Nedostaješ

Kad se kazaljke na satu poklope malo iza broja pet, a sunce dotakne vrhove jela u našem dvorištu, kažeš „Vreme je“ i mi polazimo. Ti na posao, a ja kao dželat koji treba da izvrši tu egzekuciju, da te odvezem do tog okrutnog mesta koje će nas razdvojiti na još jednu večnost. Kad se put kojim se vozimo protegne kao lenja životinja pred buđenje, ćutimo. Negde na pola puta zastanemo da u maloj, pospanoj pekari kupiš doručak. Uvek kupiš i meni nešto…perec.. kiflu.. Ja malo negodujem što to malo novca koji imaš trošiš na mene, a zapravo volim tu malu toplu stvar od koje se znoji plastična kesa u koju je spakovana. Volim je kao neku dragocenu ništariju, jer… jer nikad mi niko nije.. niko kao ti, na taj način, dao deo sebe.. celu sebe.

Onda stižemo, tišinom posutom ulicom, do one neumoljive i nevidljive crvene linije, preko koje ti moraš, a ja ne mogu. I nema izbora. Od ukradenih trenutaka koje sedimo u autu, nevoljni da to prekinemo, zavisi kojom ćeš brzinom trčati da u poslednjoj sekundi provučeš tu prokletu karticu, da ne zakasniš, da ti ne odbiju od plate..prokletnici bezdušni…

Ti odlaziš u meni nepoznato, a ja se vraćam u našu kuću, još toplu od nevinog dečjeg sna. Iz znojave plastične kese vadim kroasan koji si mi jutros kupila. Deo tebe. Cela TI. Odvojeno od tebe, za mene..

Nedostaješ. Nema te muzika koju slušam. Ni rosa nema ono malo sunce u sebi kad tebe nema tu. Ništa nije kao kad si tu. Ni ne liči.

Samo nedostaješ…

Strašno nedostaješ…

Nedostaješ…

Published in: on 10. јуна 2012. at 2:58 pm  Comments (4)  

Tajming kao sudbina

Spremala je deci doručak. Po hleb i mleko će otići kasnije, ima ga dovoljno za decu. Ona i nije gladna u to doba.

„Tata, dođi pred školu i donesi mi novac za blok i lenjire, pa ću sa drugaricama da odem da kupim i malo prošetam“. „Kad izlaziš iz škole“? „U jedan i deset“.

Samo još da stavi veš u mašinu, pa će po hleb i mleko. Daleko je do ručka.

Ima još vremena dok ne pođe, tek je pola jedanaest. Napisaće priču i staviti na blog.

Uzima novčanik i polazi, a na vratima zvono. Došla baka da vidi unučiće. Kuva kafu. Po hleb i mleko će kasnije, kad isprati majku.

Priča mu nešto ne ide. Piše… briše… dodaje… oduzima… Skoro će podne.

Ispraća majku i vraća se da proveri ručak na šporetu. Još samo da stavi krompir da se kuva. Deca vole pire uz meso. Onda će do prodavnice po hleb i mleko.

Pola jedan. Vreme je da krene. Do škole mu treba oko petnaest minuta.

Polazi u prodavnicu preko ulice da kupi hleb i mleko i na drugom spratu zgrade shvati da je u žurbi zaboravola novčanik. Vraća se.

Seo je u auto i, kao mnogo puta do tada, shvatio da je zaboravio ključeve. Vraća se.

Sin je nešto zapitkuje, traži neku igračku. Prevrće po korpi, ne može da je nađe. Već je vreme da krene po hleb i mleko.

Vozi brže nego što je dozvoljeno, jer nije mogao odmah naći ključeve. Ponekad ih ne stavi tamo gde im je mesto, pa izgubi mnogo vremena dok ih nađe.

Pretrčava ulicu do prodavnice, žureći da kupi hleb i mleko, jer su deca ostala sama u stanu.

Izlazi iz automobila koji je parkirao pogrešno i vidi je kako pretrčava ulicu.

Dugo se nisu sreli, a i malo se poznaju. Možda ga neće prepoznati.

Videla ga je posle mnogo vremna kako izlazi iz auta i nešto je izazvalo silnu želju da mu priđe, pozdravi ga.

Pozdravili su se kao da se znaju oduvek. Čak su se i poljubili kao stari znanci, a samo dva puta su se videli u životu.

Popodne su pili kafu u njegovom stanu. Bio je 2 decembar.

Između Božića i Pravoslavne nove godine, bili su porodica.

Ljubav se dogodi, ili se ne dogodi. A kad se dogodi, ne može se se od nje pobeći.

Da nije trebala da se dogodi, verovatno bi ona na vreme pošla u prodavnicu da kupi hleb i mleko… ili bi njegovoj ćerki blok i lenjiri zatrebali u neko drugo vreme. Pa, možda bi prethodnog dana i te ključeve od auta stavio na svoje mesto..

Ko zna… sudbina je kao dete – voli da se igra… – pročitao je u njenoj svesci koju je donela sa sobom

Published in: on 5. фебруара 2011. at 3:17 pm  Comments (21)  

Loše mišljenje

Pre ove lude priče, sreli smo se dva puta u životu… prvi put i drugi put. Ne, ne u životu, sreli smo se dva puta ovog leta, i to je bilo sve što smo znali jedno o drugome.

Prvi put beše baš bez veze. Ja sam bio baš bez veze, pa je i ona pomislila da sam baš skroz bez veze… ženskaroš, reckaroš, ološ jedan običan… muški. I, sad se sećam da sam takav utisak o sebi poneo i sam, kada sam pošao u glupu noć tog glupog dana koji nije ni počeo, niti se onaj pre njega završio kako treba. Ali meni to tada nije bilo ni važno.

Drugi put, sreli smo se na nekoj žurci. Možda je to bilo baš kod mene. A gde bi bilo kad ja samo na svoje žurke i dolazim. Da bilo je to kod mene i bilo je još više bez veze, nego prvi put. Samo jednim pokretom mi je “rekla“ šta misli o meni… mišljenje doneto sa prvog susreta. Odplesah dalje u žurku i nisam je više ni primećivao. Mogla je da ode u noć sa bilo kim, meni bi bilo svejedno.

Dođe i ova jesen, pozna, pusta, jalova… nikakva, kao i ono njeno mišljenje o meni, koje sam zaturio negde da ga se više nikada ne setim. E, sad ja ne znam kako da objasnim šta se posle desilo.

Niotkuda, ničim izazvana, osim možda sudbinom, dok sam izlazio iz auta nepropisno parkiran, pojavila se preda mnom i iskopa mi u sećanje ono mišljenje koje mi opali šamar, pa umalo se ne vratih u auto, da ga propisno parkiram, dok ona prođe pored mene i ne prepozna me. I, uradio bih ja to, da nije bilo kasno. Videla me i prepoznala, razvukla lice u osmeh kao da je videla… ne znam koga. Nasmeših se i ja… priđe… priđoh… poljubi me, poljubih je… I tu nam beše kraj. Nešto se desilo tog trenutka.

