božji čoveče?
- Pa obrijao se, što jel ne valja?
- Pa, ko vam je rekao sve da obrijete?
- ON, – upre prst u mene.
- Nisam ja, šta ja imam s tim, nisam ja sestra, – branim se ja.
A on, obrijo sve, od brade do skočnog zgloba na obe noge. A noge obrijo samo s prednje strane. Ma ni u cirkus ga ne bi takvog.
Ništa, šta je tu je. Ode on na operaciju takav. Mislim se ja, ovom će, kad ga doktori vide i počnu se smejati, izvaditi i kilu, i bubreg, i vene, i jaja, i skočni zglob… ništa mu, jadniku, neće ostaviti. Osta ja sam i sve mislim na njega.
Prođe mi dan u tom, kad sutradan oko jedanes sati, eto ti njega vodi ona brkata. On jedva ide. Na sve strane mu neke cevčice i kese vire. Kad leže i ona sestra ode, pridgnem se pa ga pogledam sažaljivo i pitam:
- Jeli prijatelju, ko je tebe operiso, doktori ili vodoinstalateri?
Posle se soba napuni. Svi negde sečeni i ojađeni. Ja im pričam viceve, računam da im olakšam rane junačke, a oni pukoše od smeha, i sve me psuju i viču da prestanem. Pitam se zašto, kad ništa loše nisam mislio.

Eto takav je Čupko. Više nismo u istom gradu. Baš mi nedostaje.

Објављено у:  on 15. јануар 2010. at 8:13 pm Коментари (13)

Božićna priča

Dugo je bio ateista. Nije verovao u ideologije, a vera je bila za njega najveća od svih ideologija. Dalo bi se pomisliti da je to posledica vremena u kojem je vaspitavan i u kojem je dugo živeo. A zapravo, bila je to posledica toga što je o religijama, a posebno o onoj kojoj je pripadao, mnogo znao. Proučavao ih je godinama.
Ipak, u poslednje vreme počeo je sebi postavljati pitanja. Treba li možda početi verovati? Šta je čovek bez vere? Ima li život smisla, ako se ne veruje ni u šta? Da li mu je život nanosio toliko nesreće baš zbog toga što nije verovao? Ako ne veruješ ni u šta, kako onda verovati u život? Da li se zbog neverovanja gubi nada, nestaje žela, gubi svaki smisao…?
A opet, kako početi verovati? Odakle početi? U šta prvo poverovati? Može li se odjednom, bez ikakvog povoda, početi verovati u ono u šta se nije verovalo? Da mu je samo jedan, makar mali, beznačajan, dokaz da u tome ima nečega. Možda ipak, da sam pokaže malo volje. Kroz običaje koje je poštovao. Znao je da su svi oni imali korene u paganskim religijama, a hrišćanstvo ih je samo prilagodilo da se obreduju u Hristovo ime.

Približavao se Božić. Nema većeg praznika i bolje prilike da se počne, bar sa obredovanjem. Znao je sve o obredovanju i sve je pripremio, ali nešto je nedostajalo. Božić se slavi u krugu porodice, a on nije imao porodicu. Ne onakvu kakve zna i kakve viđa i zamišlja, srećne u Badnje veče. Imao je samo nju, ćerkicu. Ona je bila sva njegova porodica. Imao je i ljubav jedne žene, ali ona je bila tek nezrela nada da neće ostati sam celog života. Sklopio je oči da ne dozvoli očaju da na njih izađe i čudna nada mu se javila u mislima. Možda je dotle došao baš zato što nije verovao, možda je taj očaj koji je osetio, dno dna, možda će sutra biti sve drugačije, bolje. Čudna vera u to da će biti bolje otvorila mu je oči i iz njih umesto očaja zasja, jedva vidljiv sjaj.

Zimski sumrak rano dolazi. U trpezariji u kojoj je bilo sve ono što je na Badnje veče trebalo biti, sedeo je i pričao ćerkici Božićne priče, pokušavajući da kod nje ispravi ono što je sam počeo smatrati greškom u svom životu. Začudio se koliko je već znala o svemu. Shvati, po ko zna koji put, da ne žive u istom svetu i da je svet u kome ona živi daleko bliži onome u šta nikad nije verovao. Jednog trenutka devojčica se zamisli i odluta u tim mislima. Pustio ju je da dovrši svoje misli.
- Volela bih da imam mamu, kao sva deca… bar večeras…
- Znaš da je mama sa nama iako…
- Znam, ali ipak bih volela da je neko sada sa nama, ko bi mi bio mama. Nemoj misliti da sam zaboravila na svoju mamu, ali ona je tamo negde i znam da nas sada gleda. Znam ja sve to, ali kad već ne može biti sa nama, volela bih da je tu neko drugi ko bi mi mogao biti mama.

Detinja duša je čista i iskrena, kao i ova želja koja je iz nje izašla. Nastala je tišina. Oboje su ćutali istu tugu i istu nadu. Njegova nada da će jednoga dana ponovo imati porodicu, onakvu kakvu može imati u svojoj nedaći, do tada tanka i lomljiva, pretvarala se u iskrenu veru. Vera se pretvarala u molitvu da sledeći Božić ne budu sami. Pred očima su mu same proticale slike srećne porodice u Badnje veče. Potpuno se predao toj molitvi i nije primećivao proticanje vremena, koje je za njega stalo. Iz obuzetosti verom i molitvom trže ga ćerkicin glas:
- Neko kuca na vratima!
Zbunjen, bačen u stvarnost, polako pođe prema vratima. Na Badnje veče niko nikome ne dolazi,- mislio je. Nije bilo vremena za pretpostavke, ko bi to mogao biti. Otvorio je vrata i nije prepoznao nikoga koga je mogao očekivati. Mislio je da se njegova molitva i vera pretvorila u san i da sada vidi iste slike koje je do malopre zamišljao. Na vratima je stajala ona, za ruku je držala devojčicu i čekala da nešto progovori.
- Ti?
- Na Badnje veče ne treba biti sam. A i ti i ja smo noćas sami.
- Znam, ali mi još uvek nismo porodica…
- Ima li boljeg dana da to postanemo. Jednom, kada si posumnjao u to, rekla sam ti da smo mi jedina srećna porodica. A Bog veruje u ljubav i on će nam noćas biti svedok. Veruj.
- Verujem.

Verovao je. I ne samo njoj. Verovao je da je dobio onaj dokaz koji je tražio da započne verovanje u ono u šta celog života nije verovao.

SREĆAN VAM BOŽIĆ – HRISTOS SE RODI

Објављено у:  on 6. јануар 2010. at 1:52 pm Коментари (7)

Kazivanje arčibaldu – deseto

… ajde, arčibalde, da ti ispričam jednu priču… znam, da ti nije baš do mojih priča večeras, ali ja nekome moram da ispričam… a kome ću nego tebi… pustićemo neki bluz, on nekako, ipak najbolje ide uz moje priče… šta da radim kad je to, prosto život tako rešio, pa šta je, tu je…
… znaš, ljudi uglavnom misle, vojska je to, kamen, čelik, srce u junaka… a srce je srce, moj arčibalde, isto u deteta, isto u junaka, isto u devojke… isto… isto kuca, isto se plaši, isto raduje i tuguje, smeje… plače isto… eee, baš to hoću da ti ispričam… to, kad mi je srce plakalo…
… rat je bio, ono pre deset godina, kad je padalo s neba, a mi ništa mogli nismo… nekim poslom ratnim, nađoh se nekoliko dana u jenom selu kod kruševca… kobilje se zvalo, sećam se… bejasmo nas nekoliko u seoskoj školi smešteni… u selu, nigde muško da vidiš… deca, žene,starci i bogalji… prolaze putem, pogleduju, zaviruju, poneko zastane, ali svi nazovu dobar dan… niko ništa ne pita, strah ga da ne čuje što ne želi čuti… njihovi iz sela mnogo otišlo pod šlem… a neka tišina, čuješ list kako pupi i raste…
… beše kasno popodne, trećeg ili četvrtog dana… oblaci neki se naduli sa zapada, teško disati… odmarao sam posle neke konzerve… o ručku beše… izneo stolicu ispred škole, zavalio se i čitam knjigu… kraičak oka mi uhvati neki pokret putem pored škole, pa se sve umiri… ne marim, neko prolazi, pa zastao… otići će… ali prođe vreme, a ne odlazi, već mi žulja taj kraičak oka svojim mirom… podignem pogled, a na kapiji stoji žena… u jednoj ruci drži neki zavežljaj, u drugoj dečaka… pobola pogled u mene i trpi moj nemar svojim ćutanjem… vidim htela bi nešto… ustanem i priđem bliže, toliko da primetih da joj se kraičak usne pomeri u osmejak… pitam je treba li joj nešto… poznaš li ti mog vitomira, vojniče, pita… možda bih se nasmejao toj prostoj duši, ali mi neki jad ne dade… kažem da ne poznajem… a što pitaš… pratila bi mu ovo… podiže malo potežak zavežljaj u stolnjak zamotan… gledam joj lice zabrađeno maramom, novom kao za vašar… ivice gde je bila savijena, pa popeglana, još oštre… oči mlade, ali bore ga postarile i poružnile… a šta mu to šalješ… da presvuče i preobuje… da poje… pogledah zavežljaj… kroz tanko i ostarelo platno providi se karirana košulja… pogledah dečaka… kroz trepavice viri jad…
…kako da kažem da ne poznajem vitomira… njenog vitomira… ne poznajem, bože, ni jednog vitomira… šta ću sa tim… šta ću sa tim zavežljajem… gde da smestim njenu nadu da će vitomir dobiti da presvuče i preobuje… da poje… da sve to… to što mu žena brižno pratila… gde ću sve to, moj arčibalde, kad mi srce malo… gde ću u svoje srce vojničko i junačko da smestim onu suzu, nabujalu u detinjem oku… a on stisko, pa ne da da kane… može li to sve da stane u moje detinje srce, a da ne zaplače…

Објављено у:  on 2. јануар 2010. at 9:48 am Коментари (4)

Za Vešticu i njeno društvo iz ćoška

Poštovani publikume,
Večras imam posebnu čast i zadovoljstvo da primetim i pozdravim jedno neobično društvo – „Vešticu i njeno društvo iz ćoška“.
Zbog svega toga, ova noć neće proteći onako kako je bila zamišljena, dok još nisam znao da će nas naša dubokopoštovana Veštica, sa svojim čudnoneobičnim društvom, udostojiti svoje prisutnosti i time ovoj veličanstvenoj noći dati poseban sjaj, koji niste mogli ničim u svojoj mašti dočarati.
Umesto skromnozamišljene i blagonajavljene noći muzike, ića i pića, biće ovo noć magije i čarobnih dešavanja. Biće to noć zvezda padalica, mesečeve maglice i zvezdanog praha. I niko neće biti pošteđen, poštovana publiko. Iz ove noći svi će izaći posuti tim prahom i svako će uhvatiti svoju zvezdu padalicu. Čarobnim rečima nas je cele ove, sada već stare godine, podizala kad padnemo, uznosila u visine svoje mašte, darivala srećnim trenucima i pretvarala naše sive dane u duge. Neću joj reći hvala, jer hvala kažem onima koje ne poznajem, neću reći hvala, jer bi to značilo da odlazi. Ništa više neću reći… samo ću pustiti da počne ova noć magije…

Објављено у:  on 31. децембар 2009. at 1:08 pm Коментари (11)

Misli

Kad je ušao u kafe gde je često odlazio i imao svoje mesto, na njegovoj stolici sedela je žena nekog čudnog pogleda, uporno uprtog u njega. Pitao je barmena ko je ta žena, na šta je ovaj začuđeno slegnuo ramenima i rekao da ne vidi nikakvu ženu. Oboica pomilsiše da je onaj drugi pijan, što i nije bila retka pojava. Žena nije skidala svoj užareni pogled sa njega, a na licu joj se sada pojavio i zagonetni smešak. Nije više bila njegova volja da li će joj prići. Znao je to kada se našao za svojim stolom sedeći nasuprot svom mestu, zbunjen i bez glasa.
- Samo me ti možeš videti, za sve ostale sam nevidljiva.
Nekako je bio svestan toga i pre nego što mu je ona rekla.
- Ko si ti? – upita, osvrćući se da vidi da li ga neko čuje kako priča sam sa sobom. Kad je ponovo pogledao u njeno lice, mali mladež ispod levog oka, mu se učini kao da dolazi iz neke davne prošlosti.
- Ne moraš govoriti, samo misli su dovoljne.
- Kako ona to misli? – upita se u mislima.
- Upravo tako, – čuo je u svojoj glavi, a da njene usne nisu ništa izgovorile.
- Da li ja to počinjem da ludim, ili mi je došao sudnji čas?
- Ne, samo si jako usamljen.
- Kakve to veze ima sa tobom?
- Kad je čovek usamljen, misli čine čuda.
Barmen je doneo piće koje uvek pije, ne rekavši ništa. Gledao je tu nestvarnu ženu i sve više je prepoznavao. Sećanje je dolazilo iz nekog vremena kome nije mogao da odredi daljinu.
- Da li je slobodno? – upita tek dozreo ženski glas. Okrenuo se da pogleda. Tri mlade devojke stajale su pored stola i čekale odgovor. Zbunio se i pogledao na mesto gde je sedela žena koja čuje njegove misli. Nije je više bilo. Devojke su već počele da se osvrću tražeći slobodna mesta.
- Da, da, sedite slobodno, ja upravo odlazim. Sasuo je piće u grlo, digao se kao u košmarnom snu i otišao. Nije ni platio, ali ni to nije bilo prvi put. Barmen je znao da će se sutra vratiti. Samo ga je sa onim istim sažaljivim pogledom ispratio dok je odlazio.
Napolju je još uvek besnela mećava. Hladan vetar i sitan sneg su mu se zavlačili pod kragnu i u rukave, terali ga da se poguri i sav uvuče u sebe. Dok se saplitao po snegu, nije mu uspevalo da se ponovo seti lika svoje uobrazilje. Uobrazilje, da. Bio je gotovo siguran da mu je u mozgu došlo do kratkog spoja. Previše knjiga, previše misli, previše svega što opterećuje to malo mozga koje nam je dato na korišćenje. Što pre zaboravi, biće mu lakše. Jedino što mu je stalno odzvanjalo u glavi bile su njene reči „…jako si usamljen“. Bila je to istina, zato mu se i motala po glavi. To mora prestati.
Ušao je u toplu sobu, sa šoljom kafe i nikad težim osećajem samoće. Tražio je ideju kako to da prestane. Pozvati ono malo ljudi koje poznaje u ovom gradu, na jedno druženje uz muziku i priču? Da, to je dobra ideja.
Sledeće jutro zatekao je zamrznuta stakla na prozorima. Od kada to nije video. Napolju, sneg je zatrpao sve što se zatrpati moglo. Nekad se radovao takvom prizoru. Shvati odjednom da ga je i radovanje običnim lepim stvarima napustilo. Dok je ložio vatru setio se svoje ideje od sinoć. Danas će pozvati sve te ljude. Počeo je da ih nabraja u mislima, ali kako se koga prisećao, odbacivao je jednog po jednog. Nisu oni društvo za njega. Ne slušaju istu muziku, nemaju onaj osećaj poetičnosti, zaglibili su u politiku i biznis, stalno su u nekoj žirbi, nemaju vremena. Svakome je našao nešto što nije mogao da prihvati. Ostao je samo jedan, drug iz detinjtva. Za njega i njegovu ženu je znao da su sigurno ono što mu odgovara. Pozvaće samo njih. Taj prvi pokušaj teranja samoće mora biti prijatan, a ne sa onima sa kojima nema ničeg zajedničkog. Zamoliće prijatelja da povede još nekoga ko je prikladan za takvo druženje. On sigurno poznaje takve.  Tako će proširiti krug prijatelja sličnih sebi.
Prijatelj se rado odazvao pozivu i obećao da će naći još nekoga za druženje. Sledeća noć je samo njihova. Dao se u spremanje i pripremanje što lepšeg ambijenta. Ta dva dana nije se skrašavao na jednom mestu, čisteći, donoseći, spremajući, isprobavajući, pažljivo birajući muziku koja će odgovarati takvoj prilici. Muziku. Ta muzika je nešto što mu mnogo znači u životu. Primetio je da po tome ko kakvu muziku sluša, i stavlja ljude u određene kategorije. Na žalost, jako je malo onih koji su se uklapali u njegovu kategoriju džezera i starog rokera.
Vreme je prošlo brzo i kasno poslepodne na dan druženja, sve je bilo na svom mestu. Zadovoljno se zavalio u fotelju, pustio svoju muziku i čekao zvono na vratima. U mislima je unapred preživljavao tu noć. Vreme je odmicalo i postajao je pomalo nestrpljiv.

Umesto zvona na vratima, trglo ga je zvono telefona.
- Kako se zabavljaš prijatelju? – pitao je glas koji je očekivao da čuje na vratima, a ne u slušalici. Slutio je da nešto nije u redu.
- Evo sve sam spremio, čekam vas, kad dolazite?
- Čuj, moram te razočarati. Žena mi se sa posla vratila sa temperaturom, grip valjda, sva je slomljena… pa, tako, eto da ti javim da ne možemo doći, da nas ne čekaš. Ima dana družićemo se neki drugi put… a i auto mi je….
Nije ga više čuo, samo je potvrđivao i govorio kako je sve OK… Kad se sa druge strane nije više čuo glas, spustio je slušalicu. Ostao je tako još neko vreme zagledan u plamen jedne od mnogo sveća koje je popalio. Bio je, i besan, i razočaran, i nemoćan. Došlo mu je da sve izlupa, pobaca, zapali. Okrenuo se polako i pošao da se zavali u svoju fotelju. Ali fotelja je bila zauzeta…
- Ponovo ti? Gde si nestala ono veče u kafeu?
- Zašto pitaš kad znaš?
- Ne znam, kaži mi.
- Čim se tvoje misli posvete nekom drugom, ja nestajem. Ono veče si pomilsio kako bi bilo lepo provesti veče u društvu onih devojaka i ja sam nestala, nisam ti više bila potrebna.
- Da, shvatam sada…
- Trebao si ostati sa njima.
- Suviše sam mator za njihovo društvo.
- To si umislio. Kao što si umislio da su te svi napustili. Ne, ti si napustio njih. Odbacuješ ljude, a nisi ni pokušao da ih prihvatiš. Kako onda znaš da nisu tvoje društvo. Umislio si da si neko i da ti niko nije dorastao. Pun si sujete. Očekuješ da ti se ljudi dive na svakom koraku, da ti laskaju, da si im stalno u centru pažnje. One koji imaju neko drugo interesovanje, odbacuješ kao istrošen kondom. Umislio si da si stožer prema kome se svi ravnaju. Ako neko štrči, ti mu isečeš glavu, da bi ga poravnao sa sobom, ili ga ubio zauvek.
Ćutao je, shvatajući koluko je sve što čuje istina. Tišina je potrajala. Gledao je u plaman sveće i ništa nije mislio, sve mu je bilo savršeno jasno. Podiže glavu i zagleda joj se u oči.
- Mislim da sam se seto ko si?
- To je dobro za tebe.
- Ti si ona ista koja mi je jednom rekla „nemaš pojma koliko vrediš“. Bilo je to jako davno. Tada sam imao dvadestak godina i ostao sam bez samopouzdanja zbog izgubljene ljubavi.
- Da, ostavila te, a ti si mislio da je nisi bio vredan. I tadai si izgubio sebe.
- Da, sećam se. Snežana se zvala.
- Voleo si je zbog Mostarskih kiša.
- Sećam se koliko sam je voleo, a ona mi stalno nešto izmicala i na kraju nestala.
- I tada si se povukao u samoću. Bio si mlad pa si mislio da nikoga nisi vredan, ako nisi vredan nje. Prošlo je mnogo vremena od tada i sakupio si mnoge vrednosti u sebi. I umesto da ih deliš sa drugima, ti si sada taj koji misli da niko tebe nije vredan. Rezultat je ista, ostaješ usamljen.
- I ti si malo ostarila.
- Nisam, ti me takvu zamišljaš. Ja sam uvek ista.
- Kako ti beše ime?
- Imam mnogo imena. Zavisi po kom me pozoveš.
- Po kom sam te ja pozvao?
- Samospoznaja.
- Lepo ime.
- Nisi više sam.
- Da, imam tebe. Sad mi je mnogo lakše. Hajde da zaplešemo uz ovu divnu muziku. Posle ćemo da gledamo kako napolju pada sneg. Izaći ćemo u šetnju po snegu. A kada se smrznemo, sedećemo pored kamina i gledati u vatru. I tako će ova noć biti divna. Sutra ću da odem do nekih prijatelja. Mislio sam da ne idem, bilo mi glupo da idem na dečji rođendan, šta bih tamo. Ali, milsim da bi mu značilo da dođem. Dugo se nismo družili…a onda ću da pozo…

Објављено у:  on at 11:57 am Коментари (9)

Želja za Novo leto

KADA SE SKLOPE KAZALJKE NA SATU,
U TRENUTKU KADA ĆE, SVE ŠTO JE DO TADA BILO, POSTATI STARO,
I SVE ŠTO ĆE SE OD TADA DEŠAVATI BITI NOVO,
SAMO ĆEMO MI BROJATI JOŠ JEDNU VIŠE,
U KOSI, NA LICU, U OČIMA…
KADA SE SPOJIMO U ZAGRLJAJIMA I ČESTITANJIMA
NAJLEPŠIM ŽELJAMA I NADAMA,
I JA ĆU BITI SA VAMA, MA GDE BILI TADA,
DA VAM POŽELIM ZDRAVLJA I
DA PORASTETE JOŠ TOLIKO KOLOKO JE POTREBNO
DA DOHVATITE TU TEGLU SA DŽEMOM
NA VRHU KREDENCA – ŽIVOTA…

ALI, ZAMOLIĆU VAS NEŠTO,
KADA BUDETE NA VRHUNCU SVOG USHIĆENJA,
NEKA VAM U DELIĆU TE SEKUNDE, ZAISKRI SEĆANJE
NA ONE KOJI U OVOJ NOĆI
NEMAJU SA KIME DA PODELE ZAGRLJAJ,
KOJI NEGDE, BOLESNI I NEMOĆNI, ALI PUNI NADE,
ČEKAJU JOŠ JEDNO JUTRO,
NA SVE ONE KOJI NOĆAS NEMAJU ČEMU DA SE NADAJU

NEKA VAM OVO NE POKVARI RASPOLOŽENJE
NEKA VAS SAMO PODSETI NA SREĆU
KOJU VEĆ IMATE

Објављено у:  on 30. децембар 2009. at 12:52 pm Коментари (7)

Krug

- Nisam znala da pišeš priče.