Dugo nisam znao šta se to desilo… čak do kasnog popodneva tog dana, kada smo se dogovorili da se nađemo i odemo negde na piće, kafu. Tek u to kasno popodne, kad smo se našli u onoj istoj sobi u kojoj sam je ignorisao na onoj žurci koja je bila moja, shvatio sam, a siguran sam da je i ona shvatila, da se desila ljubav.

I šta sad?

Pa ništa, osim što smo oboje drastično promenili ono bezvezno mišljenje o meni. A kad se to desilo, desile su se i mnoge druge stvari, o kojima neću da pričam. Jer šta god da vam kažem, ne bi mi verovali…

Published in: on 14. децембра 2010. at 8:21 pm  Comments (21)  

Čovek sa tužnim očima

Uskim kaldrmisanim uličicama popeo se na Gardoš, do mesta sa koga mu je pogled na reku vraćao mir i samopouzdanje. Zvonilo je na jutrenje. Nedelja. Gardoš se tek budi pod njegovim nogama. Vedra i rosna, oktobarska noć na klupi u zemunskom parku još mu je drhtala u kostima. Zavukao je ruke dublje u džepove jakne i zagledao se u purpurno nebo u pravcu Lida, čekajući da sunce pozlati reku. Neki koraci su se približavali i stali.

–         Divan prizor,- čuo je nežan ženski glas.

Okrenuo je neobrijano lice, na kome se videlo mnogo tragova neprospavane noći, u pravcu glasa. Stajala je par koraka iza njega, nasmejana i vedra kao majski dan. Plava kosa se igrala po njenom licu, nošena jutarnjim povetarcem sa reke.

–         Da… biće to još jedan lep jesenji dan.

–         Ne zamerite mi što sam zastala, viđam vas već jako dugo na ovom mestu, još sam bila klinka kada sam vas prvi put videla…

–         Da… dođem ponekad.

–         … i nešto me stalno vuklo da sednem pored vas i ćutim.

Razvukao je ispucale usne u blagi osmeh. Sad je gledao u njene patike.

–         Pošla sam do pekare…

Osetio je miris i ukus vrućeg peciva koji je dolazio iz njegove imaginacije, izazvan glađu. Setio se da nije ništa okusio od preksinoć.

–         … hoćete biti tu kad se vratim i, ako vam ne smeta, ja bih da sednem tu pored vas… da…

–         Biću tu sigurno.

–         Brzo ću ja…

Nije video kad je otišla, skoro trčeći. Pogled mu je zarobio prvi sunčev zrak iznad reke. Zapalio je cigaretu i pustio da mu dim zamuti pogled. Zvono za jutrenje poslednji put je odzvonilo, jedva čujno i tišina je ponovo prekrila Gardoš i slila se u reku. Ne seća se da ju je nekada video. Ni kao devojčicu. Gledao je reku… i nebo… nikada se nije osvrtao. I nju, svoju veliku ljubav, je ponekad zamišljao na ovom mestu, kada nisu mogli biti zajedno… dok su studirali. I kasnije, kad su se uzeli, kad su ga njene grube reči, ili ćutanje, terali u očaj. Nije imao snage da je ne voli zbog toga, pa je…

–         Stigla sam. Malo sam se zadihala. Kupila sam nam pogačice sa čvarcima.

–         Da… prijaće mi.

–         Sunce je već izašlo.

–         Da… u ovo doba kasno izlazi.

–         Ja sam Sunčica.

–         Da… drago mi je, ja sam Vladimir…

–         Ja vas zovem Čovek sa tužnim očima, još od malena. Pominjala sam vas i u svom dnevniku… kao šiparica…- kikotala se. – “Danas sam opet videla Čoveka sa tužnim očima. Sedeo je kao i uvek na istom mestu, zagledan u daljine. I opet sam poželela da sednem pored njega i ćutim. Uradiću to sledeći put.“- ponovo se zakikotala. – I tako svaki put kad vas vidim. A nikad nisam imala hrabrosti da sednem pored vas… do jutros. Valjda više nisam šiparica,- i opet kikot.

Pogačica sa čvarcima mu je prijala, iako mu je grebala usta sagorela od cigareta, kao što su mu i njene reči grebale misli od kojih nije uspevao da se sakrije.

–         Šta vam se dogodilo?

Žvakao je zalogaj pogačice sa čvarcima i nije bio svestan toga, kao ni njenog pitanja. Bio je Čovek sa tužnim očima za nju, pa joj se njegova odsutnost uklapala u to ime. I ona je gledala u daljinu, možda istu u koju i on, i nije ga ni pogledala kad joj nije ništa odgovorio.

–         Da… izvini, jesi me nešto pitala? – pogledao je u njenom pravcu, odjednom prisutan.

–         Jesam, – i dalje je gledala u daljinu.

–         Da… učinilo mi se da jesi, ali sam malo odlutao… izvini.

–         Pitala sam šta vam se dogodilo.

–         Da… to je pravo pitanje.

Pojeo je pogačicu sa čvarcima i tek sada je osećao glad. Ona je svoju pojela tek do pola. Gledali su svako u svoju daljinu.

–         Da… to je zaista pravo pitanje…

Zavukao je ruku u džep i pronašao malo, zgužvano parče papira koje je bilo sve što mu je od nje ostalo. Izvadio ga je, razmotao, ponovo pročitao i pustio da ga vetar odnese niz reku.

Uzeo je još jednu pogačicu sa čvarcima. Jeli su i ćutali, kao da su oboje to oduvek želeli.

Published in: on 2. децембра 2010. at 1:32 pm  Comments (28)  

Igra

Brvnara njegovog prijatelja nalazila se na ivici borove šume, samo tridesetak metara od jezera, na čijoj su, blago namreškanoj površini skakutali poslednji zraci sunca na zalasku.

–         Ovo je prizor iz bajke, – prošaputala je da ne naruši mir netaknute prirode.

Poljubio ju je u čelo. Podigla je pogled boje jesenjeg lišća, sakupljenog u zenicama, da pomiluje usne koje su je dotakle. Prolio je osmeh da umije njeno preplanulo lice.

–         Sedi ovde, skuvaću kafu i doneti vino,- blago ju je poveo do jedne stolice za

ljuljanje na drvenom tremu koji se prostirao celom dužinom brvnare.

Uz vino, kafu i tišinu, dotičući misli samo pogledima i osmesima, dočekali su noć na tremu. Kroz borove se pojavio pun mesec koji je površini jezera davao neku mističnu svetlost kroz blagu izmaglicu.

–         Postaje sveže, hoćeš da uđemo.

–         Da, mogli bi, brvnara još čuva sunčev dar, toplo je.

–         Ne pali svetlost kakva god da je.

–         Ništa se ne vidi.

–         Ne mora se uvek gledati očima.

–         Na šta misliš?

–         Na ovo…

Prišao joj je i vrhovima prstiku, jedva primetno dodirivao lice, obraze, oči, usne. Stavila mu jagodicu kažiprsta na usne i tako pokazala da shvata šta želi, a onda nestala u gustoj tami. Po jedva čujnim zvucima kretanja, tražili su se laganim kretanjem. Nalazili se, ostavljali poljupce po licu i telu kao poene u nekoj igri. U svakom susretu zadržavali su se kratko, koliko da se otkopča samo jedno dugme na košulji, smakne naramenica, otkopča grudnjak, skine bretela, otkopča kaiš, razveže pertla, skine cipela, nestane poneki deo odeće… dok nisu ostali sasvim nagi. Požuda se zgušnjavala u mraku i postajala lepljiva. Svako novo pronalaženje nagog tela izazivalo je sve više strast, a strast je tražila sve više vremena da se izlije. Prstima i usnama istraživali su tela jedno drugome kao da su se prvi put sreli, prepoznavali, i ponovo zaljubljivali u kosu, lice, usne, grudi, leđa, dojke, bedra, kukove… pa sve to spajali u sve duža milovanja i sve strasnije pokrete. Uzbuđeno disanje u mraku bilo je izdajničko, pa su se sve lakše pronalazili, dok nije došao trenutak da više nisu imali snage da se odvoje, da pobegnu da se sakriju. U strasnom zagrljaju postali su jedno telo, jedna dahćuća strast iz koje su oticali sokovi i pomešani ponovo popijeni u zanosu do potpunog ispunjenja. A onda opet zavlada gusta tišina. Tamu je po sredini preseklo sečivo mesečevog zraka.

– Ne pali nikakvo svetlo, hoću da zapamtim ovu noć, da imam šta da pričam unucima.

Published in: on 30. новембра 2010. at 1:51 pm  Comments (20)  

Mesečeva sonata

U ogromnoj sobi samo stari klavir. Napinjući zavese na visokim prozorima, kao jedra Santa Marije, topao povetarac je u sobu donosio letnju noć, srebrnu od mesečine, miris mora i šum talasa.

U sve to, kao u venac od poljskog cveća, uplitali su se zvuci sa klavira, rađajući se ispod tankih prstiju koji su po dirkama plesali mesečevu sonatu.

Ta raskoš letnje noći za klavirom, budila je maštu mladića koji je svirao i poluzatvorenim očima upijao čas slike noći, čas imaginaciju stvorenu u mašti.

U jednom trenutku zanosa, sa jednog prozora otkačila se zavesa, bela i prozirna i zaplesala po notama, polako klizeći po čudnim oblicima koji su je nosili.

Ne prestajući da miluje dirke, mladić je pratio tu zanosnu igru, nazirući iza tankog prozirnog platna obline ženskog tela. Za tom prilikom razasu se zlatna kosa, ispod zavese proviriše bose noge, bele i skoro prozirne. A onda iznad  zavese izroni lik vile.

Mladić, kao u snu ustaje sa stolice za klavirom, dok su zvuci mesečeve sonate i dalje lepršali nošeni noćnim povetarcem. Laganim koracima pošao je prema devojci, ali mu je stalno izmicala sa osmehom koji ga je mamio. U trenutku je nestala, a već u sledećem, osetio je njene ruke na svom potiljku i vratu. Naglo se okrenuo. Ljubila ga je po vratu, a ruke zavlačila ispod široke bele košulje. Obuhvatio ju je oko struka i lagano položio na pod sjajan od mesečine. Sklopljenih očiju, kao u snu ljubili su se u strasnoj igri. Tela su im se uvijala i plesala čudan ples ljubavi, nalik na ples dvaju kobri u pletenoj košari nekog indusa. Bila je vlažna od mora, i mirisala na korale. Ruke su im se uvijale oko tela, koja su, pripijena jedno uz drugo izlivala svu svoju strast. Pokreti su bivali sve brži, a snaga sve veća, dok se u jednom trenutku sva ta snaga nije ispraznila u grču, kao kad se sudare dva oblaka i nastane pakao.

Bilo je to u trenutku kada je prstom udario poslednu dirku, poslednje note mesečeve sonate, snažno i sa puno strasti. Vetar je utihnuo, zavese su se umirile, samo su se na sjajnom parketu mogli videti mokri tragovi malih stopala kako vode do prozora, na kome se još uvek lelujala prozirna zavesa. Kroz taj prozor izašla je poslednja kap noći. Svitao je novi dan.

Published in: on 29. новембра 2010. at 3:16 pm  Comments (16)  

Dan kada odeš

Ako nekada poželiš da odeš, dan u kome budeš otišla, neka bude lep i sunčan… s početka leta… recimo, krajem juna… tada su dani najduži…

Kad odeš, neka bude jutro… što ranije… neka za tobom ostane toplo mesto gde si prespavala tu noć… nemoj da popiješ ni kafu koju sam ti skuvao po navici…

Toga dana, kad odeš, ponesi sve svoje… posebno vreme koje sam zvao tvojim imenom… neka taj dan bude dan bez imena…

Možda bi bilo dobro da taj dan bude neki praznik… ima li neki praznik krajem juna… ako nema, neka bude nedelja…

E, da… toga dana kad odeš, veži kosu u rep sa onom žutom gumicom… onako, bez razloga…

I… ne govori ništa dok ne odeš… i ja ću da ćutim tog dana… neka bude to dan bez reči… neka tišina proguta sve reči koje smo rekli do tog dana…

Dobro, možeš da se nasmešiš… možda ću se i ja nasmešiti… treba samo da vidim odakle će taj osmeh doći… ako dođe iz duše biće gorak… onda ga neću pustiti da mi dotakne usne…

Nemoj se osvrtati kad pođeš… neću stajati na vratima… ni na prozoru, ni na terasi… ni ispod lipe… ni nigde gde me možeš videti, ako se osvrneš slučajno… po navici… kao kad si odlazila kod frizera, ili na posao…

Biću u kući kao da se ništa nije dogodilo… jer… to treba da bude sasvim običan dan… kao i svi oni pre tebe, kojih ne mogu više da se setim…

Tog dana, kad budeš otišla, radiću sve ono što rade oni koji te nikada nisu upoznali… tako ću misliti da sam te samo sanjao i odmah zaboravio san, kao i sve snove koje nikome nisam ispričao…

A kad dođe noć, ne znam da li ću spavati… ne znam da li se tu noć spava… noć kad odeš… nemam koga ni da pitam, jer niko ne zna… niko nije imao takvu noć, noć kada si ti otišla…

I tako… kad prođe dan kada si otišla, neću ga se više sećati… jer bio je to samo običan lep i sunčan dan s početka leta, negde krajem juna… bio je praznik neki, ili samo nedelja… ništa posebno, pa nemam po čemu ni da ga se sećam…

… jedino ne znam šta ću sa suzom koja će se, kao za inat, baš toga dana useliti u moje oko… znam to, garant…

… i neću nikako moći da ne brojim dane koliko je već tu…

… i znam, kad me neko pita za tu suzu, da ću početi… bilo je to onog dana s početka leta i s kraja juna… dan je bio lep i sunčan…

Published in: on 22. новембра 2010. at 2:14 pm  Comments (25)  

Dva pisma

Ovo je stiglo danas od Ministarstva vojnog.