- Ne pišem ih ja, piše ih život. Ja ih samo pretvaram u reči i ispisujem na papir. On za to nema vremena, uvek mora da ide dalje.

- Hoćeš da kažeš da su tvoje priče istinite.

- … i već odavno ispričane, samo je razlika u izboru reči. Kad pročitać neku priču, pomisliš kako si to već negde čula, pročitala ili čak doživela.

- To znači da svi živimo jedan isti život.

- Da, samo ga doživljavamo na različite načine, kao što pisci različitim rečima ispisuju iste priče. Kad nekome ispričaš detalj iz svog života, on će ti često reći „znam, i meni se slično dogodilo…“ ili će odmah zamisliti sebe u tvojoj situaciji, ne sluteći da ga isto čeka. Pitanje je samo kada će se kome dogoditi ista stvar u životu, pre ili kasnije. Da nije tako život ne bi trajao večno. Ovako se kroz nas koji ga živimo, stalno ponavlja i obnavlja. I tako u večnom krugu. Krug je beskonačan. Kosmos i sve u njemu je krug i sve se kreće u tom večnom ponavljanju jednog istog.

- Čudno, nikada nisam tako razmišljala.

- I nemoj, to donosi razočarenje…

Објављено у:  on 29. децембар 2009. at 2:54 pm Коментари (5)

Nedelja

Bila je nedelja i nije bio decembar. Ni snega nije bilo, kao dans kada se sećam te nedelje. Ne sećam se ni jutra, ni sunca, ni reke, ni toga da je bio kraj septembra. Ni svih onih ljudi oko mene, ni njihovoh reči i smeha se ne saćam. Ne sećam se ni šta sam govorio, ako sam išta rekao, ja ćutolog.
Sećam se njenog pogleda koji miluje kao krila leptira. Pogleda skrivenog u tajni da ga mogu videti samo ja, ja njena tajna. Sećam se usana koje su me ljubile u zenice, sa pristojne udaljenosti, da niko ne bi otkrio da me ljubi. Istih tih usana se sećam kako nemo izgovaraju „volim te“, „obožavam te“, dok sedi na grani ogromne vrbe, nadvijene nad reku, na mestu gde je samo ja mogu videti.
Sećam se i kako joj je telo drhtalo u strasti dok sam joj krišom, u mraku, stešnjeni gužvom okupljenom zbog neke predstave na otvorenom, vrhovima prstiju milovao leđa. Sećam se ukradenog trenutka, dok su svi bili u ekstazi predstave, u kojem joj usnama u poljubac dodirujem potiljak.
I još se sećam da nisam želeo da se rastanemo, da se ta nedelja pri kraju septembra završi. Nije htela ni ona, kada sam posle predstave sve njih sa kojima smo na predstavi bili, poveo u kafanu, i kada sam vraćajući se odnekud gde sam na trenutak izašao, vodio za sobom cigane koji su svirali i pevali njenu pesmu.
Sećam se, jako se sećam i tog bola, kad sam u toj istoj kafani ostao sam, a ona morala da ode sa njima, i tako sačuva našu tajnu. Bola se sećam, jer me nije bolelo što sam ostao sam, jer i cigani su neko društvo. Bolelo me što je morala da ode tamo gde ne pripada.
Da, bila je nedelja, na kraju meseca u kome lišće pokazuje svoje boje, kada sam u toj kafani celu noć pio tugu uz pesmu cigana. I nije mi smetalo što falširaju, što ne dopevaju pesmu do kraja, jer cigani znaju da tuguju.

Објављено у:  on 20. децембар 2009. at 6:06 pm Коментари (13)

Povratak

Prišao je ulazu u zgradu i počeo da čita spisak stanara. Na broju osam pisalo je njeno ime. Još je nosila njegovo prezime. Teškim i drhtavim koracima penjao sa na treći sprat, jedva noseći u grudima srce koje je ludački lupalo. Stao je ispred vrata da se malo sabere. Iza vrata se čula glasna muzika i glasovi kji su je nadjačavali. Smeh. Pokušao je da razazna reči, ali osim „da.. ne,ne… tako, tako… brže, brže… polako…“ ništa drugo nije razumeo. Te reči bile su izvikivane u nekom zanosu. Stepeništem je silazila neka vremešna žena. Pogledala ga je zlobnim pogledom i promrmljala sebi u bradu „još jedan koji čeka na red“. U glavi mu se smračilo, pogled mu se zamuti i bes umalo što nije provalio ta vrata iza kojih je bila ona sa nekim koga su stanari smatrali „još jenim u nizu“. Ipak staloženost kojom je sebe obdario da bi podneo sve što ga je u životu snašlo, bila je jača od gneva.

Okrenuo se i pošao nazad. Na drugom spratu, iz stana ispod njenog otvoriše se vrata i iz njih izađe dečak. Unutra je neko psovao onu odozgo što ne radi te stvari kao sav normalan svet, već pravi toliku buku i galamu da se ne čuje kako vrišti dok se…

- Ko živi iznad vas? – upita dečaka koji je mogao imati oko dvanaest godina.

- Mama mi je rekla da se mene to ne tiče.

Sišao je ispred zgrade i stao, nemoćan ni da ode, ni da se vrati. Ona žena koja je malopre silazila niz stepenice, vraćala se sa kesom namirnica.

- Izvinite gospođo, – zaustavi je.

Žena ga ošinu pogledom i iz nje provali bujica gorčine:

- Šta je , izvisio si, ili si došao prerano? Od kada se doselila pre dve godine, niko nema mira u ovoj zgradi. Samo se menjaju, po pet – šest dnevno. I sve mladi, gde je tebe tako matorog našla. Jes da nije ni ona u cvetu mladosti. I ne samo muškarci, i devojke i žene dolaze. Ta ne bira. Pa bar da to radi u tišini, nego odvrne muziku da je niko ne čuje dok divlja i vrišti. Sramota. Ni policija joj ništa ne može, i njih valjda… Kurveštija jedna… Ode i odnese svoj gnev iza ulaznih vrata

Nije mogao da dođe sebi još dugo. Stajao je u ulaznim vratima i čekao da mu se povrati smirenost koju je osećao da polako gubi. Kroz vrata izađe mladić, brišući znoj sa čela i vidno raspoložen. On napravi polukorak za njim, ali se zaustavi u poslednjem momentu. Nije mladić kriv. Ona. Zar je moguće da je ona…?

Sledećeg dana stajao je u mraku ispod krošnje platana, preko puta osmospratnice i zurio u prozor na trećem spratu. Video je dve senke kako se, zagrljene kreću nekim neobičnim pokretima. Utroba mu se raspadala od bola i tuge. Odlučio je da sačeka da isprati svog posetioca i pozvoni na njen avrata. Nije čekao dugo. Dve senke se smiriše i nestadoše. Posle par minuta na ulazu zgrade se pojavila žena tridesetih godina. Šta se to desilo sa ženom koju je toliko voleo i još uvek voli. Ustrčao je uz stepenice, da ne bi dao svom strahu vremena da ga spreči da učini ono što je naumio. Pozvonio je, a da toga nije bio odmah svestan. Više nema odustajanja.

- Ko je?! – čuo je iznutra poznati glas. Šta da kaže? Niko? Pozvonio je ponovo.

- Ko je?! Ne radim više, za danas je gotovo!

- Marija, otvori, ja sam. Tišina, duga i hladna. Začu se sitno grebanje na vratima. Kroz špijunku se nazre svetla tačka i nestade. Opet tišina, duga, preduga, ona što slama volju. A onda se u bravi okrete ključ i vrata se lagano otvoriše.

- Vladimire, jesi to ti? – prošaputa, lepša nego što ju je ikada pamtio. Reci mi da ne sanjam. Reci mi da ja ovo ne sanjam, ljubavi moja.

Začudio se ovakvim rečima i ostao nem od nemoći. I ona je neko vreme samo stajala i gledala ga pravo u oči, a onda posegnu rukom ka njegovom licu, kao da hoće da se uveri da to zaista nije san. On je uhvati za ruku, odjednom vrativši se u stvarnost. Pomalo grubo ugura je u hodnik i pusti joj ruku. Ostala je zabezeknuta tom grubošću čoveka koga nije takvog poznavala. Prošao je pored nje u sobu i počeo se osvrtati tražeći dokaze svemu onome što je od juče čuo i video. Ničeg nije bilo što bi ukazivalo na te sumnje. Jedino je sredina sobe bila prazna, stočić pomeren u jedan ugao. Bio je zbunjen. Ona je ušla za njim, još uvek ne mogavši da veruje da je sve ovo stvarnost. Seo je na kauč, a ona polako do njega.

- Ti si živ Vladimire.

- Kao što vidiš.

- Prošlo je više od tri godine, ja te još nisam oplakala… osećala sam… osećala da si živ i da ćeš se vratiti… i vratio si se ljubavi moja…

- Tri godine, pet meseci i dvanaest dana, Marija. Brojao sam svaki minut u mračnom podrumu gde su me držali.

- Meni su javili da si poginuo negde kod Novske. Ali… ali ja nisam htela da verujem. Nisam se pomirila da te nema… Isterali su me iz našeg stana. Ovde živim već dve godine. Izgubila sam i posao… Bože, ne mogu da verujem da je ovo… da si opet tu… Zar nećeš da me zagrliš, poljubiš… Znam i ti si zbunjen.

Da, bio je zbunjen, toliko da nije znao šta da kaže, a kamoli da se pomeri.

- Čujem našla si drugi posao, kućni, da ne moraš da ustaješ rano, pošto do kasno imaš mušterije.

- Da, ljubavi, morala sam nešto da radim, od nečega da živim, a moji klijenti mogu uglavnom popodne i uveče da dolaze.

- Od kad se to zovu klijenti?

- Dobro, učenici ili, kako god, to nije važno.

- Učenici? Hm, da baš tako. Mladi su pa dolaze da ih naučiš kako…

- Vladimire na šta ciljaš? O čemu govriš?

- O tvom poslu, ljubavi. O tome čime se baviš.

- Bio je rat, nisam mogla naći posao, niko neće da prima starije od trideset godina, svi ti prvo gledaju u noge i zadnjicu…

- Pa ti imaš šta da pokažeš, koliko vidim. Verujem da ti klinci nemaju osećaj da spavaju sa mamom.

- O čemu govoriš Vladimire? Znaš li ti čime se ja bavim uopšte? Ćutao je zbunjen.

- Učim tu decu da plešu, Vladimire.

U njegovoj glavi se odjednom složiše sve kockice. Lice mu se razvuče u grohotan smeh. Neka snaga mu se povrati. Ustade, dohvati je za ruku, podiže sa kauča i zavrte valcer koji su prekinuli one noći kada su njega pozvali na branik otadžbine.

Објављено у:  on 6. децембар 2009. at 1:07 pm Коментари (4)

Priča za laku noć

Ostoja Vranić je orao njivu ceo dan. Bio je mesec magli, novembar, i noć je brzo dolazila. Njiva je bila na strani, strma i oborita. Kojni su se klizali i saplitali, a brazde vijugale. Plug mu je izmicao i jedva ga je savladavao da mu ne ode niza stranu. Žurio je da pretekne mrak, ali mu se činilo da ne postiže. Mrak će mu oteti desetak brazdi. Mora prekinuti, ne da se dalje. To malo videla što je ostalo mora ostaviti da raspregne konje iz pluga i upregne u kola.
Poče da sipi rosulja, ni kiša ni magla, al natapa do gole kože. Upropastiće mu konje umorne i znojne. Potrča po pokrovce da im stavi na grbače, pa ih ispreže iz pluga i upregnu u kola. Sakupi sve što je poneo i krenu polako blatnjavim putem kući. Mrak se zgusnu, ni do potoka nije stigao. Konji izvlače poslednju snagu i vuku se drumom. Znaju put, pa Ostoja opusti kajase i potonu u težačke misli, naslonivši glavu licem na hrapave dlanove. Ni rosulja mu nije dosadna, ne brenuje, ne oseća. I škripanje nepodmazanih, drvenih točkova nestade u tišini misli.
Trže se kad konji naglo stadoše. Pomilsi da se neka trula grana isprečila. Podiže glavu ne bi li nešto video, ali samo tamu je video. Siđe sa kola i pođe pred konje, ali ne zakorači ni korak, kad konji počeše da se propinju. Vukovi, pomilsi, ali ne ču ništa, vukovi bi režali, zavijali, čuo bi. Konji kidahu amove, lance, remenje. Nasta lomljava, i rudu i paoke polomiše. Oslobođeni, nagnaše u galop putem odakle su došli. Ukočen od straha, Ostoja zaneme, ni glasa za konjima da ih zaustavi. Nasta gluvilo. Nit šta čuje, nit šta vidi, niti da se pomeri može. Ne zna koliko je tako stajao u tom bunilu, kad nešto ciknu. Probode mu oba uveta do srži mozga. Diže ruke da dlanovima zaklopi uši, ali cik se ponovi negde u njegovoj glavi. Stade se osvrtati oko sebe u bunilu, kad na kolima ugleda neku priliku, belu kao kreč, kako drmusa kajase i ciči na konje kojih ne beše nigde. Razazna žensku priliku, ogrnutu kosom kao plašt, dugom i belom. Neka sila ga, i protiv njegove volje, poče vući da joj priđe i prepozna. Ali saplete se o nekakve žile koje tu niodkuda iznikoše, sastavi se sa zemljom i tu osta. Svest ga napusti i ne mogade reći kako su ga konji, ponovo upregnuti kajasima zakačenim za nogu, do kuće dovukli, svog poderanog i izguljena lica i tela.

Bosiljka, nali mi još jednu tu tvoju dudovaču, pa da vam ispričam i kako je Stevu Mitrovog napao drekavac u Tolinoj vodenici, onomad na Duhove…

Објављено у:  on at 12:45 am Коментари (11)

Ples ljubavi

Kada je ušao u ogromnu salu, igranka je bila na vrhuncu. Podijum je podsećao na neki pulsirajući organizam sastavljen od šarenih detalja. Probijao se kroz njega do mesta gde se nalazio sto za kojim je uvek sedelo njegovo društvo. Zatekao je onu istu dvoicu standardnih neplesača, zaglavljenih u neku žustru diskusiju u vrhu stola, ali i jedno novo lice je bilo tu. Na sredini dugačkog stola za dvanaestoro, sedela je devojka iz čijeg lika je zračilo nešto što nije mogao da prepozna. Podigao je ruku u pozdrav poznatima, ne skidajući pogled sa devojke, postiđene tom drskošću. Seo je na stolicu preko puta nje.
- Ja sam Ivan, a kako je tvoje ime?
- Jelena,- podigla je pogled pun suzdržanosti koja se očitovala u krupnim očima boje badema.
- Jelena, Helena, Jerina, … ovaj svet počiva na tom imenu. Sigurno si ponosna na svoje lepo ime.
- Verovatno bi trebalo…
- Zar nisi?
Samo je slegla ramenima.
- Zašto lepa Jelena nije na podijumu za igru?
- Ne plešem.
- Ne, rekao bih da je nenšto drugo u pitanju.
- Šta, na primer?
- Nije se našao nijedan kavaljer hrabrošću ravan tvojoj lepoti.
Nasmejala se bolnim osmehom.
- Ja ću sada rizikovati svu svoju hrabrost i pozvaću te da sa mnom otplešeš sledeći ples.
- To ne bi bilo izvodljivo, – rekla je tiho, spustivši pogled na čašu u kojoj je bio do pola ispijeni vermut.
- Sumnjaš da bih bio dostojan partner.
- Ni najmanje, naprotiv bilo bi obrnuto, u to sam sigurna.
- Ne možeš me ubediti da postoji devojka, takve lepote, da nema ritam u nogama.
- Možda sam ja redak izuzetak, koji čini pravilo.
- Možda si samo retko uobražen primerak lepote.
Ponovo se mistično nasmejala. U njemu to izazva bes.
Gledao ju je zbunjeno i razoružano. Nije mu viša padala na pamet nikakva ideja kojom bi je nagovorio da zaplešu. Počeo je misliti o lepoti koja je previše uobražena da bi bila dovoljna sama sebi.
Muzika je prestala i nasta pauza. Društvo se vraćalo za stol i redom su mu dobacivali reči pozdrava i poneku opasku, keje nije doživljavao, zaokupljen mističnom Jelenom. Stolica sa njene desne strane ostala je prazna. Borio se sa nedoumicom da ode i sednje pored nje, kada se pojavio nepoznati momak, nagnuo se nada Jelenu i nešto joj šaputao. Hm, to je znači, pomisli još više besan.
- Društvo, mi vas napuštamo. Moja sestrica je već umorna i moramo polako kući,- reče momak i udalji se od stola.
Sestrica? Znači nije to. Dok se borio sa svojom povređenom sujetom momka kome je malo koja devojka mogla odoleti, podijumom se približavao onaj momak gurajući kolica za invalide i prilazeći mestu gde je sedela Jelena. Ivan se sledi ne mogavši da skloni pogled sa tog prizora.
- Rekla sam ti da ne plešem.