Šta je to?

Čitaj.

…….

Rekla si da je poginuo.

Mislila sam… prošlo je pet godina…

I šta ćeš da uradiš?

Ne znam.

Ipak, on ti je muž.

I ti si mi muž.

Ali mi nismo venčani.

Svejedno, živimo zajedno, dovoljno dugo.

Šta osećaš?

Ne znam.

Voliš li ga još uvek?

Ne znam ni to. Prošlo je mnogo vremena, četiri godine rata, pet godina čekanja da se odnekud pojavi… ove dve godine sa tobom… skoro da sam zaboravila i kako izgleda.

Pusti srce neka odluči… ja ću… ti znaš koliko te volim, ali… ja ću poštovati svaku tvoju odluku…

Zašto… zašto se ovo događa… zašto nije pisao, bar da znam da je živ?

Bio je rat Marija, bio je zarobljen… možda je i pisao, ali… Rusi su to… Sibir je… ne znam…

Ti kao da…

Samo pokušavam da razumem… i njega i tebe…

Ko to može razumeti…? I zašto ja da ga dočekujem…?

Ne budi luda, ti si mu sve što ima. Idi bar da ga dočekaš, pa onda odluči.

A gde ćeš ti biti kad on dođe?

Preći ću u hotel neko vreme. Moraš tačno znati šta želiš, a to ćeš moći samo ako tako uradiš.

Proklet bio, zašto nije poginuo… ili se bar vratio kao svi ostali.

***

Izvinite, molim Vas, ima li danas još neki voz sa zarobljenicima iz Rusije?

Nema, gospođo, zašto pitate?

Zato što onaj koga sam trebala da dočekam nije došao.

Kako mu je ime?

……

Pođite sa mnom.

……

Ovo je njegov kovčeg. Primite moje duboko saučešće, gospođo. A ovo pismo je ostavio za vas.

Draga Marija,

Došlo je vreme da se vratim. Prošlo je mnogo godina od kada si me na ovoj istoj stanici ispratila. Bio sam zarobljen još prvih meseci rata. Svo vreme sam proveo po logorima u Sibiru. Nisu dali da pišemo pisma. Mnogo sam propatio misleći na tebe i mnogo stradao. Sada, kada je došlo vreme da se vratim, shvatio sam da nisam više onaj isti i da me ovakvog nećeš moći voleti. Ma koliko da si me volela, ne bih mogao da ti zamerim što te je čekanje izmorilo i što si sada, možda sa nekim drugim, a ja to ne bih podneo. Ne želim da ti kvarim sreću. Nisam želeo ni da se vraćam, ali nisu dali ni da ostanemo. Sve se desilo iznenada i velikom brzinom. Morao sam navesti ime onoga ko me čeka kad stignem kući. Oprosti što sam naveo tvoje ime, jer znaš i sama da ja nemam nikoga osim tebe. Voleo bih da sam poginuo više nego što sve ovo mora da se dešava. Moja poslednja želja je da me sahraniš kako dolikuje i koliko ti to mogućnosti dozvoljavaju. Nemam više šta da ti kažem.

H.D.

Jeste li dobro, gospođo. Treba li vam pomoć.

Ne, ne, biću dobro. Znate li kako se…

Obesio se u logoru pred sam polazak ovamo.

***

Da li je u vašem hotelu odseo…

Šta ste vi gospodinu?

Supruga… nevenčana.

Žao mi je, gospodin je jutros napustio hotel. Ovo pismo je ostavio za vas…

Ljubljena moja,

Kada sam odlazio u tvojim očima sam video da se kolebaš i da ne možeš da se odlučiš na koju ćeš stranu. Odlučio sam da ti olakšam. Želim ti svu sreću koju zaslužuješ.

D.H.

Da li je…

Ne, gospođo, nije ostavio nikakvu adresu…

Published in: on 26. октобра 2010. at 6:58 pm  Comments (39)  

Kutija za pisanje

Uživala je da nedeljno prepodne provede na pijaci starih stvari. Najviše su je interesovale sitnice koje su služile za ličnu upotrebu. Razne kutijice za nakit, šatulice, ogledalca, nakit, češljevi… Uzimala ih je u ruku, malo podigla glavu i sklopila oči, zamišljajući njihove vlasnike već prema izgledu i nekoj ličnoj proceni njihove starosti. Uvek je malo preterivala u toj proceni, pa im je pridodavala decenije, pa čak i vekove. Što ih je vremešnije zamišljala, to ju je mašta bogatije obdarila pričom. Onda je odlazila kući i te pričice zapisivala u jednu beležnicu, koju je, kao i mnogo drugih sitnica kupila na istoj toj pijaci. Sakupila je mnogo sitnica, ali još više čarobnih priča. I sve te priče su imale jednu zajedničku nit – bile su ljubavne i u njima se vlasnik ili vlasnica sretala sa onim koga je celog života sretala. Možda je na taj način pokušavala da prevari stvarnost. Možda su sve te princeze, služavke, sobarice i ko zna koje sve devojke bile zapravo ona sama, a svi ti prinčevi, vitezovi lutalice ili obični kaovači, pastiri, bili onaj kojeg je i sama, podsvesno čekala.

Živela je u malom iznajmljenom stanu na spratu kuće u tihoj ulici na periferiji grada. Radila je neki dosadan posao u jednoj kožari i živela skromno i povučeno. Razne su priče bile ispričane o tome zašto jedna takva devojka, koja to po godinama koje je imala više nije ni bila, još uvek živi sama i zašto nema nikoga. Ali ona to nije primećivala. Ni priče niti godine koje su polako i neprimetno prolazile.

Opet je nedelja, a naplju pada ona sitna jesenja kiša, što se u kosti uvlači. A upravo takav dan je najviše odgovarao njenoj, pomalo melanholičnoj, prirodi. Po takvom danu je volela da sedi kući ceo dan u pižami i pričinjava sebi sitna zadovoljstva koja samo njena mašta može da joj priušti, ili da ceo dan provede u šetnji po parkovima ili okolnim šumama i svim čulima upija mirise, boje, dodiruje koru drveta ili neki kamen…

Dok je pila jutarnju kafu razmišljala je kojim od ova dva zadovoljstva da ispuni dan, kad joj pogled pade na malu i vrlo neobičnu kutiju za pisanje, koju je prošle nedelje kupila na pijaci starih stvari. U njenoj mašti, ta kutija je pripadala nekom grofu u nekoj dalekoj zemlji i koristio ju je samo kada je svojoj dalekoj dragani pisao ljubavna pisma. Ne treba ni pokušavati ispoljiti ni zrno sumnje u to da su na kraju stali pred oltar i živeli srećno do kraja života.

Nešto ju je vuklo da ponovo uzme kutiju sa mesta gde se, po njenom maštovitom mišljenju najbolje uklapala i u ambijent i u priču. Kutija je bila zaista interesantna i čudna. Imala je mnogo pregrada, skrivenih polica i fiokica. Podsećala je na onu koju je opisao jedan veliki pisac u svojoj klnjizi koja je imala baš takav naslov   «Кutija za pisanje». Dok je polako otvarala pregradu po pregradu, iz jedne joj u krilo ispade mala ceduljica. Ličila je na posetnicu i bila je ispisana na papiru kakav se koristio pre mnogo godina i verovatno gušćijim…ne, nije to odgovaralo njenoj mašti – paunovim perom. Na cedulji je pisalo: «Konačno sam te našao»… Samo se nasmešila i svojoj priči tu ceduljicu i tu rečenicu dodala kao još jedan ukras. Pomislila je za trenutak kako te njene maštarije možda i nisu samo maštarije. Još neko vreme se divila kutiji, a onda odlučila da ode u šetnju.

Vratila se kasno popodne. Bila je jesen i dan je već izmicao. Nije odmah palila svetlo iako je jedva prepoznavala spvari. Volela je tu polutamu kada je mogla da pogađa gde se šta nalazi. Ali ovog puta je osećala da nešto nije u redu. Osvrtala se po sobi i pokušavala da odgonetne tu nelagodu koja ju je obuzimala sve više. Konačno je videla i shvatila šta se desšava. Kutaije za pisanje nije bilo na mestu gde ju je ostavila. Upalila je svetlo i odmah je ugledala na sasvim drugom mestu. Bila je sigurna da je nije tu ostavila i to joj izazva kratku jezu po površini celog tela. Ništa drugo nije nedostajalo. Uzela je kutiju sa mesta gde je stajala, ali se otvorila jedna pregrada i iz nje je ispao list papira, nešto veći od cedulje koju je to jutro prinašla. Na njemu je bilo nekoliko rečenica. Čitala je.

«Ja sam tebe pronašao,

sad pronađi ti mene.

Pokušaj nije teško.

Samo pusti tu svoju mašti na slobodu»

Osvrnula se po sobi, pregledala sve prostorije, zavirila ispod kreveta, iza zavesa, pa čak i u ormare i iza njih. Nije bilo ni traga nečijem prisustvu, niti je nešto moglo da joj kaže da je neko ulazio u kuću dok ona nije bila tu. Ali, više od svega ju je iznenadilo to što ni trenutka nije osetila strah. Naprotiv, nekako sama od sebe, u njenoj glavi stvarala se nova priča o tajnovitom vitezu koji je posećuje onda kada mu se ne nada. T priču odnela je i u snove.

Kada se probudila sledećeg jutra imala je osećaj kao da je celu noć tumarala po poznatim predelima iz svoje mašte i da oka nije sklopila, ali nije osećala ni umor. Ipak iz tog sna se izdvajala jedna posebna slika. Bio je to lik muškarca obučenog u viteški oklop koji joj je ostao toliko upečatljiv da joj se činilo da ga odavno već poznaje. Nije poznavala mnogo ljudi da bi ga mogla prepoznati među njima. Sve to ju je nekako zabavljalo i sa nekim zagonetnim smeškom se pojavila u na svom radnom mestu. To nije prošlo nezapaženo i bez novih šuškanja iza njenih leđa.

Jedva je dočekala kraj radnog vremena da pođe kući, očekujući novu poruku u kutiji za pisanje. Njen svet mašte je počeo da postaje drugačiji, pretvarao se u stvarnost, činilo joj se, jer nijednog trenutka joj nije bilo neobično sve što se desilo prethodnog dana. Žureći, dok je pretrčavala ulicu, saplela se o ivičnjak i pala na mokri trotoar. Za trenutak je to vrati u stvarnost, ali odmah je pokušala da ustane, kao da se ništa nije desilo, da što pre znatiželjnicima uskrati zadovoljstvo da posmatraju taj, za nju groteskni prizor. Neki mladić je pritrčao da joj pomogne. Pričekao je da se sredi i pitao je da li je dobro i može li sama. Sve je bilo u redu, osim što joj je odeća na nekoliko mesta bila mokra i uprljana. Mladić joj predloži da pođe sa njim do kafea gde je radio da joj pomogne da se, koliko-toliko sredi i popije neko piće. Dvoumila se trenutak, a onda zahvalno pogleda mladića u oči, prvi put, i učini joj se nekako poznat. Mladić shvati to kao pristanak i pođe držeći je, za svaki slučaj za nadlakticu.

Uspela je nekako da se dovede u red toliko da može dalje. Odbila je piće i pošla da izađe, a onda je stala kao okamenjena. Na putu do izlaza, za jednim stolom sedeo je čovek u oficirskoj uniformi. Gledao ju je tako upadljivo kao da je video nekoga koga je vekovima čekao, i samo što nije ustao i pošao joj u susret. Njena oduzetost je nekako odjednom nestala kada je prepoznala u njemu lik iz svog noćašnjeg sna. Bila je pomalo iznenađena svojim osećanjem sigurnosti, a trebalo bi da se oseća sasvim suprotno.

Tih nekoliko trenutaka dok su samo njihove oči govorile, za nu su trajale večnost, ali neku sladunjavu večnost. Prišla je i ne pitajući da li je slobodno, sela za njegov stol. Mladić za šankom se zadovoljno smejuljio, posmatrajući taj prizor.

–         Da li ste vi taj koji mi je na onako magičan način slao poruke? – pitala je.

–         Ne… zapravo, ja sam to hteo vas da pitam.