***

Desetak dana kasnije, sa buketom u ruci i jednom LP pločom pod mišicom, Ivan je zazvonio na vrata gde su mu rekli da stanuje lepa Jelena. Vrata je otvorila žena koja bi mogla biti majka.
- Ja sam Ivan, Jelenin drug, da li je ona kod kuće?
- Nisam vas do sada viđala mladiću.
- Prvi put sam ovde i moram da vidim Jelenu.
- Uđite, ona je u svojoj sobi,- malo začuđena reče majka i povede ga do vrata koja, pokucavši otvori i najavi ga.
Okrenula se u kolicima i zaprepašćeno ga pogledala.
- Ti?
- Ja?
- Otkud… kako…?
- Došao sam da te zamolim za ples… poneo sam i ploču… za slučaj da kažeš da nemaš…
- Kako… zar ne vidiš… ti…
- Lako, sve je lako kad se… kad se zavoli…

***

U sobi ispunjenoj zvucima tanga, plesali su. Jednom rukom ju je držao za vrhove prstiju, a drugom lagano je okretao kolica, trudeći se da podražava lagani ritam tanga.
Na vratima su stajala njihova deca i divili se ljubavi svojih roditelja, koja traje koliko i njihovi životi i još ko zna koliko plesova pre toga.

Објављено у:  on 5. децембар 2009. at 5:42 pm Коментари (5)

Usamljenost

Šta radis?

Gledam Mesec kroz golu krošnju moje lipe
dok sedim na tremu i pijem vino i kafu,
a iz sobe se čuje moj omiljeni deo
Betovenove Sedme sinfonije.
Baš sam nepopravljivi hedonista.

… i razmišljaš o…

… o tome kako je užitak polovičan,
jer nemaš s kim da ćutiš to što osećaš.

Polako spusti usne na hladnu čašu,
zagledaj se u onaj jedini listić
što je ostao na granama tvoje lipe,
i videćeš da nisi sam u svojoj samoći,
da sami ostaju samo najuporniji,
pa namigni mesecu, okreni šolju i poželi,
neko će čuti tvoje ćutanje…

Објављено у:  on 24. новембар 2009. at 5:33 pm Коментари (14)

Ех, да није …

Да Стеван Костић, коњички поручник, тог поподнева, шетајући градом није прихватио позив свог старијег колеге, мајора Андрије Лукића, не би му се поглед сусрео са погледом мајорице, госпође Лукић.
Да се погледи поручника Костића и мајорице Лукић тог поподнева нису срели, не би у њима видели оно што су у, немерљиво малом тренутку времена, видели у оку оног другог.
Да млади поручник није ухватио ту искру у оку, још довољно младе и живота жељне мајорице, ноћи му се не би претвориле у пакао и кошмар.
Да тај коњаник није био и пастув, пун животне снаге и неумерених страсти, не би будан сањао те сазреле облине жене коњичког мајора.

***
Да је мајорица Лукић тог поподнева очекивала незваног госта, не би читала љубавни роман пун страсти, оне страсти коју јој је њен, већ времешни муж поодавно ускраћивао.
Да је госпођа Лукић познавала поручника Костића одраније, знала би да одоли његовом страственом погледу из којег су искриле жеља и страст.
Да је жена коњичког мајора, тог поподнева угасила ту искру која се појавила у оку коњичког поручника, не би пожелела да га поново види.
Да сазреле облине те жене нису вапиле за милованјем и страстима, не би заносно њихала бедрима и куковима док је послуживала поручника свакаквим ђаконијама, не би ли га што дуже задржала.

***

Да мајор Андрија Лукић није био киван на цео свет што је још увек мајор, не би ни позвао много млађег колегу да се пред њим посипа пепелом.
Да времешни мајор није имао добро вино, не би отишао у подрум по њега и оставио своју страсти жељну жену саму са младим пастувом неутажених страсти.
Да је стари коњаник још увек јахао, не би се створила искра у оку његове несрећне жене, која се пренела у око младог јахача.
Да коњички мајор, господин Лукић, није био каријериста, не би прихватио да добровољно оде на терен у контролу некакве вежбе.
Да несрећни мајор није отишао на тај несрећни терен, ни поручник Костић не би, пар дана касније, тобож случајно шетао уличицом у којој се налази кућа мајора Лукића, ни мајорица Лукић не би се тобож случајно нашла на прозору који гледа на тај сокак.

***
Да им се погледи поново, тобож случајно нису срели, не би мајорица Лукић била тако љубазна према поручнику Костићу и позвала га уђе и мало одмори.
Да се тог истог дана, сат касније, мајор Лукић није сасвим случајно и ненајављено појавио код куће не би сада трунуо у апсани војног затвора, а на варошком гробљу не би трунуло двоје младих љубавника.

Да свега тога није било, мала варош не би имала чиме још месецима да испира уста, већ дуго учмала од недогађања.

Објављено у:  on 11. децембар 2008. at 4:16 pm Коментари (6)

Jedna kratka priča

Tog dana, kao i mnogih dana do tada, pošao je utabanom stazom na ručak, tamo gde je znao da ima dobre hrane, i nikad se više nije vratio.

Oni koji su ostali iza njega, da li su bili svesni toga da se tog dana nije vratio i da se nikada više neće ni vratiti? Verujem da u početku jesu, jer je mesto gde je spavao bilo prazno dok ga nisu popunili svojim telima, a da to nisu ni primetili.

Da li je on bio svestan šta mu se dogodilo i zbog čega se više nikada neće vratiti tamo odakle je tog ranog popdneva pošao na ručak? Mislim da jeste, bar dok je bio svestan svog postojanja, mada nisam siguran da li je bio svestan i svog stanja.

- Nisam znao da je ovaj lepak za miševe tako efikasan!- bilo je poslednje što je čuo, ali nije razumeo, pre nego što je poslednji put video svetlost, i bio zgužvan zajedno sa hartijom na kojoj je bio lepak za miševe.

Објављено у:  on 13. децембар 2008. at 9:14 am Оставите коментар

Na sud

Е, људи моји, да ми неко причо не би верово, да сам не доживех. Ја сам чуо да на суд не мош да докажеш да ниси крив док не платиш дебело и на судију и на адвоката, али да не мош да докажеш да си крив, то нисам верово.
Ја сам прос човек, машиновођа на локомотиву. Никад на суд низашто нисам био. Али ономад, прегазим краву испред Дољевац. Не прође мало, доби позив за суд, као окривљени. Тужи ме власник на краву. Посаветоваше ме да се не играм, нег да си узмем адвоката. Узе ја адвоката па на суд.
Кад уђомо у судницу, адвокат ме муну у ребра и поново ми рече, по ко зна који пут да ћутим, да ништа не говорим , да не признам нешто што не треба. Све ће он да казује што мене буду питували. Погледам око себе и први пут виде оног што ме тужио. И он узо адвоката.
Судија поче:
- Оптужени устаните!
Jа устадо, укипи се ко пред каплара у војску.
- Ви сте тај и тај,- питује ме, ја ћутим. Он понавља, ја опет ћутим. Адвокат ме мува у бутину и шапуће да одговорим. Тек тад ми ништа не беше јасно, ал ајд, то ћу признам:
- Јесте, ми смо тај, – реко. Прођомо некако тај део ко сам, шта сам, једва се сети како ми се мајка презиваше пре удају. Е онда поче:
- Јесте ли ви тог и тог дана, на пругу ту и ту, возило локомотиву која је прегазила краву тог и тог…?
Ја погледа у адвоката, а он клима главом да признам. Видим ја, све ћу признам, па који ћеш ми мој онда ти, помислим се, али признадо:
- Јесам.
Уто скочи адвокат од ону другу страну.
- Оптужени је признао, спор је решен, предлажем да…
Онда скочи мој, па виче нешто на нјега, па почеше да се фрљају с неки правнички изрази, умал се не побише. На крај решише да ме испитују унакрсно. Шта је то, не знадо тад, ал уплаши се. Почеше, један па други:
- Јеси ли био у ту смену..?
- Јеси видео краву, ил је ниси видео..?
- А како је стајала?
- А где је била глава, а где реп..?
- Јел крава била на пругу, ил није била?
- Дал било на праву пругу, ил на кривину..?
Е, овде ти се мени навуче мрак на очи, па викну:
- Е, није била на пругу!!
- Како није?! – скочише сви.
- Е, није!
- Па где је била?!
- Е, овако је било: крава је мирно и спокојно пасла на једну ливаду педесет метара од пругу. Кад гу је моја локомотива нањушила, па кад рипи из шине, па преко плот, па низ ливаду, јурну право на краву. Кад крава виде шта гу снашло, рипи и она па низ ливаду, а моја локомотива по њу. Крава низ поток, локомотива по њу, крава уз неко брдо, а там на брдо велико дрво. Рипи крава у дрво, па на вр, локомотива опет по њу. Е ту гу је у гранке задавила.
Ете, тако је било.

Објављено у:  on at 9:18 am Оставите коментар

Kako sam se navozao u vozu

Sve je izgubilo smisao, dani se ređaju jalovi i monotoni. I jutros sam zakasnio na posao. Na šefov zvaničan pogled na sat, opet sam samo zarežao. Kad god zakasnim, obavezno se sretnemo i uvek isto – on pogleda zvanično na sat, ja zarežim, on pobegne u svoju kancelariju kao od besnog psa da mi odbije od plate, a ja u svoju da popijem onu hladnu Živkicinu kafu, koja više liči na vodu od opranih vojničkih čarapa.Tako sebi, odmah ujutru, zgadim i ono malo života što mi je ostalo od juče. Onda ceo dan podrigujem taj smrad od kafe pomešan sa ostalim smaradovima loše htane, jeftinog pića i samačkog života.
Pokušavam da se sredim i počnem nešto da radim, ali nema šanse, dva i dva mi dvajesdva. Mnogo sam se iznerviro. Mislim kako je najbolje da odustanem od pokušaja da budem od neke koristi. Onda mi pada na pamet spasonosna ideja. Daću otkaz.
Posle sat vremena u rici sam držao rešenje o prestanku radnog odnosa. Da li je to bilo pametno ili nije nisam analizirao. Vratim se kući, proverim račun u banci – ima dovoljno za glupost koju sam rešio da uradim posle svih ovih dana, meseci, godina, šefova, kašnjenja, Živkicinih kafa.. posle svega. Sešću na najsporiji voz i neću pitati gde ide. Idem, pa gde stignem. Što kaže ona Mikina pesma: “Kad mi dođe da idem, mnogo mmoram da idem. Nije važno kuda ću, nije važno dokle ću. Došlo mi je da idem i ja idem kao lud… ”
Dok sam bacao stvari u torbu, nisam razmišljao niočemu i shvatio sam da mi takvo stanje svesti najbolje odgovara. Onda sam polako peške otišao na stanicu, kupio kartu za prvi putnički voz treće klase koji polazi. Nisam morao dugo da čekam, jedan je već stajao u stanici. Jedino se nije znalo kad će da krene. Verovatno kad propusti sve kojima se žuri. Ni meni se nije nigde žurilo. Vraćalo mi se raspoloženje i osećao sam se da mogu..sve sad mogu.
Uđem u voz i počnem da tražim prazan kupe, ali nisam znao da je previše sirotinje koja putuje ovim najjeftinijim načinom da se negde stigne. Po prepunim kupeima na sve strane noge po sedištima, čarape kroz koje viri poneki prst, torbe, izuvene cipele, musava deca, žagor. Vazduh gust od smrada nogu, pljeskavica, lošeg duvana.. Ali meni to ništa ne smeta. Sve je bolje od onoga odakle sam pobegao – bar za sada.
U jednom kupeu samo mlada mama sa bebom. “Posrećilo mi se”-pomislim, pitam da li je slobodno..jeste.. sednem. Samo što sam seo, ono malecko poče da vrišti k’o nezdravo. Bi mi jasno zašto je kupe prazan, ali nisam više imao izbora. Gledao sam mladu i neiskusnu majku koja je pokušavala da ućutka svog drekavca, gurajući mu u usta sve što je u njih moglo da stane, ali uzalud. Prođe petnaestak minuta, dete se umori i zaspa. Opet će se probuditi i tako naizmenično – ide mi kroz glavu. Da potražim još neko mesto ili…ili, zastade mi u grlu od cvrkutavog glasa na vratima kupea. Oči mi ispadoše na prljavi pod, a donja vilica za njima, kad sam video šta je na vratima stajalo.
“Slobodno je.. naravno da je slobodno.. samo izvoli”, – nekako istrtljam kroz pljuvačku koja mi je navirala na usta. Bila je kao božjom rukom izvajana..i mlada. Zamoli me da sedne pored prozora. Naravno da može. Nije ni sela kako treba, a na prozoru se pojavi neka čupava majmunska glava, nekog tipa. Pomislih da je neki ludak kojeg sad jure da ga vrate u ludaru. Ali moja prelepa saputnica se podiže i protnu glavu kroz prozor, pa kad se počeše rastajati. “E jebiga”, pomislih, ali odmah zatim “ma ko te jebe, kad voz pođe mi odosmo a ti ostade”.
Konačno i voz krenu. Mala se propinjala na prste da što duže maše svom čupavom kućnom ljubimcu. A onda, odjednom tresnu u sedište i promrmlja sebi u bradu: “Ma ko te jebe, majmune jedan”.
Jeste i ja kažem – ko ga jebe, cerio sam se u sebi. Onda se okrete men i ubode mi oči pravo u zenice.
“Nisam vam rekla..”
“Nisam ni ja tebi..”- izlete mi.
“Šta, nešto ste hteli da mi kažete”?
“Ne, samo sam pomilsio”
“Šta to”
“Pa to, da sam do sada viđao razne kućne ljubimce, ali ovakvog kao tvog, nisam… pa još da sam šeta po ulicama i maše po peronima, to prvi put vidim. Vidim, naučila si ga i da ti šalje poljupce”, – bilo je ovo vrlo hrabro od mene.
Ipak, samo se nasmejala. Izvadih cigarete i ponudih je. Kao da je samo to čekala. Izađemo u hodnik da pušimo, a u mislima mi kako je ovo dan preokreta u mom životu.
I tu je počelo: gde putuješ..što si sama..i ja tamo putujem..koga tamo imaš..ni ja nemam nikog..ja pobegao od života..ona isto, dosta joj tipova sa dugim kosama i praznih džepova (tu se na brzinu prebrojim).
I kad je bilo najlepše, ona ukoči pogled i procedi kroz zube:
“Ej, matori, evo ga kondukter, reci da sam ti ćerka, valjda možeš toliko da učiniš za mene”. Ma naravno, zajebah se, a kondukter mi naplati kartu za ćerku.
“Sila si, ćale”,- reče kad je kondukter odmakao i pođe niz hodnik. Pogledam za njom, a tamo na kraju hodnika stoji onaj isti majmun sa prozora, širi ruke i viče:
“Zajeb’o sam ga, pravio sam se gluv, lud, retardiran, budala, dok nije dig’o ruke od mene i nije mi naplatio kartu”.
“E, moj Arčibalde, ti ne moraš da glumiš budalu. Idi traži da ti kondukter vrati pare, pošto budalama ne naplaćuju”.

Објављено у:  on at 10:21 am Коментари (1)
Tags:

Čovek il` pas svejedno

… у моје време нудио се добар блуз, између осталог, ха, ха, ха…
… али нудиле су се и неке друге лепе ствари… некима доступне, некима само да напоје жедне очи… и не знам ко је више имао користи од тих лепих ствари, они који су могли да их имају, или ми који нисмо… милсим да су добијали и једни и други… они који су их имали имали су их, ми који нисмо, научили смо да пуни чежнје подносимо сиротињу, бол у души, самопонижење, комплексе…

Иако сам био позван, и из неког разлога примљен у то елитно друштво, ипак сам у оном свакодневном био стављан на место које ми је по друштвеном статусу припадало. Кад смо се на повратку из школе играли, имитирајући популарне јунаке из филмова и ТВ серија, које ја нисам гледао јер нисам имао телевизор, ја и они слични мени нисмо добијали улоге људи. Ја сам био или коњ или пас, а најчешће пас – пас Рибел. Да Рибел, сећам се свог псећег имена. Можда бих чешће био коњ, али сам био ситан, па нисам могао да носим ухрањене јахаче из више класе. Јахали су оне мало јаче. Али чудно, патио сам што нисам коњ. Ваљда зато што су коњи имали више прилике да буду блиски са онима из више класе, док су их носили на грбачама. А и више су их ценили него нас псе. Нама су само наређивали да лајемо на овог или оног. И лајо сам, шта сам друго могао – био сам пас у високом друштву.

… схваташ ли ме ти арчибалде… тада ми је било важно да сам у том високом друштву, па макар и као пас… пас, ух мајку му… ма боли кад се сетим… ево ту ми је тај ожиљак…

Објављено у:  on at 3:44 pm Коментари (4)
Tags:

Beograde dobro jutro

… vidiš arčibalde, nekad se, u jutrima kao što je ovo, beograd budio drugačije…sada se više i ne budi jer nije ni spavao…
… a nekad ga je budio duško radović sa svojim «beograde, dobro jutro» punim metaforičkih i crnohumornih dosetki – «ako ste se jutros probudili, i ništa vas ne boli, znajte da više niste među živima» …belgrade_g_-web

… beograd se budio odjednom… budio ga je   jedan ogroman budilnik sačinjen od hiljada   malih, insinih…u bloku 65, naprimer, leti,   kada su svi prozori otvoreni da sparina noću   izađe, mogli su se čuti budilnici komšija iz   susedne zgrade…
… na ulicama je isparavao asfalt koga su ulični   polivači umivali od ponoći do prvog   plavetnila na karaburmi…pekare su napunile   ulice mirisom kifli, đevreka i vrućeg hleba-dvokilca, a kiosci sa viršlama su brektali od pare u ključalom loncu punom viršli, kakve su se samo tu mogle naći…
… skadarlija je lečila mamurluk i vidala boemske rane od protekle noći, neispavana i rasčupana…njoj se nije žurilo, imala je celo prepodne da se dovede u red i bude spremna za nove teške sudbine, još teže ljubavi i tuge koje su njeni sugrađani, oni posebne vrste, svake noći tu spirali vinom i pesmom…
… tačno u pola šest, sa banjice i voždovca mogle su se čuti vojničke trube na uranak…
… ispred kafana su konobari sa belim keceljama iznosili stolove i stolice na trotoare gde je bilo mesta za sedenje napolju, u ibricima, okamnjenim iznutra, grejali vodu za prve jutarnje kafe, one što se kroz njih providelo dno od šoljica sa plavom, širokom linijom po obodu…
… to su oni kratki trenuci između sna i jutarnje vreve koje dožive samo retki prolaznici koji iz nekog, njima znanog razloga, odlaze negde pre ostalih, ili se vraćaju odnekud posle svih…
… tih trenutaka i svega ovoga više nema, jer beograd više ne spava, niti leže, niti se budi…

Објављено у:  on at 4:31 pm Коментари (1)

Miša

Zove se Miša. Ne, to mu je skraćeno od Milorad, ali tako ga svi zovu. Tako se i predstavio, onog avgustovskog podneva, u malom kafiću, u još manjoj varošici na krajnjem jugozapadu ove naše male zemljice. Subota je bila, sećam se, kad smo se upoznali. «Znam, dugo je pripremano naše poznanstvo… i onda slučajno…» uz hladnu votku i posle nekoliko rečenica… postadosmo prijatelji.

Bili smo stranci u toj provinciji, oboica službeno prisiljeni. Ja po kazni (ko kaže da u vojsci nije bilo kaznenih garnizona), on zato što se zove Milorad, a ne bi trebalo. Ja zato što sam napsovao generala, a on zato što za takve nema mesta u gradskim školama. «Ja sam učitelj Petar Pan»,- reče mi jednom. Upitah ga zašto, a on mi uzvrati logikom – «Zato što radim u nedođiji». Ali vi još ne znate, on nije radio ni u toj varošici na kraju sveta, neee, on je radio u nekakvom zaseoku koje se tako tretira jer ne postoji geografski pojam za nešto još manje, a naseljeno.

Te subote smo se upoznali, preko njegovog zippo upaljača o kome mi je ispričao čitavu sagu, preko moje bogate kolekcije muzike i knjiga, i njegovih kolekcija kolekcionara svaštara, preko drine bez filtera, koju je i on, kao i svi ozbiljni pušači nekad pušio, a ja je pušim oduvek, preko zajedničkih interesovanja za istoriju, književnost, muziku…

I ne sećam se kada sam poslednji put sreo takvog čoveka…

… takvog prijatelja…

Објављено у:  on 20. децембар 2008. at 6:47 pm Коментари (8)

Noćas mogu…

Noćas mogu da napišem najlepšu ljubavnu priču na svetu.

Mogu da kažem, na primer: Volim je, i ona mene voli. Noć je puna cigana, sviraju krezubi cigani na širokom polju oko vatre. Sviraju i ne staju, jer nema pesme koju cigani ne znaju da sviraju.

Noćas mogu napisati najlepšu ljubavnu priču na celom svetu.
Mogu da kažem, na primer: Grlim je, a i ona mene grli. Dok sedimo kraj vatre oko koje cigani sviraju, pijuckamo, ja žutu rakiju, ona ostareli martini. Kad cigani na tren sa pesmom zastanu, a vatra skrije svoje jezike, zvekne staklo o staklo, i tada znamo da naše čaše nazdravljaju ljubavi.

Noćas mogu da napišem najljubavniju priču na svetu. Mogu da kažem, na primer: Ljubim je, i ona ljubi mene. Ržu konji ciganskih svirača. U noći njihovo rzanje podseća na daleka putovanja. Znaju li konji da se mi volimo?

Noćas mogu da napišem najtužniju ljubavnu priču na svetu.
Mogu da kažem, na primer: Sve ciganske pesme su tužne, kao i sve prave ljubavi što su tužne. Jer moram da spustim slušalicu, da spakujem ploče sa ciganskom muzikom koju sam joj puštao, da pogasim sveće koje sam popalio da na vatre ciganske podsećaju, i zaspim misleći na nju koja je daleko.

Noćas mogu da odsanjam najlepšu ljubavnu priču na svetu.

Објављено у:  on 15. јануар 2009. at 11:59 pm Коментари (18)

Старац и река

Из великог рата вратио се као заробљеник. Кад је у рат пошао, његово село припадало је великом аустроугарском кајзеру. Када се вратио, била је то Србија. Ни једно ни друго није му ништа значило. Једино за чиме је све то време патио била је река, велика и моћна, на којој се родио, растао и којом је отишао. Из великог рата донео је подеран модри шињел, писменост, два научена језика и неколико књига покупљених негде успут. Чудан ратни профитер је био, као што је и чудан човек био.

У пусто село стигао је касно, ноћ је била густа од измаглице и мраза, поред своје куће тихо и без освртања је прошао, и право на реку отишао. Покривена танком сумаглицом, хладна и моћна, ваљала се као нека огромна змија. Гледао је дуго мутни одсјај пуног месеца на њеним леђима. Сео је на њену обалу, завијао дуван и пушио, и тако га је и јутро затекло.

Од тада много је година реком протекло. Још један велики рат и још један велики мир су се догодили. Али све се то њега није тицало.
Оженио се и много деце и унучића чак стекао. Али као да их није познавао, он је свој живот, у чамцу на реци ловећи рибу, сам проводио. Кад прода рибу, књиге је куповао, и само то је волео.
Сељаке у селу није примећивао, а они су њега са чуђењем гледали док је, са штапом у руци, ретко кад шоровима пролазио. Никоме осим Јанку циганину није одлазио, и само са њим је разговор започињао и до зоре уз вино водио.

Али, једнога дана, док је плео своју рибарску мрежу у хладу старог ораха, а ја туда нечујно пролазио, чуо сам како је рекао: “Слушај ме добро синко – добар официр мора да зна четири ствари: да пије црно вино, да јаше коња, да добро плеше и да игра билијар”
Била је то једина реченица коју је икад мени лично упутио.
Била је то реченица која је одредила моју будућност.

А мислио сам да и не зна да сам му унук.
Ето таквог сам га ја упамтио.
Мог деду.

Објављено у:  on 18. фебруар 2009. at 7:19 pm Коментари (4)

Čovek koji je imao sve

Na periferiji grada, u maloj ulici nekog neobičnog imena, u kući iz vremena socrealizma, u sobi pretrpanoj svim i svačim, gde je posebno mesto imao muzički uređaj-poslednja reč tehnike, gde je vazduh bio gust od ustajalosti, u koji su dva, kao katedrale velika zbučnika bljuvala kristalno čiste zvuke nekog džeza, živeo je „čovek koji je imao sve“… skoro sve. Ono što je imao moglo se videti u toj sobi. Ono što nije imao, videlo se u njegovim očima. Nesebično pokazujući ono što je imao, mislio je da će sakriti ono što nije imao.

Možda bi i sakrio, da oči nisu bile izdajice.

Објављено у:  on 26. март 2009. at 1:42 pm Коментари (21)

Дача

Већ је скоро две године од када сам се вратио да живим у граду где сам провео детињство и младост. Од тада сам много пута прошао поред куће у којој живи и пожелео да покуцам на врата, али сам се плашио да се нећемо препознати после толико времена. Не по лику, јер још увек довољно личимо на оне дечаке из времена када смо делили заједничка детињства и младалачке лудорије, када је Ластово било нешто што се није ни данас заборавило, када смо сатима слушали Арсенове плоче, када смо пили неку ракијештину што се звала “Давид”, кад смо га по њој тако и прозвали, па после скратили на Дача… не… Плашио сам се да нас је живот учинио другачијим, толико другачијим да нећемо знати шта да кажемо један другоме. Плашио сам се да ће све оно чега се сећамо бити расуто по празнини тог ћутања и да га никада више нећемо моћи сакупити. Плашио сам се … плашио…

Момир му име, али сви имају надимке па га прозвасмо Моца. Доселиo се у наш крај неколико гаодина после мене и осталих клинаца. Његови направише кућу у оном делу који смо звали “рупа”, поред најбоље стазе за санкање, на чему смо му завидели. Дуго смо их ми, “одавнаши”, гледали онако мало искоса, као све ”дођоше”. Прошло је прилично времена док се није стидљиво и некако неприметно, увукао у нашу игру.Године су пролазиле, а обичну дечју игру смениле су, неприметно, нека друга интересовања.
Једног дана, појави се на мојој капији. Мислим да до тада никад није долазио. У руци му нека ЛП плоча.
- Знам да имаш грамофон… мој се покварио… добио сам, па бих хтео да је чујем… ако могу…
- Наравно, – рекох мало збуњен.
- Арсен Дедић,- каже.
- Арсен Дедић, – кажем.
- Волиш ли Арсена?- пита.
- Волим,- кажем, а само знам да сам негде чуо то име. Одједном пожелех да будем искрен. У том тренутку то ми је нешто значило, ни сам не знам шта.
- Уствари нисам га никад слушао,- признадох.
Само је ћутао. Остао сам ускраћен за његово мишљење о мом незнању и признању да не знам уствари ко је Арсен. Ћутали смо и слушали. Кад је плоча цела исцурела – волео сам Арсена, можда и више него он.
Тог лета 1976. године често смо слушали Арсена, а да исти тај Арсен није ни слутио како је ћутке зближио два мала света.

Али ипак, шетајући једног касног поподнева, поново сам пролазио поред куће у кјој живи. Нешто ме вукло да покуцам на врата, иако је страх од непрепознавања био исти. Покуцао сам… Врата су се отворила, на њима Он и онај исти шеретски осмех какав сам запамтио још пре више од тридесет година. Поред њега Она, његова сапутница. У свом носталгичном сећању на време пре времена, заборавио сам да смо се, између осталог и поженили. Њено лице је сјало ведрином које би се и само Сунце постидело, и допуњавало слику која је  у тренутку деловала нестварно.
И као да се тих тридесет година нису никад догодиле, та насмејана лица разоружаше све моје страхове, позивајући ме да поново закорачим у време из кога, (тад схватих) заправо никада нисмо ни изашли.
Иако сам намеравао да само с врата осетим да ли смо се препознали, без двоумљења прихватих срдачност позива да уђем. Кад закорачих унутра, дочека ме славска трпеза, спремна за госте који тек треба да дођу. Сетих се да је Ђурђевдан. Непријатност која учини да се у првом моменту осетим уљезом, сломила је њихова срдачна одушевљеност што сам набасао баш на тај дан.

И тако, не само да смо се препознали, били смо исти они од пре много времена. Једина разлика је што он сада пати од гихта, а ја од повишеног притиска, па нам је алкохол забрањен…
… јес`, шио ми га Ђура…

Објављено у:  on 11. мај 2009. at 11:12 pm Коментари (6)

Гаги

Јуче сам га срео и мало смо причали. Делује сасвим у реду. Мало аљкав, као и сви мушкарци у годинама који живе сами, али никако прљав, чак сам осетио и благи мирис неког опорог парфема. Та аљкавост је у немарном облачењу, нередовном бријању, мада му та сасвим седа чекиња, стара неколико дана и не стоји лоше. Угојио се прилично од када сам га пре десетак година последњи пут видео.

Ни као деца, а ни касније нисмо се нешто дружили, али се сећам да је то што се зовемо истим именом одувек било некако јако важно, а посебно за њега, мада мени није ни данас јасно зашто. То заједничко име је било као уговор о ненападању, јер он је у то време био један од оних који су поносно показивали како су у некој тучи изгубили јединицу у горњој вилици, а ја сам био обичан миш. Живео је само са мајком у малој кућици од само два одељења, и комшије су говориле “тај ће брзо завршити у затвору” као и његов отац, иако му оца нико није познавао. Само сам једном ушао у ту кућицу кад ме позвао да видим акваријум који је сам направио. Ни данас не могу да се отмем одушевљењу, да је неко као он направио акваријум који је био уствари преградни зид између оне две просторије у кући. Од тада сам се стално дивио његовим изумима. Нико као он није умео да направи змаја, па мали чамац који су покретале лопатице од коре кукурузове стабљике, набодене у плутани чеп. Његов лук је имао најбоље затегнуту струну, а стреле су имале праве металне шиљке и стварно су се забадале у дрво. Једино се његова троколица са куглагерима није распала трећи дан.

Недавно га је неко поменуо у некој причи, онако узгред. Рече како је способан да направи све и свашта, да има неслућених идеја, али ето, штета што је тако… Нисам питао, јер нисам желео да чујем шта се са њим ”ето тако” догодило. Неколико дана касније, прошао сам улицом где се налази кућа у којој живи. Тамо је још увек она иста мала кућица са само два одељења, оронула и напукла, а поред ње неуспео покушај да се наптави нова, исто тако мала. Питао сам се да ли је у њој још увек онај акваријум. Знао сам да није, али сам исто тако желео да верујем да јесте.

Објављено у:  on 13. мај 2009. at 6:44 pm Коментари (4)

Све је пролазно

Када нас је отац први пут довео на место где је сада моја родитељска кућа, још су ме држали за руку да се не изгубим. Још памтим сјај у његовим очима када је рекао: “Овде ћемо направити нашу кућу”, показујући на њиву зрелог жита. Мени то тада ништа није значило, али памтим да смо, долазећи, далеко иза оставили последње куће и да су недалеко од те њиве, из жита, мени тако маленом, били видљиви само кровови још пар кућа изнад места на којем је још тог лета, када је жито покошено, никла дрвена шупа, из које сам те јесени, загазивши новим ципелама у блато, пошао у школу.

Стојим данас на тераси родитељске куће и кроз капи кише, испод дуге, гледам мали град који је ту сада изникао. Ни куће којих се сећам, нису више исте. Неке су срушене и на њиховом месту подигнуте нове, веће, неке су дозиђиване, неких више нема, а на њиховом месту је нека продавница или радионица. Не могу чак ни да се сетим у којој је кући живео неко од оних клинаца са којима сам освајао непознате пределе и крао зелене џенарике по воћњацима нашег детињства. Неке срећем и само климнемо један другоме главом, у знак да се однекуд познајемо. Понеки воде за ручицу своје избледеле копије, треће генерације… а неких више нема…  све је пролазно.

ALIM1050

Објављено у:  on 4. јун 2009. at 9:29 pm Коментари (12)

Vaza

Šetajući često po pijaci starih i istrošenih stvari, jednoga dana, slučajno, naišla je na staru, ali lepu vazu koja je jako ličila na onu koju je noćima sanjala. Odmah ju je kupila, jer joj se prosto nudila, pomislivši kako će dobro stajati na mestu gde je donedavno stajala ona koju je godinama imala i na kraju bacila, jer joj je dojadila i postala ružna.

Kad je došla kući, shvatila je da mora da joj nađe posebno mesto, negde gde će je stalno gledati i gde će joj njena lepota i vrednost koju je u njoj videla stalno uzvraćati ljubav sa kojom ju je kupila.
Dok ju je čistila od naslaga vremena, primetila je da je na jednom mestu napukla, ali njena raskošnost je dobro prikrivala tu pukotinu. To ju je u momentu prilično razočaralo, ali shvatila je da od stare stvari ne može očekivati da bude bez tragova vremena koje je prošla. Zamišljala je ljude koji su je imali, voleli, dodirivali, divili joj se, a možda i nehajno se prema njoj odnosili. Kome li je ispala iz ruku i napukla? Možda nekome koga je životna snaga izdala. Mora da je i ona sve te trenutke preživljavala na svoj način. Ali sada je došlo vreme da sve zaboravi, da uz nju proživi novi život prepun cveća, svežine, i ljubavi. Obuzeta nekom mističnom ljubavi i strasti, stalno ju je posmatrala, uvek stavljala sveže i lepo poljsko cveće. Osećala je i da vaza njoj uzvraća svu tu ljubav i pažnju.
Nije prošlo mnogo vremena, a ona pukotina joj nije dala mira. Okretala ju je tako da se ne vidi, ali joj se činilo da, s vremena na vreme vaza sama nekako tu pukotinu okrene baš prema njoj, kao da želi da joj stavi do znanja koliko je ta pukotina zbog nečega važna. Da li je možda onaj zbog koga je ta pukotina nastala bio neko koga je vaza volela nemerljivom ljubalju?
Iako mučena takvim slutnjama, ipak je volela vazu kao nijednu do tada. Naizmenično su se ređali periodi kada je osećala da i vaza nju neizmerno voli i da joj se pokazuje u najlepšem sjaju, da pukotina nestaje, sa periodima kada je mislila da je vaza ostavlja. I vaza je, zaista, povremeno bivala nekako ružna, bez boja i svetlosti, kao da je gubila neku tajanstvenu snagu da uvek bude lepa samo za nju. U takvim vremenima, mislila je da joj se vaza onog dana na pijaci, kao i svih onih dana svog punog sjaja, ustvari lažno predstavljala. Ali njena ljubav prema vazi je bila neuništiva i uvek uspevala da joj povrati sjaj, koji joj je opet izgledao tako stvaran. Žalila je što je nije ona prva kupila, verujući da bi joj svojom ljubavi večno sačuvala taj sjaj.
Možda je i vaza tako mislila. Možda je i vaza osećala da su njene slutnje i povremeni nastupi mržnje bili nezasluženi, pa se u jadu povlačila u sebe i gubila sjaj, ali nije imala načina da joj to i kaže, osim da ponovo postane sjajna i lepa za nju. Možda je nekako osećala da taj njen sjaj, lepota i ljubav koju joj daje nisu bili dovoljni za nju. Lečila je svoju pukotinu i na neki način i izlečila, ali ona ju je s vremena na vreme opet videla, a to ju je najviše bolelo.
Vreme je prolazilo, a osećaj da je vaza pripadala nekom drugom više nego što će njoj ikad pripadati postajao je sve nesnosniji. Uništavao je u njoj svaki smisao za realnost, ali i ljubav. Jednoga dana dok je sedela i gledala vazu diveći se i prezirući je u isti mah, vaza se od težine suvog cveća prevrnula i pala. Nastala je nova pukotina koja je našla svoj odraz i u njenoj duši. Prezrela je vazu što joj je to učinila, povadila svo cveće koje je ikad u nju stavila i gurnula je u mračni kut podruma gde je držala stare i zaboravljene stvari.
Nedugo posle toga, na vratima njene kuće pojavio se prosjak, ciganin, tražeći da mu se udeli bilo šta. Odmah se setila vaze u podrumu za odbačene stvari i sva srećna mu je donela. Dok je odlazio pomislila je ”To će sigurno biti najveća laž, koju je ikad isprosio”
Šta je dalje bilo sa vazom, niko ne zna, a možda neće ni saznati.

Објављено у:  on 19. јул 2009. at 12:47 am Коментари (5)

Блуз хладне кафе

… ух шлогираћу од кафе, мој арчибалде, мачко ниједна… ово ми је четврта ноћас…
кад се прорачунам, живим већ ето пола века, и више од половине живота сам проживео у војсци… било ми је непуних осамнаест кад сам обуо прву војничку чизму… какав промашај… сви ми у тим годинамам мислимо да смо најпаметнији… нажалост, то сам касно схватио, а нисам ни могао пре, јер сам тада и ја мислио да сам најпаметнији.. јел..
..слушаш ли ти мене арчибалде… слушај ово, слушај шта ће рећи мој омиљени водитељ…
ја сам један од оних које ће у неком будућем рату први меци да покосе, али ћу и тада смоћи снаге и кроз ропац рећи-ма нема везе зезамо се…
ово је рекао неко ко се потписао као патак дача…
а тај неки будући рат је већ овде… скоро да се кроз прозор може видети, а мени се баш сада свиђа мисао патка даче – … ма нема везе зезамо се…
еее, блуз је оно право, мој арчибалде, спавалице вечита… диж се…
а и кафа, онако хладна… већ је при крају…
ево поноћ је, али само на касети, хахаха, уствари поноћ је давно прошла… снимио сам целу емисију… златко манојловић и једној жени… илузија са касете… шта би ми да нема илузија.. живот би био једна велика истина.. а свака истина зна да боли… зато живеле илузије… онај кога живот боли, највише воли да живи.. невероватна ствар.. ваљда зато што је за њега живот једина шанса да се нешто промени…
ево ме устајем, тек да окренем плочу… да ли је то непристојно у оваквом часу… не дај се инес … шербеџија и арсен…
ја ћу да окренем касету.. а плоче… волим их.. нестале су тако брзо.. заједно са њима прашина је прекрила и једно време.. време када је пуцкетање игле по некој грамофонској плочи, за коју се причало да је стигла чак из лондона, до напетости побуђивало исчекивање да почну звуци неких битлса, енималса или муди блуза.. ех, не ваља дирати прашину.. нарочито не прстима.. остају трагови који подсећају на ожиљке неке давне ране, кроз коју само понекад, као кад се мења време, проструји бол сете.. и тај бол се некако јавља све ређе, али кад се јави боли све дуже и јаче…
да ја то можда не старим.. а, шта ти мислиш…
ма неееее…
иако је признати људски, ипак мислим да су људима лажи некако драже – и да их чују и да их говоре.. какaв би то живот био да је све истина.. уосталом ја овде лажем себе, а не вас…
један велики човек, иначе мој велики пријатељ, је давно једном, будећи београђане рекао – ако се једно јутро пробудите и ништа вас не боли, знајте да више нисте међу живима.. нажалост, његова јутра су већ одавно безболна.. чини ми се да сви добри људи рано умиру.. да ли онда треба да се стидимо што смо живи.. рече опет неко паметан…
ма, нека живи блуз и ми с њим.. добри или лоши, свеједно …
уз хладну кафу, наравно…
слушај ово, снимио сам и неке вести…
знаш ли ти арчибалде како изгледа кад ти зазвони телефон или комшиница на вратима, док береш забрањено воће.. е, исто као и ове вести усред блуза.. саћемо ми то да премотамо..
слушај ово – хотел калифорниа…
сетио сам се снежане.. не знам зашто баш сад.. ја млад, она још млађа.. она већ сазрела, ја зелен ко млад кукуруз.. и после осам месеци љубакања, шеткања, игранки у дому гарде, биоскопа…после осам месеци мог доказивања да сам је вредан, она мени онако кроз сузе, у кишној ноћи пуној увелог лишћа, на топчидеру, у кронштатској, испред броја осам да каже – ја уствари не знам да ли те волим.. чуј, не зна.. снежана, снежана, тело ти зрело, што се правиш светица… а падале су сву ноћ неке мостарске кише над београдом…
…и да ствар буде јиш зеленија, ја у то поверујем и кажем онако мудро, имитирајућу грозницу суботње вечери… ако сазнаш, јави ми, знаш где ме можеш наћи…
…тражила ме после, није да није, али само да би ми причала како стварно не зна шта осећа према мени…
да сам тад знао оно од патка даче, рекао бих онако мангупски…ма нема везе, зезамо се…
шајн он јор крејзи дајмонд… није баш блуз али прија…
… и хладна кафа прија…
најео си се арчибалде па сад спаваш… протиче блуз, а ти спаваш… нека, не замерам ти, ти си само животиња и немаш ништа људско у себи… мада ме подсећаш на неке моје бивше пријатеље.. оне до прве кафане и последњег динара… али и њима је опроштено, они су само људи и немју ништа животињско у себи… ждеру као људи, пију као људи… зато им ја опраштам… биће толико тога што сами себи неће моћи да опросте једног дана, а тај дан увек дође…
можда сам стварно претерао… можда је боље само ћутати и слушати блуз и с времена на време сркнути мало хладне кафе… ионако је све препуштено судбини…
верујеш ли ти у судбину арчибалде, у мачећу судбину, хахаха…
… верујеш… и ја… да није судбине сви би били срећни и задовољни… овако…
и теби је судбина доделила мене, да слушаш моје баљезгарије, а мени тебе да имам коме да их причам…
… али, нема везе – зезамо се…
… кућа излазећег сунца… енималси…
сетим се одмах оног … звали смо га горки… био је главни фрајер у школи… имао је левиске, знаш… ко је тада имао фармерице и кинту за кока-колу био је фрајер… саплитало се о звонаре, носиле се брукс ципеле и тесне мајице и кошуље… што тешње… све је мирисало на трст… а за појасом женски чешаљ… онако да се види… а косе…мушко или женско, није се знало ко је ко.. време деце цвећа… време косе и рата у вијетнаму… ја тада нисам марио за вијетнам и вијетнамце, као ни сада, али неки тамо преко баре јесу… да баш су марили… онако… баш јесу… и филм су снимили.. онај форман… снимио косу… највећи и једини антиратни мјузикл свих времена… ниси гледао…
после је дошао че гевара… дошао је на школским блузама у нашу и све друге школе… наравно преко београда…
ајд мало кафице – хладне
знаш шта ми је пало на памет… не знаш… благо теби ти ништа не знаш…
сутра је један рођендан… знаш коме… смеје ти се брк, значи да знаш, а и слушаш ти мене, само се правиш да спаваш… послаћемо цвеће првим јутарњим трамвајем… знаш да је ја још увек волим… то само теби кажем, а ти немој да разгласиш… знам да и она мене још воли, али ту је сад она људска измишљотина – понос… сада у ову собу понекад уђе нека жена којој ни име не знам… ваљамо се по кревету у грчу који и није увек од страсти… онда она оде… као таксиста који је завршио вожњу… а љубав…
неко рече – купи пса, то је најбољи начин да за новац добијеш праву љубав… хм…
али имам тебе мој арчибалде… уосталом љубав је нешто животињско, инстиктивно, чисто… оне, те жене, оне не продају љубав како се до скоро мислило… нема ту душе… оне су душу продале ђаволу… уосталом људски је не имати душу…
ал сам заоро у филозофију, а ти само трепћеш… баш си ти срећан што имаш мене…
многи не знају да цене срећу… не мислим на тебе… а за срећу је уствари потребно тако мало…