–         Kutija…

–         … za pisanje…

–         … san…

–         … i tvoj lik u njemu…

–         … viteški oklop… milsim, uniforma…

–         … prljava haljina male sluškinje… milsim, negde ste se uprljali…

Mladića za šankom niko u kafeu nije primetio, ni kad je ušao, ni kad je ogrnut plaštom i sa šiljatom kapom čarobnjaka izašao. Kada su se njoj i njemu vrhovi prstiju dodirnuli, mladić je nestao, a prolaznicima, koji su tuda slučajno prolazili,  učinilo se da su videli pramičak dima koji je vetar brzo razneo…

 

 

 

Published in: on 22. октобра 2010. at 11:01 pm  Comments (15)  

Ciganska balada

Pogledi su im se okrznuli u nemerljivo malom trenutku, a onda je njen nekako smušeno i nekontrolisano počeo da beži i njemu i njoj, sve dok se nihova dva karavana, njegova čerga i njen cirkuski karavan , nisu mimoišli na izmaku poslednjih kuća male varoši uz reku, na izmaku jednog dana i jednog davnog leta. On je svoju čergu poveo prašnjavim drumovima, neznano kud, a njena cirkuska šatra će sledećeg jutra da osvane na livadi sa druge strane varošice iz koje je čerga upravo otišla.

I možda bi to bilo sve što se zgodilo, da jedno drugom, u tom kratkom trenu, nisu pogledom prodrli do dna duše – ona u njegovu vatrenu cigansku, a on u njenu neugašenu, ali nesrećnu. Verovali su da su tamo videli sve ono što niko drugi do tada nije umeo da vidi, niti su oni imali načina da to pokažu onima koji to nisu mogli da vide.

Čerga je stala, odmah tu malo niže, uz samu reku, cigani psovali, a on bio gluv i slep za sve oko sebe. Šatori su podizani u oba tabora cele noći. On je uz vatru, na gitari svirao setne ciganske balade, a ona noć provela sa svojim likom u ogledalu. Oko njega su igrale ciganke, dok ona, izgubljena u mislima, nije čula hrkanje svog debelog muža.

Zora je pogasila ciganske vatre i sveće u njenoj cirkuskoj sobici na točkovima. Mlada rosa je okitila paučinu po drveću i travi pored reke i davala tamnije nijanse bojama krova na cirkuskoj šatri. I u čergi i oko cirkuske šatre rzali su konji. Uzjahao je svog vranca i poterao ga u divlji galop, a bela košulja treperila je kao jedro niz zeleno polje u pravcu cirkuske šatre. Izašla je da donese vode da umije neispavano, ali nasmejano lice, kada joj se na tren učinilo da je između dve kočije proletela ogromna bela ptica u neobično niskom letu. To priviđenje desilo se još nekoliko puta dok suton nije najavio vreme za prvu predstavu.

Obukla je svoj kostim od paunovog perja, spremna da, sa još nekoliko mladih paunica, predstavi pokloni neobičan dekor i svoju veštinu na leđima rasnog belog pastuva. Veštinom iskusnog lopova prikrao se velikom cirkuskom šatoru i provukao ispod platna u njegovu utrobu. Skinuo je crni ogrtač i bela košulja je bljesnula na obodu okrugle arene, pod svetlima cirkuske predstave. Mnogi ga nisu ni primetili zaneseni ludorijama dvoice klovnova. Oni koji su bili na pozornici, pomalo zbunjeni su poverovali da je to deo sledeće tačke sa konjima i paunicama, nešto novo u bujnoj mašti njenog scenariste.

Klovnove proguta urnebesni smeh koji nije davao dovoljno pažnje početku sledećeg nastupa.

Uspravljena na belom pastuvu ujahala je u arenu. U tom času pogled joj preprečiše tamne oči, na tamnom licu koje je budna sanjala celu noć i dan. Publika zaneme, pa se prolomi aplauz veštini kojom se misteriozni garavi lepotan našao na belom pastuvu, obgrlivši paunicu oko struka. Ali sve ponovo propade u muk, kada beli pastuv preskoči nisku ogradu arene i nestade prolazom ka ulazu u cirkusku šatru, i odnese ih u noć.

Mnoge je trenutke zamišljala od kada je srela te oči, ali ni u najluđim snovima nije mogla da zamisli da će njen poslednji nastup biti ovako veličanstven. Jedini strah koji se na trenutak pojavio, bio je strah od toga što ne oseća nikakav strah, što se oseća baš tako, kao u svom najluđem nastupu – veličanstveno.

U čergi su gorele vatre i čula se pesma cigana. Lako, kao da sklanja vetar sa šešira, skinuo ju je sa belog pastuva, a ona još lakše, samo prstima dotakla zemlju, zaustavljena u strasnom poljupcu. Ne gaseći poljubac, podigao ju je u naručje i odneo na obalu reke, spustio da sedne visoko iznad vode i tek tada se odmakao par koraka gledajući mesečinu na njenom belom licu.

„Oteo si me kao u bajci kada vitez lutalica otme princezu“.

„Bićeš moja ciganska princeza“

„Ali ja već jesam cirkuska kraljica. Moj debeli, matori muž je cirkuski kralj. Poslaće vojsku da me nađe, a tebe će ubiti.“

„Ako te nađe i odvede, ni meni život više ne treba“

„Ako me nađe i odvede, ni meni neće biti važno ako te ubije, jer onda ću znati da su me oči i srce prevarili i da nisi ono što sam u tvojim očima videla, a takav mi ne trebaš.“

Cigani su lopovi.

Jutro je zateklo čergu pogašenih vatri, nije bilo cigana i konja, samo su ljudi u cirkuskim odelima nemoćno tumarali tražeći ono što nikada neće naći. Uz obalu reke nestalo je nekoliko čamaca, iako su lancima i katancima bili zavezani za stabla debelih topola.

A negde na sasvim drugom kraju sveta, uz čergarske vatre i pesmu cigansku, i danas se prepričava jedna ciganska balada.

 

 

Published in: on 15. октобра 2010. at 2:41 pm  Comments (21)  

Slika iz male seoske pošte

“ Jel’ stiglo nešto za mene?“

“ Nije, deda Miloje. Doneće poštar kad stigne, ne brini.“

“ Ma, ja onako, svratio usput, da pitam kad sam već tu.“

“ A šta to tako nestrpljivo čekaš?“

“ Pismo iz Ameriku.“

“ Pismo iz Amerike?! Ko ti to piše čak iz Amerike?“

“ Ni sam ne znam kako bi ti kazo…“

“ Pa, imaš li koga tamo?“

“ Ni to ne znam.“

“ Kako bre, čekaš pismo, a ne znaš ni od koga ni ima li ko da ti piše?“

„Vidiš, ćeri moja, nema u selu već odavno nikoga ko to pamti. Beše to jako davno i kratko je trajalo. Vi mlađi me znate kao večitog neženju, samotnjaka. Niko više ne pamti moju Milicu, a malo ko ju je i upoznao… Kratko beše, velim.“

 

Iz rata se vratio na imanje, opustelo i zapušteno. Roditelje pojeo rat. U nekoj odmazdi, izgoreše u crkvi. Oplodio je jalovinu brzo i sanjao domaćicu kako muze krave i siri mleko na šporetu… dece punu avliju, da rastu i dorastu da plaste seno, žanju pšenicu.