нема више кафе, а и блуз је исцурео… напољу свиће…
идем да покушам, можда ћу и заспати…

Објављено у:  on at 11:57 am Коментари (11)

kazivanje arčibaldu – prvo

… evo arčibalde upecao sam ovu ribu za tebe, a ovu za mene… zavidim ti što ti svoju možeš odmah da jedeš, a meni će glad da progrize i stolicu na kojoj sedim, dok čekam da se moja ispeče… samo ti jedi, a ja ću da ti pričam da ne mislim na glad… ha, znaš šta mi se malopre desilo dok sam pecao… priđe mi neki klinac i kaže – ciko, ciko, ja sam video soma veceg od tebe… nisi sinko, pomislim ja, samo još si mali pa ne razumeš… a majka, kad je čula poče da mi se izvinjava i objašnjava da on ništa ne zna i ne razume… znam gospođo, to i ja kažem… kad bi znao i razumeo, isto bi to rekao, verujte… još je nešto govorila, ali ja ništa više nisam čuo, jer je ono što sam video bilo mnogo lepše od onoga što je govorila… uh, arčibalde da si samo video tu ženu…
… evo i kafica se ohladila, samo da pustimo neki bluz pa da zaplovimo u priče nedopričane… šta to ide… aha, stari benton i bensonhurst blues…

… upoznao sam je slučajno – iako verujem da se ništa slučajno ne dešava, ali meni se i sada tako čini – jedne subote u domu garde… i sada se sećam pesme koju je mali orkestar svirao dok smo plesali, a ona se stalno nekud osvrtala… posle mi je rekla da se njoj, ustvari svideo onaj plavi momak što sedi do mene… ali momak je bio zaljubljen u drugu, pa sam ja dobio pravo da zadržim svoj zaljubljeni pogled na dugu zlatnu kosu i pepeljaste oči… ne znam koliko je ženskom stvorenju potrebno da zaboravi neostvarenu ljubav na prvi pogled, ali ona mi se brzo zaklinjala na večnu ljubav… i trajalo je to… ta večna ljubav je izdržala sve nedaće razdvojenosti kad sam otišao u zadar da završim škole, a ona iz istog razloga ostala u beogradu… ni mesec dana nismo zajedno trošili tu večnu ljubav, na koju sam se i ja zakleo, a ja sam otišao… i sada postoji tamo negde preko dve stotine pisama koja sam ja njoj, i isto toliko onih koja je ona meni za to vreme napisala… kad sam se vratio, ona mi je postala žena… ali tada, kao i sada do ušiju mi dopre glas, ne sećam se čiji, koji mi je, mnogo pre tog venčanja, šapnuo da nije ona za mene… još bridi zloba u tom glasu koju sam tada, u svojoj zaljubljenosti tako doživeo…
… ne znam, postoje valjda oni kojima je stalno potrebno da ih neko voli i da im stalno to pokazuje… a postoje i oni kojima je dovoljno jednom kažu da se zaklinju na večnu ljubav i da to bude za sva vreman dovoljno… eto, meni je sudbina dodelila da budem od onih prvih, a njoj od onih drugih…
… i tako, posle mnogo vremena kuća postade gluva, a krevet sprava za mučenje… meni, ne njoj… morao sam da odem odatle, jer je sve manje bilo mesta gde se nisam osećao sam… morao sam… da tada nisam otišao, možda nikad ne bih shvatio ono što mnogi ne mogu da shvate… kad neko ne zna da čuva ono što ima, treba mu to uzeti… pa neka boli…

… da li sad razumeš, moj arčibalde, koliko je onaj klinac bio u pravu… da nisam toliki som, možda bih je ostavio još na onom podijumu u domu garde… ili bih poslušao onaj glas koji mi se tada činio toliko zlobnim…
… a ti, ližeš masne brke… evo i moja večera je gotova… napolju duva vetar, ceo splav se ljulja… ala ćemo noćas lepo spavati, kao u kolevci…

Објављено у:  on 30. јул 2009. at 12:41 pm Коментари (12)

Klatim sekunde

Na tremu ispod lipe, na stolici za ljuljanje klatim sekunde i pitam se da li je 1957. godina bila prestupna. Znam da nije, ali ipak se pitam. Zvoni mi telefon. Ne čekam nikakav poziv, telefon mi negde u nekom budžaku. Mrzi me da ustanem, ali opet pomislim, nikad se ne zna ko i zašto zove.

- Alo, jeste vi dali u oglas kuću na prodaju?

Razmislim malo kad sam poslednji put bio pijan, pa vidim da je davno bilo i shvatim da se nisam skoro napio i napravio neko sranje. Dakle nisam ja dao oglas, ali mi pada suluda ideja na pamet.

- Jesam, gospođo.

- A gde je ta kuća?

Objasnim gde je i kako da dođe do nje, kolika je, kakvo je dvorište, ko su komšije, dolazi li često policija u naš kraj, laju li noću kučići i još gomilu vrlo bitnih detalja. Slutim oduševljenje na drugoj strani i čujem kako šapatom prenosi nekome sve što ja kažem. Ne znam samo odakle mi dolazi ozbiljnost u glasu kad u meni sve puca od smeha.

- Kad može da se dođe kod vas da se sve to vidi? – pita ustreptalom nestrpljivošću.

- Uvek, gospođo, uvek.

- Mislim,- vidim zbuni se malo, pa jel može odma?

- Može, uvek može.

Čujem ushićeni šapat kako ponavlja moje reči i već se suzdržavam da ne przuknem od plača, koliko mi je smešno.

- Evo dolazim za pola sata.

- Velike jelke pored puta, ne zaboravite,- vičem kroz suze u slušalicu, ali već se čulo tu-tu. Nastavljam da klatim sekunde na svojoj stolici za ljuljanje i pitam se treba li da spremim govor koji će odbiti kupca, jer mi se hacienda ne prodaje. Pa tek sam je sredio, a kredite će otplaćivati i moji unuci. Ma ne, samo ću lupiti cenu za koju može da kupi vilu na Dedinju, i nastavljam da klatim sekunde.

Beše tačna ko smrt. U dvorište, kao po večernjoj bonaci uplovi njen auto. Otvoriše se vrata i ono što iz njih ispade, natera me da poželim da joj dam haciendu za džaba. Izbuši mi travnjak potpeticama dok je prilazila, a osmeh, da nema uši smejala bi se oko glave. Kad je prišla i pogledala me u oči, onaj rogati u meni se nakezi i šapnu mi „ode ti hacienda na doboš“.

- Ja sam Dara.

- I ja sam,- pokušah da budem duhovit i da je zbunim.

- Molim…?

- Kažem, ja sam vlasnik.

- Aha, nisam dobro čula.

- A ima li vlasnik ime?

- Ima, sve ima i kupatilo i đakuzi i špajz i mačka ima, sve…nema da brinete, – nastavljam svoju igru. Aha, ime… ima ime. Ja sam Jordan.

- Jaooo, stolica za ljuljanje… Otkad ovo nisam videla. Mogu malo…

- Izvolte, samo izvolte. Ja znate klatim sekunde…

- Šta klatite?

- Sekunde, mislim, ubijam vreme dok klatim.

- Baš ste vi neki šaljivdžija Jordane, – nasmeja se i u nekom poluskoku iskoči iz stolice. Pokušavam da procenim o čemu se kod nje radi. Očito dominantan tip, muž šonja (samo takav ide uz nju), laka roba. Oko četrdesetpet godina, od kojih bar deset pokušava da sakrije garderobom.

- Pa mogu li da vidim vašu kuću, a po onome što se s polja vidi, uskoro moju. Samo se ti nadaj lepotice, pomilsih, jer me već prošla faza lošeg karaktera kada pristajem na sve, samo da dobijem šta želim. Ovde neće biti potrebno, koliko mi se čini. Šatro prijateljski i srdačno, stavim joj ovlaš ruku na rame i pokazah joj na ulazna vrata. Ništa se nije desilo. Dobro je. Uđosmo u hodnik pa u trpezariju. Ona zainteresovano šara pogledom u polumraku. Čudno mi što ne traži da upalim neko svetlo. Ajde da budem malo i pristojan, pitam je da li da upalim neku lampu. Okrete se prema meni i zagleda mi se u oči:

- Neće biti potrebno, ovako je romantičnije.

Šta je ovo jebote, zavrišta nešto u meni, ali se brzo snađoh.

- Da, i ja mislim. Sad je obgrlih oko struka, opet kao slučajno da bih je vodio po sobama u tom polumraku.

- Postajete nestašni Jordane. Ne znam šta ste pomislili, ali ja sam poštena žena.

Trgoh ruku ko nož skakavac kad se sklopi.

- Izvinite, ja to mahinalno da bih vas vodio.

- Mene ne treba voditi, ja odlično znam gde idem.

- Izvinite.

- Osim ako niste hteli malo da se poigrate.

- Ma neee, vi ste poštena žena, udata pretpostavljam.

- Nisam udata.

- Onda razvedeni.

- Nisam se nikad udavala.

Bi mi jasno zašto tako dobro izgleda. Ovlaš je pogledala sve prostorije i napokon sela na veliku trosed.

- Koliko?- upita.

- Mislite cena kuće?

- Da.

Rekoh trostruko veću cenu, da ti se zavrti mozak.

- Dobro, kupujem. Sviđa mi se jako, a zadovoljstvo nema cenu. Poče nešto da pretura po tašni, dok sam ja dolazio sebi od panike. Primeti i u toj tami da se sa mnom nešto dešava.

- Ima li neki problem?

- Znate, ja ustvari ne prodajem kuću… i nisam ja dao taj oglas.

- Znam, ni ja ne kupujem.

- Pa kako onda…?

- A zašto ste rekli da jeste.

- Hteo sam malo da se zabavim.

- I ja sam vaš broj okrenula nasumce. Da se malo zabavim.

Usledila je duža tišina.

- Ahaaa, – čulo se u dva glasa.

Šta je bilo posle toga ne bih detaljisao, ali kupio sam bežični telefon i stalno ga nosim sa sobom oko kuće. Nikad se ne zna ko može da pozove.

Објављено у:  on at 5:42 pm Коментари (10)

kazivanje arčibaldu – drugo

… gde si ti arčibalde, tri puna dana te nije bilo… pogledaj se na šta ličiš… sav si kaljav i krvav, ofuco si se ko crkveni miš, a neki si mačak… tuko si se sa mačorima… haha, neka, neka, sve za ljubav… ajde da te sredim pa da jedeš… danas sam napecao dosta ribe… ček da promenim stanicu, da nađem onu našu gde puštaju bluz… jao, slušaj ovo, albinonijev adađo, otkud to… uuu, pa danas ne neki dan žalosti… dobro, neka malo klaseke, volimo mi i to… adađo, volela je adađo, stalno je tražila da joj puštam tu gustu tugu… eee, moj arčibalde, kakva je to žena bila, da samo znaš…dugo ovu priču nisam mogao da ispričam, ali osećam da večeras mogu…

… bežeći od samoće u punoj kući i nesna u krevetu mučitelju, u najdubljoj tami naišao sam na nju, zgrčenu od bola… tek njena priča je bila jad ljudske sudbine… naslonili smo se jedno na drugo i posle nekog vremena shvatili da koračamo istim putem… da se tama razmiče… oči gledaju… rađala se ljubav, strasna i silna… i samo ću to reći, jer o takvoj ljubavi su pesnici već sve ispevali… godinama smo išli put sunca i zvezde danice… mislili smo da nas niko i ništa na tom putu ne može zaustaviti… … i tog dana smo se probudili sa istom mišlju, ali na pola dana… na pola dana su mi aveti u belim mantilima rekli da je našem putu kraj… nisu mi dali ni da posumnjam, ni da pustim tračak nade… kad me je videla na vratima bolničke sobe, zgrčena u bolu, nije morala ni da pita… odmah je znala… pustili smo samo po jednu suzu iz oba oka i rešili da pobedimo u bici koja je već izgubljena… iako su mi rekli da će agonija trajati nekoliko meseci, borili smo se skoro dve godine… i mislili da pobeđujemo… a onda odjednom… … stala je kao sat koji je neko zaboravio da navije… … na četiri stotine dvadeset drugoj strani knjige istočno od raja… … na pedesetsedmom minutu filma instikt sa entoni hopkinsom koga je najviše volela… … na devet neispušenih cigareta u kutiji i polupraznim upaljačem… … na sedmoj pesmi amalije rodrigez…

… ja sad idem da ovu priču pustim niz reku… a ti arčibalde vidim da si sve čuo i razumeo… čekaću malo da reka odnese priču… dok ne prođe ponoć, a onda više neće biti dan žalosti… skuvaćemo kafu i nastaviti da slušamo bluz… možda ti isptičam još neku priču… ne, ovakve ti više neću pričati…

Објављено у:  on 31. јул 2009. at 8:26 pm Коментари (8)

kazivanje arčibaldu – treće

… vidiš arčibalde, život je jedno veliko sranje… dobiješ ga kad se rodiš i kad još ništa ne znaš o njemu… prođe trćina, kad se osvestiš i shvatiš da je to jedino što imaš, a moraš da trošiš… ne možeš da štediš… i onda kao skupljaš neke doživljaje… puniš ga iskustvima… i kad prođe više od polovine, dobiješ titulu iskusnog životnog korisnika… drug član, učlanio se u život i sad je član veteran, sa iskustvom… šio mi ga đura… i čemu ti služe iskistva, kad se stalno saplićeš o neka nova… ha, moj prijatelj bi sad rekao da sam dobio verbalnu menstruaciju… eto, već sat vremena nema struje… i ja ne mogu da slušam bluz… a nije prvi put da se ovo dešava, nije da nemam iskustvo, ali nemam para da kupim osam baterija za kasetofon… drug životni član, veteran sa iskustvom koje mu ničemu ne služi… ej, slušaj ovo, hahaha, slušaj arčibalde šta je palo ludom starcu na pamet… haaahaha… sutra je nedelja, jel… jeste… idemo sutra ti i ja na buvljak da prodajemo životno iskustvo… haaaaaaaahaha… e, videćemo šta ćemo da prodamo… svi viču, nema ništa vrednijeg od životnog iskustva… pa da vidimo ko će da ga kupi… haaaahaha… e moj arčibalde, šta je, što me tako gledaš, nisi valjda poverovao da sam toliko lud… ko bi kupio takvo nešto… veteranima ne treba, jer i oni ne znaju šta će sa svojim… oni mladi su učeni da se treba učiti na svojim greškama… ženama ne treba muško islustvo… jedino ga mogu dati ciganima za džabe, oni ionako sve uzimaju… i čemu onda služi to životno iskustvo… da ne gurneš prst u utičnicu… nema ničega u tome… zapravo, sad se nešto mislim, znam kome služi… glupacima… da, glupacima… oni kažu ovako… juče u toj i toj prodavnici nije bilo hleba popodne, nikad više neću tamo da kupujem, ići ću još kilometar dalje, samo kod njih neću više ni da uđem… vidiš, koriste loše iskustvo… ili, niked više neću da se ženim, sve su žene kurve… kako iskustvo utiče na glupe ljude… onda ga oni lepo ikoriste da izgrade svoje stavove i principe… onda postanu principijelni i cenjeni u društvu zbog svojih principa… sad ispade da nam je i celo društvo glupo, kad ceni glupe principijeliste… dobro, neću dalje, ko zna dokle bih dogurao tako… samo kad ti dođe onaj dan u kome većina sve shvati i razume, znaš da ti je život iscureo… a onda je kasno… pa zar život nije jedno veliko sranje moj arčibalde… lako je tebi ti imaš devet života i niko i ništa te ne tera da nešto shvatiš… ti si samo životinja i nemaš ništa ljudsko u sebi… blago tebi arčibalde… eto struje još nema, nema bluza i ja sam odmah melanholičan… i kafa mi bez bluza gorka ko truo badem… a ovaj naš splav se ljuljuška i sve više mi se spava… odavno nisam pre ponoći otišao na spavanje… iskustvo mi kaže da neću moći zaspati, ali ja ću tvrdoglavo da probam…

Објављено у:  on 1. август 2009. at 4:53 pm Коментари (10)

Zaboravljena ploča

Dok u polutami prevrćem stare ploče željan nekih davnih melodija, nailazim na već zaboravljenu ploču Ibrice Jusića. Prepoznam je i odmah se setim da sam sa nje često slišao dve pesme čijih sadržaja se odmah setih i ne odoleh a da vam ih ne poklonim

NIJE BILO LAKO

Nije bilo lako čuti one riječi,
Kojima se naša raskinula veza,
Nije bilo lako preko svega preći
Sjetiti se prve šetnje ispod breza.

Nije bilo lako ostaviti stvari,
Što smo im se skupa radovati znali,
Nije bilo lako, ali tko da mari,
Kovčeg već je spreman, i svjetlo se pali.

A vani je ponoć, a vani je tama,
Moraš biti hrabra, kad ostaneš sama.
Ni tebi, ni meni nije bilo lako,
Ali bilje je ovako, bolje je ovako.

Nije bilo lako okrenuti glavu,
Kao da se nikad poznavali nismo,
Nije bilo lako, možda si u pravu,
Nisam smio zadnje napisati pismo.

Nije bilo lako, ono što nas veže
Nestalo je kao sneg na vrelom dlanu,
Nije bilo lako, sada je još teže,
Kako da bez tebe radujem se danu.

VOLIO BIH DA TE NISAM SREO

Volio bih da te nisam sreo,
Da te nisam ljubio u noći
Da ti nisam upamtio oči,
I na dugu vjernost ti se kleo.

Sve bi ljepše bilo tad,
Ja sam drugi čovjek sad,
Ne vraćaj se, reći sam ti hteo,
Volio bih da te nisam sreo.

Volio bih da te nisam sreo,
Da mi nisi pričala o sebi,
Nikad ne bih maštao o tebi,
Nikad ne bi cvijet u polu sveo.

Volio bih da te nisam sreo,
Kad smo dugo šutjeli u tami,
Za sve ovo mi smo krivi sami,
Kao putnik na prag tvoj bih seo.

Sve bi ljepše bilo tad,
Ja sam drugi čovjek sad,
Ne vraćaj se, reći sam ti hteo,
Volio bih da te nisam sreo.

Објављено у:  on 5. август 2009. at 4:46 pm Коментари (7)

Fatalna privlačnost

Prošlo je podne kada se vratio kući i ponovo ušao u sobu koja je ostala onakva kakvu su je njih dvoje, rano jutros napustili žureći da ona ne zakasni na posao.
Na sredini sobe razbacane kocke od troseda na rasklapanje… pored njih šolja od kafe, malo dalje druga… na podu u uglu nekoliko crvenih, providnih posuda u kojima su celu noć gorele sveće… na jednom od nekoliko malih stočića, poluprazna flaša vina i dve čaše… njena neispijena do kraja… na podu pored police na kojoj stoji gramofon, nekoliko omota od ploča i jedna ploča koju nije vratio u omot… na tepihu crna nagorela fleka od cigarete koja je tu dogorela i druga od par kapi vina… na plafonu čađav krug od petrolejke koja se sinoć umalo nije cela zapalila… prazna kutija od cigareta, zapala između kocki troseda… otvorena knjiga pesama Mike Antića, na drugom stočiću… njen miris, pomešan sa mirisima strasne ljubavi lebdeo je u vazduhu…
Seo je usred tog ljubavnog poprišta ne mogavši da shvati da postoji žena koja je prevazišla sva njegova maštanja. Kada su im se pre nekog vremena pogledi sreli samo na tren, oseto je u tom pogledu nešto duboko i uznemirujuće. Ali već sledećeg trenutka je osetio strašan bol shvativši da mu takva žena nikad neće pripadati. Nisu se poznavali i mesto na kome su se sreli i trenutak u kome su se sreli, više se neće ponoviti. Otići će svojim putevima zauvek. Tada nije ni u snu mogao da zamisli da će se nekim čudnim spletom okolnosti ponovo sresti i sretati. U tim ponovnim susretima, njen pogled mu je nevešto bežao. Znao je da mu je pripala, ali nije znao razlog tog skrivanja. Bio je uporan da dospe do nje. Kada se u jednom trenutku stvorila prilika da progovore nekoliko rečenica, sve mu je bilo jasno. I za nju je taj njihov prvi pogled značio fatalnost od koje je bežala. Znala je da, ako podlegne onome što je tada osetila, neće moći nazad. Nije ni ona njega poznavala i plašila se svojih loših iskustava. Ali sudbina je neumoljiva i njihovi pogledi su se ponovo sreli. Sva strast i ljubav koja je bujala u maštanjima, provalila se kao bujica, pretočena u najlepše ljubavne stihove.
Osećao je da u toj ženi postoji nešto što želi da ima, ali nije ni slutio koliko toga u njoj ima što nije mogao ni u najluđim snovima sanjati. Ispod skladno građenog tela, i lepote, postojala je jedna tolika jednostavnost, iskrenost i otvorenost pretočena u ljubav. I upravo ta jednostavnost i lakoća sa kojom je volela toliko strasno, učinili su je neverovatnom.
Plakala je na adađo, plesala na Buena Vistu, sanjala šćućurena na njegovim grudima dok joj je čitao Antića i Prevera, smejala se njegovim nespretnostima, volela da uvek bude gola sa njim, pričala mu o tome kako voli muziku, o svojim nesrećnim ljubavima i braku koji nije trajao dugo, o knjigama koje je prodavala u maloj knjižari u velikom gradu, i tome kako je dospela u njegov grad… a najviše o onom prvom pogledu i fatalnosti koju je osetila u njemu… kako je bila glupa što je, tražeći ga bežala, ali strah je bio jači… sada je tu, srećna i slobodna, baš kao i on.
Pustio je da ta slika i svi ti mirisi traju dok ona sutra ponovo ne dođe, izašao iz sobe i otišao u snove…

Објављено у:  on 15. август 2009. at 7:36 am Коментари (27)

kazivanje arčibaldu četvrto

… znaš, arčibalde, nešto sam razmišljao ovih dana o nekim ljudima koje poznajem… ima ih različitih… možda smo mi vama mačkama svi isti, samo drugačije mirise širimo oko sebe… ali nije tako…
… postoji jedna čudna vrsta ljudi koji žive u nekom virtuelnom svetu… u svetu svojih snova i maštanja… svi mi pomalo sanjamo i maštamo… pa, želimo da nam se neki od tih snova i ostvare, ali ako se ne ostvare, pa bože moj… ali ovi sanjari, oni žive u tom svetu… svetu snova i mašte… u tom njihovom svetu sve je belo i bezgrešno… i ljudi su bezgrešni, plemeniti, hrabri i odani… baš kao u bajkama… ma, to je sve u redu, ali kada siđu u stvarni svet, oni očekuju da i tamo ljudi budu isti oni koje sanjaju u svom svetu… a tamo sreću samo grešnike… po meni to je sasvim prirodno… biti bezgrešan znači biti čovek bez prošlosti, bez sadašnjosti, a bogami, i bez budućnosti… pa, svaki dan ponešto zgrešimo, makar u mislima, hahaha… vi mačke ne mislite, pa i ne grešite, jeli arčibalde… slažeš li se sa mnom… da, tako mu nekako dođe… oni su u ovom stvarmom svetu samo posmatrači i sudije… ponekad i savetnici… znaju itekako da te posavetuju kako biti bezgrešan… kako zaboraviti svoju prošlost… kako biti čistih emocija i misli… baš kao u tom njihovom svetu, u svetu u kome su oni postavili i pozornicu i glumce… u svetu u kome se jedino dobro osećaju… ovaj stvarni svet je za njih noćna mora… ne osećaju se sigurno, nemaju samopouzdanja… svaka glupost ih povređuje, ubija im dušu… zato i beže u taj svoj virtuelni svet… tamo su sigurni, među svojim bezgrešnim marionetama… na ovom, tvom i mom svetu, sve je laž, i ono što je nekad bilo istina, postaje laž, ako se ne uklopi u njihovu viziju iz mašte… a ta laž, skuvana u njihovoj mašti ih strašno povređuje… onda beže u taj svoj svet i odande sude lažljivcima za njihove grehe… tamo se zaključaju i ne daju mikome iz ovog sveta da im priđe… istina sa ovog sveta može da ih sprži kao veštice…
… ali ja ih razumem… i sam sam, jednom davno, izgubio samopouzdanje i sigurnost u sebe i svoje vrednosti… mislio sam da… ah, neke stvari je bolje ne kazati… pošao sam i ja u taj svet, poveden nekim ko je u njemu živeo… ali srećom, nisam mogao da ga prihvatim, niti je taj svet mogao mene da prihvati… nisam bio bezgrešan, a svojih greha nisam mogao da se odreknem… odrekao bih se sebe, svoje prošlosti i života koji sam do tada živeo… sve je trebalo da zaboravim da bih se u taj svet uklopio…
… a ja, eto, živim pomalo u svojoj samoći i u tom svom svetu… ponekad se setim nekuh lepih trenutaka, pa i onih ne bas lepih, pa kažem – i to je bio život, živeo sam… kad bih se odrekao svega toga, ko bi ja bio… bezgrešan, čovek bez prošlosti, sadašnjosti, a bogami i budućnosti…
… lako je tebi, arčibalde, ti imaš devet života… kakve li su tek tvoje prošlosti… pamtiš li ih, ili i ti želiš da budeš bezgrešan… briga tebe što ja ne znam kako da preplivam ovu noć, tamnu i duboku, dok ne svane jutro… a na toj obali me čeka nešto lepo… znaš ti već o čemu se radi, samo ćuti… to je tajna…

Објављено у:  on 18. август 2009. at 4:13 pm Коментари (16)

Fatalna privlačnost – dva

… ležali su nagi na bokovima, glava oslonjenih na ruke, lica su im bila na pedalj jedno od drugog…
… rekao je – kad si to veče ušla u sobu prepunu ljudi, kao da je neki fluid ušao sa tobom i prostrujao oko mog lica, pročešljao mi kosu… podigao sam pogled i susreo se sa tvojim… neko mi je rekao tvoje ime, a tebi moje, valjda je hteo da nas upozna, jer ja sam bio jedini stranac u toj sobi… onda su tvoje oči pale na pod, a ruka se ispružila ka mojoj… u toj sekundi, koliko mi je bilo dato da vidim tavoje oči, osetio sam da se nešto desilo i u tebi i u meni…

… nadlanicom i vrhovima prstiju, nježno je milovao njeno rame i izdužen vrat… voleo je kod žena dug vrat…

… rekla je… od svega što se desilo te večeri jedino se sećam tog tvog pogleda… od tog trenutka nastupa amnezija… rekla sam sebi – ako ga još jednom pogledaš, sve one barijere i maske koje si godinama gradila, raspašće se… ko je ovaj čovek koji je samo jednim pogledom prodro do dna moje duše… ogolio me protiv moje volje… posle velikog razočarenja u muški svet i propalog braka, stvorila sam oklop koji me je štitio sve do sada… mnogi su pokušavali da ga razbiju, a ja sam ih bez straha pozivala da mi stanu na crtu… taj pogled me je razbio na sitne komade… bunila sam se protiv njega, i u isto vreme znala da će jednoga dana za mene biti fatalan…

… provlačila mu je ruku kroz kosu i milovala obraz… dugim noktom kažiprsta crtala po licu već postojeći nos, usta oči, obrve…

… rekao je – nisam znao ko si i da li ću te ikada ponovo videti… ali sam znao da si osetila isto što i ja… znao sam po tvojim pokretima… bežanjima iz jednog kraja sobe u drugi… po naporu koji si činila da nam se pogledi ne sretnu ponovo… čak mi je bilo pomalo i smešno… osećao sam se kao lovac koji je nanišanio srnu koja je osetila miris opasnosti i pokušava da pobegne, ali joj nešto ne da… a sa druge strane u meni je venula nada da ću te više ikada videti, jer to veče sam bio na tom piru samo spletom nekih slučajnosti…

… ruka mu je lutala po njenom belom boku, izazovno isturenom zbog položaja u kojem je ležala naga i nevina u mladom svitanju…

… rekla je – ja sam znala ko si… jednom je neko pričao o čoveku koji se bavi nekim lepim stvarima, koji je pročitao mnogo knjiga i nosi minđušu u levom uhu, iako je prevalio pedesetu… kad sam te videla, znala sam da si ti čovek iz te priče koja me je zaintrigirala… ipak nisam verovala da ću te ikad sresti, a još manje da će taj susret biti tako fatalan…

… njeni prsti igrali su se sa njegovom minđušom i uvetom… volela je da se igra ušima, kao malo dete…

… rekao je – mislio sam da si udata… čovek koji je ušao to veče odmah za tobom mogao je biti tvoj muž… i on te je posmatrao celo veče… bio sam ljubomoran, ali moja drskost me je terala da te se ne odričem, čak i tada… nisam te ispuštao iz vida, i nije me bilo briga da li će neko to primetiti…

… vrhovima prstiju prelazio je između njenih jedrih malih grudi i oblog stomačića…

… rekla je – osećala sam tvoj pogled iako nisam znala da me gledaš… kako sam ga samo osećala… i tu drskost, kojoj sam se divila i mtzela je u isto vreme… ovaj čovek me je skenirao, govorila sam sama sebi… i bežala još više…

… blago je gnječila njegove mišiće na butinama…

… rekao je – svakog trenutka sam te sve više želeo, jer sam osećao da u tebi ima nečega što tražim celig života… ne znam šta je to što me na takvo osećanje nagonilo, ali sam strašno želeo da se desi ova noć… u meni su se tukle ta želja i neverovanje u njeno ostvarenje… želja je često gubila tu bitku, ali je uvek iznova ustajala, jača nego pre… nije bilo nadanja, samo želja, a želja je jači pokretač od nade… nisam želeo da te zauvek izgubim, i kada smo se ponovo sreli, znao sam da to više nije slučajno…

… vrhovi njegovih prstiju uživali su u mekoći kože njenih bedara…

… rekla je – ne znam da li je bilo slučajno što smo se ponovo sreli, ali sam shvatila da se više ne mogu odupirati… pustila sam da se moje interesovanje hrani i shvatila da se dešava nešto sasvim drugačije od onoga što sam ikada osetila… ni po čemu nisi ličio na muškarce koje sam sretala i dopuštala im da me žele, a davala samo onoliko koliko sam ja želela… mnogi su ostali bez ičega… onda smo na sledećem susretu već razgovarali… i tu mi beše kraj… prepustila sam ti se u sebi, ne želići da ti to pokažem…

… blago ga je štipkala po grudima i stomaku…

… rekao je – nisi morala, ja sam to već znao… znao sam i da ćeš mi dati broj svog telefona… a po načinu na koji si to učinila, osetio sam da jedva čekaš prvi poziv…

… poljubio ju je…
… poljubila ga je… i rekla – i eto sad sam tu ljubavi moja
… ponovo ju je poljubio… i reko – nemoj nikad da odeš
… ponovo ga je poljubila… i rekla – ja posle ovoga nemam više gde da odem…

Објављено у:  on 20. август 2009. at 4:11 pm Коментари (6)

kazivanje arčibaldu – peto

… jeli bre arčibalde, kaži mi, da li mačke razmišljaju… možda, ali na drugačiji način od nas ljudi… ma, ja ne mogu da zaustavim ovu moju ludu glavu… gde god se okrenem, nešto me podseti na nešto, i eti to pune glave misli… neki zvuk, muzika, sve me na nešto podseti i opet eto misli… gledam malopre neke slike i vidim jednu svoju… nisam to više ja, sad sam neko drugi… odmah se setim kada su me slikali… bilo je to kad smo ispraćali našeg komandanta, generala, išao na drugu dužnost… a to sećanje odmah prizove drugo, na drugog generala, koji je mene ispratio, po kazni… ujeo sam mu sujetu…

… ginulo se te jeseni 1998. godine negde na jugu… u velikoj komandi obavljao sam kadrovske poslove… spiskove živih jeli su spiskovi poginulih, ranjenih, nestalih… i svi su prolazili kroz moje ruke, gledale ih moje oči, oplakivala moja duša… sa svih strana slati su neki novi spiskovi da popune njihova mesta… onda je došlo proleće 1999. godine kada se ginulo svuda… i opet spiskovi, spiskovi, spiskovi… leto je donelo tišinu… sabiralo se i oduzimalo… rezultat je bio negativan… ponovo spiskovi… trebalo je popuniti tamo gde je bilo najviše prazno…

… u jednom takvom metežu, neko nije odradio svoj deo posla… pozvan sam da polažem račune zbog nečije bahatosti, neposlušnosti, neizvršenja naređenja… oči u oči sa generalom, koji je bio major kada smo se prvi put sreli i kada sam mu prvi put ujeo sujetu… na tom dvoboju ostao je izujedan i ponižen… bio je pukovnik kada sam mu drugi put ujeo sujetu… tada je prećutao… toliko mnogo sujete na jednom metstu, nije moglo da prašta i zaboravi… došlo je njegovih pet minuta… prva dva puta između nas je stajao neko ko je mogao da sudi i presudi… ovog puta on je bio i sudija i dželat… rešen da nahrani tu životinju koja ga je toliko razdirala iznutra, tu sujetu… oči u oči, koplje u koplje… moj pogled u njegov, njegov svuda okolo samo ne u moje oči… ali sujeta je bila upornija… morao je da me obori, naplati račune… ali nije računao da ja nemam to što njemu treba da bi te račune naplatio… nemam poniznosti i kajanja pred bolesnom sujetom… imam samo besa i drskosti kojima sam zalupio vrata njegovog kabineta… imam samo reči poniženja i uvreda za njegovu sujetu i nesposobnost…

… slao je poltrone i dupelisce da me ubeđuju da se izvinim… da mi prete u njegovo ime, kako će me proterati daleko, u nedođiju… pisao sam izjavu i opet ga stavio tamo gde mu je mesto… bio na raportu i tamo sam tražio svojim pogledom negov, ali ga nisam našao… na kraju bio sam proteran… u nedođiju… po službenoj dužnosti, pre neminovnog proterivanja, moj prvopretpostavljeni me, u njegovo ime pitao šta imam da izjavim i da li mi proterivanje odgovara… koje licemerje… zato rekoh, ako će to da smiri sujetu jednog generala, ja ću da se žrtvujem… te reči je trebalo staviti u zvanični zapisnik… insistirao sma na tome… moj šef nije imao petlju da to napiše… dokle ide strah odraslih ljudi od sujete drugih odraslih ljudi na položaju… kad bi njihove žene znale koliko su sitni i mali, manji od svoje impotencije, ne znam šta bi rekle…

… otišao sam, brzo i tiho, mnogi nisu ni znali… mnogi dugo nisu ni primetili da me više nema… general je ostao sa svojom sujetom, okružen onima koji su je ponizno hranili…

… eto moj arčibalde, tako je to bilo… niko me nije slikao kad sam odlazio, ali tu sliku nosim u glavi… niko me nije ni ispratio, osim nekoliko žena koje su time iskazale svoj bunt protiv sujete… žene su mnogo hrabrije od generala… a i mačke su u vašem mačijem svetu hrabrije i borbenije od vas mačora lenština… ajde diži se, idemo na noćno pecanje… mesec je već odavno bacio udicu u našu reku…

Објављено у:  on 24. август 2009. at 2:12 pm Коментари (13)

kazivanje arčibaldu – šesto

… sećaš se, arčibalde, ledi četerli… čitao sam ti tu knjigu… to je ona mlada žena, tek udata, kojoj se muž vratio iz rata kao bogalj, u kolicima, oduzetog donjeg dela tela… bio je bogati industrijalac, a ona devojka iz visokog društva… onda je ona upoznala njihovog šumara, zdravog i sirovog seljaka… strastvenog, ali primitivnog… odlazila kod njega da joj zadovolji njenu putenu strast… zaljubila se i na kraju ostavila svog bogatog bogalja i pobegla sa njim… nije marila ni za moral, ni za svoj visoki status u društvu… pitam se koliko bi žena učinilo isto što i ledi četerli… malo koja ne bi, samo da nije predrasuda… eh te predrasude… i sažaljenja… treba li ostati sa nekim samo iz sažaljenja… treba li pokloniti svoj život predrasudama… ostati celog života na mestu gde se ne želi biti… celog života biti nesrećan… zbog predrasuda i sažaljenja… propustiti priliku da nam život postane onakav kakav želimo… samo zato što će neko zbog toga posle patiti… mnogi će reći da nije on kriv što je ostao bogalj… ali nije ni ona… treba li ona da podnosi teret zajedno sa njim i zbog čega… to je ljudski, možda, rekli bi mnogi… pobeći je nemoralno… da li… ako se ponesemo ljudski, ko će time biti zadovoljan i srećan… možda onaj koji je već svojim hendikepom nezadovoljan i neutešan… treba li biti toliko posesivan i unesrećiti nekoga ko ima pravo i šansu da bude srećan, samo zato što smo mi nesrećni… ali ona ga lišava svoje ljubavi, reći će neko… ona ga je toga lišila i ako ostane sa njim… može li se voleti neko ko je uzrok našeg nezadovoljstva… našeg robovanja sudbini, zbog sažaljenja i predrasuda… pitam se, baš se pitam, kako bi se osećao i šta bi uradio svako od nas u njenoj koži… ali onako iskreno, sam prema sebi da se zapita…