Ali ne bira razum nego srce. U punoj kafani pevala mu pesme što pune srce i dušu, od kojih se gubi razum i prazni novčanik. Takav bio u mladosti – meraklija. Otrovala ga njena lepota, glas, ruke na obrazu dok mu je pevala. Odveo je kući jedne pijane noći i niko je više nije video u kafani. Nije da nije bilo onih koji su žalili zbog toga, kleli, ali i zavideli.

Kratko je trajalo. Jutro je donelo pustoš, tišinu, praznu kesu gde je novac stajao… Ali u duši i srcu ostao je otrov, u uhu glas, pesma i na obrazu dlan… i sve je to čuvao neki neshvatljivi oproštaj. I još sve tu stoji kao da je juče bilo.

“ I sad od nje čekaš pismo?“

“ Ne. Ne od nje. Od ćerke. Kaže da mi je ćerka.“

„Ma, ko ti to kaže, Bog s tobom, deda Miloje?“

„Ne znam, rekoh ti već. Zvoni mi telefon u neko doba noći. Pita jesam li ja taj, Miloje Jokić. Jesam, kažem i pitam ko zove u to doba. Jedav sam razumeo šta govori. Sve počne na taj američki, pa se seti s kim priča, pa počne da natuca po naški. Kaže da joj Milica bila majka, al umrla na porođaju. Usvojili je kad je imala dve godine. Nije znala ko su joj roditelji, a nije ni marila mnogo. Lepo je gajili i čuvali, ti što je usvojili. Onda otišla u Ameriku, pa je stigla neka tuga i rešila da nađe roditelje. Pričala mi neke, meni starcu nerazumljive priče, kako je sve prevrnula da sazna, pa tako me našla i… eto. Sad čekam pismo. I sliku mi poslala, kaže da liči na moju Mariju… poznaću kad vidim, raduje se…“

“ Raduješ li se ti?“

“ Ne znam, ni to, vidiš ne znam. Da je Milica umesto nje, radovao bi se, ali to dete ja ne poznajem.“

“ To više nije dete, deda Miloje, ima bar pedeset…“

“ Dete je uvek dete, ali…“

“ Da. A hoće li doći da se upoznate?“

“ Oće, rekla je da će u to pismo sve da stavi. Pa sad čekam… eto.“

“ Stići će pismo, ne brini. Daleko je Amerika.“

“ Čekam već deset dana. Jel tolko daleko?“

“ Stići će ne brini.“

Neko je ušao na vrata i prekinuo razgovor.

Please… aaa, ja moliti Vas, za information I... aaa, ja tragati Miloe Jokic…“

„Milice, skoro da se ništa nisi promenila… samo poneka borica…“ – čuo se drhtavi glas deda Miloja i svi ostadoše ukčena pogleda i pokreta.

Ta slika, kao da i danas stoji u maloj seoskoj pošti. Kad god uđem, ja je vidim…

Published in: on 12. октобра 2010. at 9:42 pm  Comments (23)  

Put kojim ideš

Ako nekada pođeš putem svojim, ne gledaj putokaze, jer će te odvesti tamo gde nisi želeo stići ti, već neko drugi.

I ne ostavljaj svoje putokaze, da niko ne ide putem tvojim. Ne zavaravaj one izgubljene da je to put kojim treba ići.

Ako pođeš svojim putem, krči ga sam, onuda kuda te duša, a ne misao, bude vodila.

Ne plaši se da svoj put ukrstiš se nekim na koga naiđeš, tako se upoznaju ljudi. Stani malo na toj raskrsnici, popričaj sa usputnikom, ostavi mu malo svoga daha i uzmi malo njegovog… jer možda će vam se putevi ponovo ukrstiti, pa ćete se po dahu prepoznati.

Ne žuri, da ne stigneš pre vremena do kraja svoga puta, jer nećeš nikada znati gde mu je kraj… zato ne žuri.

Ne putuj često noću, zvezde su varalice, osvanućeš pod suncem koje te neće grejati. Noću putuj samo po kiši kad se u zemlju gleda. U zvezde gledaj samo dok stojiš.

Kad sretneš ženu koja čeka, zastani i reci ko si, možda baš tebe čeka. Upitaj ko je, možda baš nju tražiš. Ako ti duša kaže da ste se našli, povedi je putem svojim, ali je pusti da i ona ima svoj. Ako je ona ta koju si tražio i ti onaj koga je čekala, putevi će vam kao na pruzi šine biti – dovoljno blizu i dovoljno daleko da se po njima može ići držeći se za ruke, i nikad ne pasti.

Kad se osvrneš iza sebe i vidiš da ti je put prav kao strela, stani. Nešto ne valja u tvojoj duši.

Pamti mesta, gradove, predele, ljude i sve što usput srećeš da se ne bi vrteo u krug, ne prepoznavajući monotoniju duše.

Dobro razmisli šta sakupljaš na svom putu, da ti teret ne postane pretežak, jer ništa nećeš moći odbaciti, a da te ne zaboli.

Kad stigneš na kraj svoga puta, neće ti biti žao što je kraj, jer si na svom putu bio svoj i ništa nisi propustio tražeći tuđe putokaze.

Published in: on 21. септембра 2010. at 8:59 pm  Comments (14)  

Čudna predstava

Bilo je to u ono vreme kada su se kafane zatvarale najkasnije u jedanaest. Tada se još moglo naći i onih čađavih birtija sa nekoliko stolova prekrivenih plavim ili crvenim kariranim stolnjacima na kojima se masne mrlje nisu mogle lako videti, ali su zato kafani davale specifičan miris užeglosti, pomešan sa aromom svega što je cvrčalo na roštilju na ćumur.

Ipak poneki gazda se odvažio da svoju kafanu ne zatvara u obavezno vreme, najčešće iz sažaljenja prema nekom pijanom gostu koji je tu došao da izleči neku muku. Ne rekoh uzalud sve ovo, jer me tog dana, baš pred ponoć, i baš u jednu ovakvu birtiju pozvao taj neodoljivi miris i tanak cik najtanje žice na violini, koji su se iskradali kroz otvorena vrata na pustu kaldrmu.