… ili ona druga situacija u filmu mostovi okruga medison… ženi koja je nezadovoljna svojim životom u provinciji, pored muža koji je, ustvari dobrica… ali ne ispunjava njene snove… dogodi se prelepa i strastvena romansa sa nepoznatim čovekom… plane ljubav na prvi pogled, jaka i strasna… ali ona nema snage da napusti porodicu zbog lične steće i pođe sa njim… mnogi bi ustvari tako postupili, iz sažaljenja i nedostatka pravog razloga za odlazak u sreću… pravog razloga, hm… kome je potreban pravi razlog, veći i jači od strasne ljubavi… opet onima koji robuju predrasudama i moralnim normama…

… onda se pitam, moj arčibalde, koliko je takvih slučajeva u životu… mnogo je bogalja, na obe strane… ne onih u kolicima… najviše je onih mentalnih i emotivnih bogalja… nažalost među muškarcima ih jwe mnogo više… koliko žena trpi takve pored sebe… nažalost malo je strasnih drvoseča i slučajnih prolaznika koji obaraju s nogu jednim pogledom… možda je i to razlog što se ostaje tamo gde se zateklo, ma kako da nam je loše…

… ne znam, eto pitam se, arčibalde, i nema pravog odgovora, jer svi smo mi drugačijeg mentalnog sklopa, kao što su i ove ribe što večeras slabo grizu… nekad idu na mamac ko blesave, a nekad neće… nemaju petlju valjda… haha… ajmo arčibalde, večers nosimo kući samo mokre gaće, i punu glavu dilema…

Објављено у:  on 13. септембар 2009. at 5:03 pm Коментари (4)

Moraš da odeš…

Moraš da odeš, Julija.
Znam, Ivane, samo ne znam gde da odem.
Tamo odakle si došla…  svojoj kući… ne znam, samo idi.
Nisam pitala gde ću živeti… spavati… jesti, nego gde da odem od tebe, Ivane.
Idi njemu.
Nemoj biti smešan, znaš da je oženjen, ima porodicu.
Je li? A kad te je gužvao na zadnjem sedištu svoga auta, je li ga možda grizla savest?
Nemoj da si sarkastičan.
Kakav bi, zapravo morao biti čovek na mome mestu?
Bio je to trenutak slabosti… zapravo, ne znam zašto ti to govorim, kad znam da ti ne priznaješ slabosti.
Grešiš, Julija, grešiš… Niko nije savršen. Samo…
Samo šta…?
Pitam se, možemo li biti toliko jaki da opraštamo slabosti onima koje volimo.
Zar ljubav ne prašta?
Možda… možda ona kakvu znamo iz pesama, melodrama, ljubavnih filmova… ali ovo je bilo mnogo jače. Seti se, Julija šta smo jedno drugom govorili. Do groba… do beskraja… ti si za mene rođena, govorio sam ti, a ti meni… ne mogu poželeti nikog pored tebe… seti se…
Nemoj me podsećati, kidaš mi utrobu.
Neću, znam kako to boli.
To, Ivane, nije bila ljubav… to što se desilo… samo puko…
Puko tucanje, htela si reći.
Ne mogu da izgovorim tu ogavnu reč, ali na to sam mislila.
Pa vidiš, ljubavi moja, nešto ću ti reći. Da je bilo ljubavi, razumeo bih. Ovako… uprljala si me zbog pukog tucanja.
Ali moja ljubav je…
Znam, znam šta ćeš mi reći. Tvoja ljubav prema meni je neokaljana, to si htela reći. Nisi je dala nikome, ostala je nevina, čista, detinje čista… govorila si…
Ne veruješ da je tako.
Verujem ti. Sada ti sve mogu verovati, jer mi više nije stalo.
Hoćeš reći da me ne voliš više?
Ne, Julija, volim te isto kao pre. Samo mi više nije stalo do te ljubavi. Više ne mogu da učinim ništa za tebe… ni zbog tebe… ni sa tobom…
Ne mogu da te razumem.
Naravno da ne možeš. Uzeo sam ti sebe, sad se ne razumemo. Sad smo stranci koji ne govore istim jezikom.
Ja bih tebi oprostila… razumela bih nekako…
Ne govori to, Julija. Ne govori to, jer ne znaš o čemu govoriš.
U pravu si, više ne znam ni šta, ni o čemu govorim. Ne znam gde ću sa sobom.
Moraš da odeš Julija. Samo da odeš… Reči su prazne… odzvanjaju kao prazne konzerve… Idi Julija… Idi… Moraš da odeš…

Објављено у:  on 17. септембар 2009. at 6:57 pm Коментари (10)

Veliko ništa

Vi ste Andrija? Ja sam…
Znam ko si.

Mogu li da uđem?
Uđi.

Sedi. Hoćeš neko piće?
Pa…
Može konjak?
Može, mada ja ne pijem… visok pritisak.
Trebaće ti. Danas ti neće škoditi.
Došao sam da popričam sa Vama…
Znam zašto si došao.
Javila Vam je da dolazim?
Nije.
Vi ste ljubavnik moje žene.
Jesam… živeli.
Došao sam da sa Vama popričam kao muškarac sa muškarcem.
Kako to misliš?
Pa, mislim muški razgovori…
Hm, dobro, pokušaću.
Ja sam, ustvari, došao da Vas, kao čovek čoveka, zamolim da moju Milenu ostavite na miru. Ona je moja žena i majka dvoje dece. Ja razumem da žena ponekad zaluta, zastrani, kako bi se reklo… traži leba preko pogače. Mislim da razumete šta hoću da kažem.
Ne baš, ali nastavi.
Pa, kako da kažem… njoj tamo ništa ne fali… kod mene mislim… Ja radim, ona radi, imamo sve što nam treba… dvoje zlatne dečice… Mi smo porodica. Ja razumem da je ona… mislim čita te knjige, a tamo svašta pišu, pa se čovek zanese… žena pogotovo. Misli da se jede sve što leti. Ja joj ništa ne branim, puštam je, radi šta hoće… ja gledam svoja posla… Eto, moja majka, znate, ona je stroga žena, ponekad mi zamera zbog toga. Ja prećutim, ne mogu da joj protivrečim, majka je… živimo u njenoj kući. Znate kako je. Onda mi Milena zamera, ja ne znam kojoj da se priklonim ponekad. Ali na kraju svi prećutimo… popustimo mi, mlađi smo, pa opet sve bude u redu. Takav je život, šta se tu može. Kada bi je vi ostavili, ona ne bi imala kud, morala bi da se smiri. Ovako se uzjogunila, oće da se razvedemo.
Da li ona to želi?
Koje?
Da je ja ostavim.
Ko nju pita, ako Vi nju ostavite, opet će biti sve u redu.
Za koga će biti sve u redu?
Pa, za nas… mi smo porodica. Porodica je svetinja, u pravu je moja majka. A ona bi da rasturi tu svetinju.
Voliš li je?
Volim.
Koliko je voliš?
Pa, volim je. Na početku sam je mnogo voleo, ali kasnije se to nekako stopi sa životom, pa mi nekako dođe više kao drug. Ali volim je.
Šta ti znaš o njoj?
Kako šta, pa sve znam. Četrnaest godina smo u braku.
Koja joj je omiljena knjiga? Kažeš da čita mnogo.
Kako da znam, nije mi rekla.
A pesma, znaš li koju pesmu najviše voli?
Pa, da Vam pravo kažem, te pesme koje ona sluša, ja ne slušam. Ustvari meni je svejedno šta sluša. Slabo se razumem.
A koja joj je omiljena boja?
Ha, valjda crvena. Sve žene vole crvenu.
Ništa ti, prijatelju, ne znaš. Ti nju ne poznaješ. Zato si je i izgubio.
Ali, ja Vas ipak molim da je ostavite.
Ako je ja i ostavim, uzeće je drugi. A ja to ne želim. Ja nikome ne mogu da čuvam ženu, ako je sam ne čuva. Ti si je izgubio, ja sam je pronašao i sad je moja.
Kako tvoja, gde ti je ljudsko dostojanstvo, moral.
Šta ti o tome znaš.
Ja bar ne otimam drugome ženu. Ti si naočit čovek, možeš da imaš koju poželiš, zašto ti treba baš moja žena.
Ti nisi sposoban ni svoju da sačuvaš, a kamo li da otimaš drugima. Osim toga ja nikome ništa nisam oteo. Samo sam našao nešto što je neko zbog nemara izgubio. Ali, ako ona želi da se vrati, ja ću to poštovati. Samo njenu želju mogu da poštujem. Sad idi.
Šta će biti od mene sad?
Isto što i do sad – ništa. Veliko ništa…

Објављено у:  on 18. септембар 2009. at 8:50 pm Коментари (18)

Te noći

Te noći kada su padale zvezde,
a mi za svaku imali po jednu želju,
te noći sam poželeo da nikad ne odeš.
Poželeo sam da te povedem do reke,
one iste što nam je pružala utočište,
kad još nismo znali šta nas čeka.

Tamo, na toj reci,
ispod meseca što viri kroz vrbake,
poželeo sam da se divim belini tvog nagog tela,
još nevinijeg pod mesečevim svetlom.
Poželeo sam da te tamo,
na obali reke, učinim ženom.
Ne samo ženom, jer to već jesi,
već svojom ženom.

Te noći pod kišom zvezda koje padaju,
poželela si da se nikada više ne vratiš
tamo odakle si došla.
Rekla si mi – povedi me do reke,
one naše,
i skini me nagu na mesečini,
i učini me svojom ženom.

Uzeo sam te za ruku
i poveo na obalu naših želja,
nagu i nevinu pod mescom iznad lipe,
i učinih te svojom ženom,
da nikad ne odeš od mene.

Објављено у:  on 21. септембар 2009. at 10:10 am Коментари (8)

Kad dođeš

Kada dođeš,
Vrata će biti otključana.
Nikad ih ne zaključavam,
Od one noći kada si poslednji put otišla.

Kada dođeš,
Čućeš adagio, Albinonija.
Nikad nisam skinuo tu ploču,
Od one noći kada smo je prvi put slušali.

Kada dođeš,
Naći ćeš me tamo gde si me ostavila.
Nikad nikoga nisam čekao kao tebe,
Od one noći kada si rekla da ćeš jednom doći.

Објављено у:  on 2. октобар 2009. at 6:39 am Коментари (13)

Kazivanje arčibaldu – sedmo

… vidiš ovu reku, arčibalde… postoje mesta kojima se čovek stalno vraća… to shvatiš tek kada ti požuti lišće na granama… za mene je to mesto ova reka… sedim tako i gledam u plovak, a misli mi poteku niz njenu maticu i razmišljam tako… baš razmišljam…

… na njenim obalama su se desile najvažnije stvari u mom životu… tu, malo uzvodno sam se rodio, znaš li ti to arčibalde… a odmah preko reke, na drugoj obali je selo… u tom selu provodio sam najlepša leta svog detinjstva… a, na ovu drugu stranu, između ove dve reke je grad u kome sam zabeležio prvo svoje sećanje, prohodao, progovorio… u velikom parku sam se prvi put sam igrao sa decom… iz te igre se sećam nekog ranka, brankice i velike bele lopte… onda sam otišao, daleko, jako daleko… ali sam se stalno vraćao i tada su se dešavala ta leta u selu na drugoj obali reke… stalno rascvetan palac na nozi, koji sam zarivao u, kao brašno sitnu vojvođansku prašinu, da prestane da teče krv… pravio praćke, gađao vrapce… i puške od kukuruzovine…

… na njenoj obali sam završio velike škole… tu preko topčiderskog brda… a malo niže, ispod topčiderskog brda, u domu garde, upoznao onu koju sam prvu nazvao svojom ženom… onom ulicom pored sajma, uz reku, pošao sam u neki novi život… daleko, daleko na jug, moj arčibalde… i dugo, dugo me nije bilo na njenim obalama…

… onda je počeo onaj prokleti rat… sudbina je htela, arčibalde, da u tim danima reka i ja budemo opet zajedno… da se čuvamo i branimo… ali smo ga izgubili i moja reka sada nije cela moja… morao sam da se vratim ponovo na jug, poražen… i opet me nije bilo…

… tako smo ostareli, moj arčibalde, i ona i ja… na mojim granama je lišće požutelo, a njena bistrina je nekako posivela… usput sam posadio neko mlado drveće, sa lišćem koje liči na moje… i kad sam ostario i posvrašavao poslove, opet sam se našao na njenoj obali… sam, kao i kad sam se rodio… sam…

… i mislio sam da je tu kraj, da više nema šta da se desi… ali sam zaboravio da reka uvek nešto nosi…

… nemoj da se smeješ arčibalde… o tome ćemo pričati nekom drugom prilikom… to još ne sme niko da zna… daću ti ovu jedinu ribicu koju sam za ceo dan upecao, al da čuvaš tajnu, važi… eno sunce celo upade u našu reku, vreme je da se ide kući… čeka nas duga noć, bluz i hladna kafa…

Објављено у:  on 4. октобар 2009. at 6:04 pm Коментари (10)

Jutro

To jutro sam ustao rano, dok su u kući još svi spavali.
Bila je nedelja. Septembar neki.
San u kome sam te sanjao cele noći, pretvorio se u misao koju ću misliti  ceo dan.
Uzeo sam kašikicu slatkog od šljiva da ubijem ukus gorčine u sebi koji ostaje posle noći koju prespavaš sam. Znam da je to samo privid i laž.
Obukao sam ono isto što sam i juče nosio. Šta misliš zašto…?
Izašao sam iz kuće i pustio da me čizme povedu niz ulicu.
Znao sam gde će me odvesti.
Kada sam prolazio pored tvoje kuće, zastao sam malo,
tek toliko da ti pomilujem snove, pa nastavio dalje – prema reci.
Sunce je umivalo svoje prve zrake i ogledalo se na srebrnoj površini ogromne mirne vode.
Zarobio sam jedan trenutak tog prizora i sačuvao ga u oku,
da ti ga poklonim kad nam se pogledi budu ponovo sreli.

Објављено у:  on at 10:04 pm Коментари (18)

Mesečina u rosi

Noćas smo brali mesečinu po mladoj rosi.
Ja ću biti mesec, a ti budi rosa, rekao sam joj.
Pokri me mesečinom, da budem tvoja, tražila je.
Hoću, rekao sam, mesečina je naša ljubav.
Noć je naša postelja u travi, zar ne.
A zvezde su njena biserna ogrlica, pogledaj.
Kad dođe jutro ti ćeš nestati, plakala je. Ti si mesec.
Kad izađe sunce i ti ćeš se vinuti u nebo i poneti našu ljubav.
Sakrićemo našu ljubav od dana i ljudi, smejala se.
Aha, rekao sam šeretski.
I brali smo mesečinu po mladoj rosi.
Svu noć.

Објављено у:  on 5. октобар 2009. at 8:51 am Коментари (10)

Tvoje nježne godine

Stavila je svoje nježne godine u moje drhtave ruke, na koje su počele da se hvataju staračke pege, kao plesan na uveli grozd. Sad mi i srce drhturi od neke strepnje, hoću li umeti da sačuvam to blago i ne izgrebem tu mladu dušu svojim hrapavim dlanovima.

Sve predrasude i strahove izula je kao cipele ispred vrata moje kuće, i ušla bosa u moj život pun trnja i razbijenih iluzija.

Na čiviluk u predvorju moje duše, okačila je sva ružna iskustva i naga, kao novorođenče ugnjezdila se u njen sumrak, memljiv i poderan.

Naslonila je glavu na moje koščato rame i rekla – tako je lepo s tobom… osećam se sigurna i slobdna… živim…

Објављено у:  on 7. октобар 2009. at 4:26 pm Коментари (8)

O vinu i još ponečem

Ne marim da pijem, al’ kad pijem, pijem vino. Postali smo verni jedno drugom kroz tolike godine. Mada, nije oduvek bilo tako.

U vreme kada smo se upoznavali, kada smo mogli biti i vršnjaci, jer meni je bilo tek sedamnaest, nadmudrivali smo se i nadmetali. Na moje exiranje ono je šaputalo “ ajde ti, stići ću te ja“. I stizalo me, jer sam mislio kao i svi u tim godinama da sam najpametniji na svetu. Obaralo me na sto, pod sto, u jendeke, izvrtalo mi utrobu, teralo me da se sutradan kajem, bilo ga po prvim belim farmericama, maicama i košuljama… crveno, opominjuće. Ali i tu sam školu morao proći i naučiti da ga pijem po njegovim aršinima.
Već dugo smo prijatelji, možda najbolji. Nikome nisam poverio toliko tajni koliko njemu. Smejao se, veselio, tugovao, voleo, mrzeo, plakao i pesme pisao dok se rumenilo u polupunoj čaši. Nekad sa društvom, nekad sam, nikad bez vina. Uz vino sam „mnogo i mnoge zavoleo, na toj šarenoj cesti“ – setih se Šerbedžije. Neke pesme su ostale u meni zauvek, natopljene vinom. I danas zvuče isto. Neke žene sam gledao pogledom od vina… i želeo… neke imao, neke nemao, neke zaboravljao sa mamurlukom, a neke i danas pamtim. Neke prijatelje sticao, pa gubio kad bi vina nestalo, neke psovao nevine, sa nekima pevao, sa nekima plakao. Vino i gitare… i noć iznad Banja Luke. Neka, Nives se zvala i Hrvatica bila… na Lastovu… širili smo bratstvo i jednistvo… naročito jedinstvo, posle bokala lastovskog domćeg.

Nekad slatko, nekad oporo, a nekad baš gorko, to vino. Nikad s razlogom, razlog dođe sam po sebi, ili ga vino iskopa iz duše. Nekad sladak, nekad opor, a nekad baš gorak, taj razlog. I odavno već, od kada postasmo prijatelji, nikad pijan. Samo malo više hrabar, srećan, tužan ili setan, veseo ili lucidan. Lucidan, da, najčešće. Ono mi u goste pozove Prevera, Mjakovskog, Antića, Šerbedžiju… naročito poslednjih dvoicu. Onda oni naprave štimung u mojoj glavi. Onda moram da vidim i cigane, ili da ih čujem bar. Neke čuvam skrivene u duši, da zapevaju baš kad nikog nema. A nekad baš zna biti i gorko, kao ono što popih samo gutljaj, uz kašičicu žita, za pokoj duše njene.

Nikad ne lomim čaše… ako nisu od vina.

Ne marim da pijem… al’ čaša vina, polupuna, uvek tu je…

Објављено у:  on 11. октобар 2009. at 3:26 pm Коментари (5)

Nikada nisam…

Nikada nisam ničije ime urezao u koru bukve, tvoje ću urezati. Sve šume će nositi tvoje ime.
Nikada nisam ničije ime viknuo sa vrha planine, tvoje ću vikati. Sve planine će čuti tvoje ime.
Nikada nisam ničije ime ispisao na pesku neke plaže, tvoje ću ispisati. Čekaću da ga talas spere, pa ga ponovo pisati. Svi talasi će šumeti tvoje ime.
Nikada nisam ničije ime šaputao vetrovima, tvoje ću šaputati. Svi vetrovi će šaputati tvoje ime.
Nikada nisam ničije ime plakao na kiši, tvoje ću plakati. Sve kiše će plakati tvoje ime.
Nikada nisam ničije ime dozivao u noći punog meseca, tvoje ću dozivati. U svakoj noći punog meseca ti ćeš mi dolaziti.
Nikada nisam ničije ime toliko voleo, tvoje ću voleti. Tvoje ime uvek će biti ljubav.

Nikada nisam toliko toga, sa tobom to hoću…

Објављено у:  on 26. октобар 2009. at 9:53 pm Коментари (14)

Reči

Reči su bile izgovorene.
Na reči izvinjenja, pale su reči uvrede.
Nepovratno.
I sasvim nepotrebno. Nije bilo razloga. Sasvim nepotrebno.
Nerazumno.
Reči optužbe.
Reči sumnje.
Nepotrebno.

Tišina…
Duga tišina…

Opet reči.
Odgovor na uvredu.
Neverovanje.
Nepoverenje.
Povlačenje.
Gušenje.
Iscurela snaga za pravdanja.
Za nepotrebna pravdanja.
Gašenje.
Nagoveštaj kraja.

Opet tišina.
Kratka tišina.

Reči kajanja.
Molbe za oproštaj.
Razumevanje koje kasni.
Neshvatanje samog sebe.
Nema odgovora na pitanje: zašto.
Nema odgovora.
Samo kajanje.
I samo molbe

Pitanje.
Da li je ovo kraj priče?

Tišina.
Najduža tišina u životu.

Opet reči
Nesigurnost u njima
Strah i kolebanje
Želja i potreba
Opet strah
Pokušaj praštanja
Traženje obećanja
Obećanje
Praštanje

Ljubav se nastavlja

Објављено у:  on 27. октобар 2009. at 5:14 pm Коментари (2)

Razlog

Ti si slikar
Nisam
Čiji je ovo atelje onda
Moj
A slike
Isto
Kako onda nisi slikar
Nisam prodao ime
Prodaj slike
Neće niko da kupi ako nisi ime
Zašto onda slikaš
Da li ti sve radiš s razlogom
Ne baš sve ali uglavnom
U mojim godinama je obrnuto
Šta još radiš bez razloga
Pričam s tobom
Zašto pričaš kad nemaš razlog
Zato što većinu stvari u mojim godinama čovek radi bez razloga Zašto ti pričaš sa mnom
Želim da te upoznam
To je jalov posao
Misliš da te ne mogu upoznati
Nema šta da se upozna
Ima U nekome ko ima toliko godina kao ti ima svega što je vredno upoznati
I šta ćeš s tim
Možda ću se zaljubiti u tebe
Mogla bi da mi budeš ćerka
Ali nisam
Nisi
Možda se i ti zaljubiš u mene
Veruješ u takvu ljubav
Kakvu ljubav Zar ljubav nije samo ljubav
Jeste
Vidiš da i ja znam ponešto I ljubav je nešto što se čini bez razloga
Nije uvek tako
Onda nije uvek ljubav onda je samo razlog da se bude zajedno
Slaežm se
Hoću da spavam sa tobom
Ne poznaješ me
Zar je uslov
Nije nema uslova
Onda
Zašto to želiš
Nemam razlog samo želim
Mnogo je velikih stvari za koje nemaš razlog
Samo velike stvari se rade bez razloga Slikanje je velika stvar
Ja neću da spavam sa tobom
Imaš razlog
Imam
Koji
Svoj
Ne želiš da ga delimo
Ne
Loš si u krevetu
Neka bude
Lažeš
Lažem
S razlogom
Bez
Naslikaj moj akt
Misliš da ću onda spavati sa tobom
Mislim
Šta ako grešiš
Retko grešim
Ako nastaviš da se družiš sa mnom grešićeš često
Spremna sam
Ali ja nisam
Plašiš se moje mladosti
Ne
Čega se plašiš
Ničega
Ispuni mi želju
Koju
Spavaj sa mnom
Ličim li na deda-mraza
Ličiš
Ali nisam
Budi
Neću
Samo noćas
Nije božić
Nemaš mašte
Nemam dovoljno Da imam bio bih slikar
Ti si slikar
Nisam
Čiji je ovo atelje onda
Moj
A slike
Isto
………..

Објављено у:  on at 6:59 pm Коментари (10)

Kome da ispričam

Dangubim.
Dangubim minute, sate, dane…
Arčibald otišao, nema ga već nekoliko dana. Nemam sa kime da pričam, a priča mi se.
Priča mi se, na oči ne vidim. Ne mogu sam sa sobom, još je rano za tu fazu.
Dođe mi da zaustavim nekog prolaznika, da mu skuvam kafu, pustim bluz i pričam. Pričam dok sve ne ispričam. Ali ova jesenja kiša je uterala sve u kuću, ili na neka bolja mesta od ove obale uz reku. Prođu neki klinci, zagrljeni, mladost im njihovu poljubim, ali oni su još zeleni za moje priče. Rekli bi, „ma, daj matori ne gnjavi, keve ti“. Ubili bi mi priču. I mene bi ubili, jer ja sam u toj priči. I nju bi ubili u toj priči. Jer priča je o ljubavi, a ona je bila moja ljubav.
Mogao bih da sednem na obalu i pričam reci. Ali reka zna tu priču, jer na njenim obalama se dešavaju sve moje priče.
Kako je strašno kad nemaš kome da ispričaš priču, a priča ti se, baš ti se priča.

Објављено у:  on 29. октобар 2009. at 3:18 pm Коментари (12)

Kazivanje Breskvici (arčibald odlutao)

Hvala ti, Mala Breskvice, što si svratila da slušaš moju priču. Arčibald me tako ponekad ostavi, ode… znaš već, mačke su to. Evo i kafice, ja imam onu moju hladnu. Moram da pustim i neki bluz… nadam se da nemaš ništa protiv. Ponekad mi se paučina uhvati na ulaznim vratima, jer danima niko ne pokuca na njih. Ljudi su nekud otišli, putem kojim se lakše i češće ide. Tako sam ostao sam na ovoj stranputici, kojom se retko prolazi. Da mi nije Arčibalda ne bih nisakim reč progovorio ko zna koliko. Al, eto naiđu dani kad me i on ostavi, ode za svojim društvom, a meni se baš tad priča. Hvala ti još jednom što si tu.
Evo priče.

Bilo je to jedne jeseni, slične ovoj, mnogo pre nego što sam napustio svet i vratio se reci iz koje sam i ponikao, u ovu skromnu haciendu, punu vlage i memle. Živeo sam u kući u predgrađu, koje je više ličilo na selo, jer je to ustvari i bilo još uvek. Arčibald i ja, sami. Tada mi je samoća teško padala. Nikoga dugo nisam poznavao u tom gradu, u svojoj ulici. S vremena na vreme iz nekih mračnih kafea, gde se okupljalo sumnjivo društvo, dovodio sam na jednu noć, polupijane dame sumnjivog morala, i sam polupijan, ni za ime ih nisam pitao. Jutro posle takve noći bih najrađe ubio.
A onda te jeseni, slične ovoj, čekao sam gradski autobus na nekoj stanici u gradu. Bilo je kasno. Na klupi ispod nadstrešnice sedela je žena u pohabanoj jakni, kroz čije su rukave izvirivali drugi rasparani rukavi prevelikog džempera. Na glavi je bila povezana marama. Na nogama ispod crne izgužvane suknje, gumene čizme, blatnjave. Nisam mogao da odredim koliko je imala godina, možda tridesetpet, četrdeset. Tada nisam mogao da ocenim to na tom ojađenom licu. Pogled joj je bio prikovan na vrhove čizama. Posmatrao sam je razmišljajući kakav li je jadan život imala.
Naišao je autobus, skoro prazan. Pošao sam da uđem i još jednom pogledao u nju. Stajala je ispred zadnjih vrata, dvoumeći se da li da uđe. Ipak je ušla, glave uvučene u ramena i marame navučene do veđa, sela brzo na prvo sedište kod vrata, kao da se plaši da će je neko prepozanti. I plašila se. Plašila se konduktera. Prišao joj je kao stari znanac i pitao „Šta je, opet nemaš za kartu? Pa dokle više majku mu? Ajde lepo na sledećoj da izađeš, nema više džabe.“ Polako je ustala i dalje povijene glave i bez reči.
- Ja ću platiti za nju, – rekoh.
- Ma, nemojte se truditi, gospodine, ona tako svako veče. Nek ide da radi negde, a ne da prosjači.
Ipak sam platio i ona ostade. Podigla je glavu i pogledala me. U tim bistrim plavim očima naslutio sam nešto što nije išlo uz sve ostalo na šta je ličila.
- Kako da vam zahvalim? – pitala je. Ja sam upirao pogled u to plavetnilo pokušavajući da proniknem šta se tamo u dubini krije. Morala je da ponovi pitanje.
- Ne treba, nije to ništa,- rekoh učtivo.
- Vi živite sami. Mogu da dođem da vam pospremim kuću. To bi mi značilo, da vam ne ostanem dužna.
Ostadoh šokiran. Odakle zna da živim sam.
- Znam gde živite, viđam vas kad prostirete veš. Znam da ste sami. Mogu da vam detaljno spremim kuću.
Ovo malo uvredi moju pedantnu prirodu. I zaista nije trebao niko da mi sprema kuću. Ipak, videvši da joj to znači, prihvatio sam. Ali bio je tu još jedan razlog. Njen rečnik i način na koji je govorila me je navodio na pomisao da se ispod te odrpane i prljave odeće krije nešto drugo. Rekoh joj da dođe kad bude imala vremena.
- U četvrtak sam slobodna.
Izašli smo na istoj stanici. Pružila je korak i otišla ispred mene, nestala u tami neosvetljene ulice.

Došla je rano u četvrtak. Tek sam stavio čaj da se kuva, kad je zakucala na ulazna vrata. Izgledala je čistije i lepše obučena. Nije imala maramu na glavi. Požele mi dobro jutro, uz opasku da se plašila da će me zateći na spavanju, ali znala je da rano ustajem, viđala me leti dok u zoru pijem čaj na terasi. I to je bilo sve. Odmah je tražila da joj dam sve što u kući imam za čišćenje i počela da čisti nekim svojim redosledom.

Malo kasnije skuvao sam joj kafu. Nevoljno je pristala da sedne i popije. Iskoristio sam taj trenutak da zadovoljim svoju znatiželju, koja me nije napuštala od one večeri u autobusu. Hteo sam da je šokiram prvim pitanjem, da izazovem reakciju po kojoj ću znati da li su moje slutnje tačne.
- Šta se tebi tako strašno dogodilo?- upitah.
Ošinu me pogledom, a odmah zatim ga obori u šoljicu sa kafom.
- Zašto mislite da mi se dogodilo nešto strašno?
- Vidim to u tvojim očima, glasu, rečima koje izgovaraš.
- Ubila sam muža i robijala,- šokirala je ona mene. Sada, pogleda uprtog u moje oči, drsko je uživala u mom šoku.
- Ispričaj mi svoju priču, – snađoh se nekako.
- Nema šta da se priča. Bio je ludak kojeg nisam mogla drugačije da se otarasim. I nije bilo u afektu. Smišljeno sam ga ubila. Prijavila se u policiju, odrobijala ga dvanaest godina, od dvadeset koliko sam dobila. I to je sve.
- I šta sad?
- Sad..? Vidiš šta. Radim po kućama, gde niko ne zna ko sam, a malo je takvih. Čudi me da i ti nisi čuo.
- Ja sam od skora ovde.
- Znam. Malo je ovo mesto, sve se zna.
- Vidiš, meni ni to ne pomaže.
- Čudan si, svi kažu.
- Možda za ove proste ljude, i…
- Ja nisam prosta, i obrazovana sam, ali vidim da jesi.
- I ja vidim da nisi prosta.

… i tako je tekla priča. Ali ne samo priča. Počelo je da se rađa i nešto između te priče. Sređivanje kuće smo zaboravili, ali smo zato doručkovali zajedno, pili vino, slušali muziku, i polako stigli i do trenutka iskrenosti.
- Gledam te od kada si se doselio. Od tog prvog dana kada sam te videla nemam miran san. Ti me nisi primećivao ovako odrpanu, jer izgledam kao da imam sto godina više nego što imam.
- Ja verujem u sudbinu. Ona te uvek dovede na pravo mesto.
Shvatio sam u međuvremenu da sam mnogo propustio što je nisam primećivao. To sam i rekao. I tu započe ljubav. Tu noć smo proveli zajedno.
Ujutru smo bili sasvim drugi ljudi. Predložih joj da se preseli kod mene. Ne. Nije htela. Boji se da će morati i mene da ubije, ako je povredim, makar i nehotično – šalila se izlazeći i pružajući mi novac za kartu koju sam platio ono veče.
Dolazila je svaki put kada je bila slobodna. Bila je to ljubav bez planova, bez velikih reči, samo ljubav. Radili smo sve što je spontano dolazilo u naše zajedničke trenutke. Znala je da uživa i da od trenutka iscedi poslednju kap zadovoljstva.
A onda je odjednom nestala.
Prošla je skoro godina, kada sam u vratima zatekao pismo. Ono što zovu avionsko. Njeno. Nekoliko rečenica koje sam naučio napamet.

“ Ne ljuti se što sam otišla bez pozdrava. Moralo je tako. Sud mi je vratio ćerku na staranje. Odmah sam otišla iz zemlje gde su prava retkost ljudi poput tebe. Bilo je lepo sa tobom, ali ja nisam ona koju čekaš. Malo znaš o meni, zato ono što znaš neka ti ostane u lepom sećanju. „
uz lepo sećanje N

Eto, čuvam tu priču i to sećanje već dugo. Nikad je nisam ispričao nikome. I onda mi baš danas navrla na jezik, da moram nekome da je ispričam.
Pa, eto ti priča Breskvice…

Објављено у:  on at 8:02 pm Коментари (24)

Jesen

Gledam tu smežuranu golotinju oko sebe, tu sivu, novembarsku jesen na izmaku. Još jedna godina je ostarela, a i mi sa njom, stariji smo za još jednu jesen. Brojimo ih, svako za sebe i u sebi, da ne smetamo nikom. Pedesetdruga – čujem šaputavu misao, dok u ogledalu brijem lice koje sve teže prepoznajem. Ta jesen baš naglo promeni izgled svega što dotakne.
Ali nije sve tako sivo. Ambari i špajzevi su nam puni plodova proleća, leta i rane jeseni. Skupljali smo i skladištili saznanja, misli, iskustva, poznanstva, emocije… Pakovali ih i konzervirali u pamćenje i dušu. I što je više jeseni u našoj brojanici, sve smo bogatiji. Nešto od toga, ono lošeg kvaliteta kratkog roka trajanje, odavno se pokvarilo i istrulilo, zaboravilo se. Nešto je postalo zrelije, iskusnije. U nečemu što nekad nismo voleli, sada uživamo, i obrnuto.
Ta šarena trpeza nam stalno nudi sve više, ali mi sa svakom novom jeseni sve manje možemo da koristimo, jer dolazi vreme dijeta. Nešto što smo nekada konzumirali bez razmišljanja, sada moramo dobro da razmislimo da li će nam prijati, ili da li ćemo moći. Vreme vrele strasti zamenilo je vreme umerenosti i debelih džempera.
Ali sve ima svoje draži, pa i ta jesen. Zavoli se šetnja po kiši, lagana i duga. Pije se grejana rakija uz vatricu iz „smederevca “ ili neke peći, dok je napolju još uvek polumrak. U dugim večerima se igraju domine ili tablić sa prvim komšijom, pišu se drhtavi brojevi po marginama novina.
I tako, točak života, zapao u jesenje blato, okreće se sve sporije, ali opet prelazi isti put za isto vreme, jer je sve veći…

Објављено у:  on 20. новембар 2009. at 4:37 pm Коментари (6)

Казивање арчибалду – осмо

… знаш шта примећујем, арчибалде… примећујем да нам је кућа пун успомена… свака стварчица би могла да исприча неку причицу, или да сети на нешто… ево рецимо ова стара перница за оловке… пернице су за пера, али и данас се тако зову, иако се у нјих стављају оловке… ова је баш стара, дрвена, има и кључић, биће да је послератна… чуј, послератна, хм… после ког рата… ратова к`о кишних дана, мооој арчибалде… а ова је перница од после последњег великог рата, кад су сви са сваким ратовали… добио сам је од мог покојног деде… његова је била… а сличну сам имао и ја кад сам пошао у школу… кад се сетим, увек се насмејем, а плаче ми се…

Те давне шездесетчетврте, лето сам провео на селу код деде и ујака. Али пре одласка догодило се нешто што је за мене представљало прави приватни светски догађај. Уписали су ме у основну школу. Тог дана мајка ме је посебно свечано обукла. И она се лепо обукла. Онда је упртила брата, који није имао ни годину дана у наручје и повела ме на упис. Упис се обављао у згради школе. У дугачком ходнику била је гужва, само је око неких људи у белим мантилима било реда. Нисам одмах схватио да су то лекари који врше систематски преглед, да виде ко је за шкоолу ко није. Кад сам схватио, уплашио сам се, јер сам био много сићушан. Али нисам дозволио да ништа поквари моје задовољство, па сам направио озбиљно и поносито лице. Кад сам дошао на ред све више сам схватао да то није оно што сам ја замишљао и очекивао. Дали су ми неку вакцину, боли ме иглама да ми узму што више крви, скидали ме голог, посматрали са свих страна (жив срам ме пјео), терали да загазим у неко мастило, па на бели папир – ужас један.
Тамо где су ми вадили крв, на зиду је била окачена огромна слика неког намрштеног типа у раскопчаном тамноплавом капуту до земље, са рукама у џеповима, ухваћеног у раскораку. Језа ме прошла од његовог намрштеног погледа, и онако нагнут унапред у том раскораку, чинило ми се да ће сваког час да скочи на мене. Жена у белом мантилу, ваљда да би ми скренула пажњу са оног што се спремала да ми уради, показа ми на слику и упита:
- Кажи ти мени ко је оно тамо, и накези се сва озарена од неке милине.
- Знам, то је железничар, – одговорио сам ко из топа и не гледајући слику.
Лице јој се изобличуи, намрачи се и упре поглед пун варница у моју измучену мајку. Касније кад сам сазнао ко је тај тип, схватио сам шта је тај поглед значио, а значио је отприлике ово: “Шта, зар нисте већ научили своје дете ко му је идејни вођа?”
- То је Тито, сине, Тито,- процеди моја мајка, сва уплашена и љута у исто веме.
- А ко је Тито?- упитао сам не схватајући ништа.
Али шта ћу – ја њега једноставно нисам познавао. А није ми било ни јасно зашто су неког железничара са тако необичним и глупим именом уопште нацртали на толику слику, сатавили га ту да плаши децу, и још сви морају да му знају име.
Тако се мој упис у школу завршио неславно и није испунио моја очекивања, осим што сам на та силна боцкања показао своју храброст и осећао се зрелим за школу ма шта мислила она дебела у белом мантилу и онај железничар у тегет капуту. Успут сам питао мајку могу ли ја да идем у неку другу школу где нема оног железничара са онако глупим именом. Само се горко насмејала и није имала снаге и воље да ми објашњава онако малом и глупавом, како сам, још тако мали, идеолошко-политички застранио.
Али после тог ужасног искуства одвели су ме у моју Војводину, у село на обали Саве, где сам све одмах заборавио и утопио у војвођанску прашину.
Кад је, са првим пожутелим листовима на дедином дуду, моја мајка дошла да ме води кући, осећао сам радост и тугу. Радовао сам се поласку у школу, без обзира на оног железничара, али ми је било жао дружине и игре, али и оних лелујавих поља зрелог жита, виђених у зору док се поспан труцкам на коњским колима која тера мој ујак или деда, одлазећи на рад у поље.
Касније кад сам читао неке лепе књиге ти дани оживели су поново у враголијама Тома Сојера, а Сава је била мој Мисисипи.
Кад сам стигао кући чекале су ме нове свеске, књиге, оловке, бојице и – дрвена перница, са клјучићем, као нека тајна кутијица или шкрињица за моје благо. Дуго сам је имао. После ју је имао мој, шест година млађи брат. Остала је са њим, кад сам ја кренуо даље, у неки нови живот, и више се никад нисмо видели.

 

… ето арчибалде, тако сам ти ја пошао у школу… ееј, у школу, а једва да сам био већи од торбе…

Објављено у:  on at 9:09 pm Коментари (12)

Susret

Okrznula je moje reči svojim pogledom i mislima
Malo čekala, pa me potražila
Nisam bio tu, ali nije znala da sam joj bliži nego ikada
Kada sam se vratio mojim rečima, daleko od nje
Opet me je pronašla i zastala
Onda sam se i ja osvrnuo da saslušam šta mi želi reći
I ostao zbog onoga što sam čuo
Sad nam se reči grle kao ljubavnici

Објављено у:  on 24. новембар 2009. at 4:36 pm Коментари (5)