Ušao sam, naravno, jer takav poziv se ne odbija. Očekivao sam da će mi brkati, debeli konobar – sa masnom belom keceljom i čašom od dva deci u ogromnim šakama, u koju je uguravao neku šarenu krpu, valjda da je izglanca – da će mi, rekoh, kroz brkove prosiktati: „FAJRONT!“, ali ne. Brkovi se razvukoše u osmeh, leva obrva se podiže i šeretski mi pokaza na sto u polumračnom uglu, kao da je hteo reći: „Pogledaj, al’ se baja nacvrc’o“. I ja pogledah. Nacvrcani baja je žonglirao sa sopstvenom glavom na dugačkom vratu, kao da se trudio da je ne ispusti na pod i razbije. I sve pokušavajući da to žongliranje, nekako utera u melodiju koju mu je na jedno uvo utiskivao suvonjavi ciganin, razvlačeći gudalo po najtanjoj žici raštimovane violine. Kako je razvlačio gudalo, tako je razvlačio i osmeh, krezav i ispucalih debelih usana. Mislio sam da svi cigani – muzikaši imaju bar jedan zlatan, ili bar srebrni zub. Ovaj nije imao ni jedan, bio je samo krezav. To mi malo pokvari doživljaj, moram priznati.

Dok sam se, naslonjen na šank, uguravao u prizor kao statista koji bi da je glavni glumac, preseče me i opomenu da to ne radim, neobično mek i prijatan glas konobara, glas koji mu uopšte nije stajao, uz sve na šta je ličio i uz moje dužno poštovanje:

“ ‘Oćeš da piješ nešto, il’ ćeš samo da gledaš?“

“ Daj jednu ljutu“- rekoh, pretpostavljajući da je to ona što se toči iz podruma u one čokanjčiće. Bi mi drago što sam pogodio, kad ga grmalj pobode u stol za koji sam seo, birajući mesto odakle sam mogao da gledam i slušam. Uopšte ne znam šta sam očekivao da vidim, a toliko sam se udubio kao da sam platio kartu. Pomislih, popiću, moram, naručio sam, platiti pa otići, što pravim društvo gorima od sebe. Tako i uradih, šta se zamajavam tu sa običnim pijancima. Pođoh na vrata, kad me sustiže onaj ženskasti glas, malo zaverenički šaputav:

„Danas je ubio ženu i njenog ljubavnika, izb’o ih nožem. Pije od četri popodne, a pre pola sata je odavde zvao policiju da se prijavi. Sve im je rekao, ali mislim da mu nisu poverovali, jer evo još ih nema.“

Čudna neka predstava, pomislih i odoh u noć…

Published in: on 15. септембра 2010. at 8:49 pm  Comments (7)  

Kazivanje arčibaldu – četrnaesto

… arčibalde… arčibalde, slušaj me… moram da ti ispričam još jednu priču, jer mi se čini da nas je ta brojka trinaest ipak začarala i da nam ne da da odemo dalje… nije samo ova velika voda i naša reka, nabujala kako niko živ više ne pamti, jedini razlog što ti već dugo nisam ništa ispričao… ne verujem u baksuzluk te brojke, ali ipak… zato slušaj…

Ispod zgomilanog čaršafa na bolničkom krevetu viri suva i pocrnela ruka, ostarela čitav vek u samo jednom danu. Na jastuku usahlo, zgužvano lice. Upale oči, nepomične, nemaju suza. Zamućen, izmučen pogled je molio pomoć, tražio oproštaj i kajao se zbog nečega. Majka.

Za tren videh požutelu sliku lepe i mlade žene, koju sam nedavno pronašao u starom albumu. I drugu, na kojoj drži u naručju svog prvenca. Kao ptica, prolete mi sećanje na njene neumorne ruke, na lice zgrčeno od bola, ili razvučeno u osmeh, na pokrete nemirne od posla, na oči uvek spremne da zagrle i kad su nezadovoljne i ljute. Narojiše se reči koje su me učile, grdile, tešile, savetovale, smejale se i plakale. Nekako spoznah i ono što nisam video dok sam godinama lutao daleko od njenog pogleda i reči. Nekako, sve je odjednom bilo tu ispod tog zgomilanog čaršafa na bolničkom krevetu.

Priđoh i pomilovah joj čelo. Nemim pogledom je pratila moju ruku. Tanke, bezbojne usne se jedva pokrenuše da propuste šapat:

– Pokvarila sam ti odmor… morao si… zbog mene…

Majka…

… da, arčibalde, majka je majka… tu reč je nemoguće prevesti, ona se može samo osećati, na svim jezicima sveta…

Published in: on 2. јула 2010. at 8:04 am  Comments (18)  

Kazivanje arčibaldu trinaesto

… ispričaću ti jedan vic arčibalde…
… kaže ovako…
… ide ludak kroz ludnicu i vuče dugačak kanap…
… naiđe doktor i pita ga zašto vuče taj kanap…
… a ovaj mu kaže… ajd ga ti guraj, kad si tako pametan…
… doca ga pogleda preko naočara pa kaže… nisi ti baš toliko lud…
… ja jesam lud, ali nisam glup ko ti… odbrusi ludak i ode dalje da vuče svoj kanap…
… hahaha.. haha…
… šta kažeš, dobar vic… smeje ti se brk, a … kod vas mačaka nema ni glupih ni ludih… vi ste jednostavno životinje i nemate ništa ljudsko u sebi…
… ali nisam ti ispričao vic da te nasmejem… setio sam ga se pre neki dan… ni sam ne znam zašto… i stalno razmišljam koliko ima istine u njemu… kad bolje razmislim mnogo puta sam video kako neko glup, pravi ludim nekog ko to nije… čudno majku mu… a opet istina… možda ima istine i u onoj mudrosti koju, isto tako, negde pročitah… video sam gomilu glupaka kako se dive zalasku uma…
… baš si ti srećan, moj atčibalde, što nisi čovek, pa ne moraš da milsiš o ovakvim stvarima…

Published in: on 24. априла 2010. at 9:05 am  Comments (22)  

Žena

Žena je prva lepota kojoj se divimo
Žena je večita misterija koju istražujemo
Žena je ljubav koju prvi put osetimo
Žena je strast koju nikada ne utolimo
Žena je san koji često sanjamo
Žena je misao koju mislimo
Žena je čežnja koju čeznemo
Žena je bol koji ne lečimo
Žena je igra koju često gubimo
Žena je lekcija koju nikad ne naučimo
Žena je dubina do koje nikada ne zaronimo
Žena je radost koju nedovoljno cenimo
Žena je mudrost koju ne razumemo
Žena je blago čiju vrednost ne shvatamo
Žena je luka kojoj se grešni uvek vraćamo
Žena je nemir koji tražimo
Žena je mir koji uvek nalazimo
Žena je zemlja u koju sejemo
Žena je zemlja iz koje i sami ničemo
Žena je dom u kome se grejemo
Žena je stratište na kome svoje bitke bijemo
Žena je ruka na čelu kad oči zauvek sklopimo
Žena je sve ono što mi nismo…

Žena je razlog da joj se do zemlje poklonimo

Čestitam Ti praznik Ženo

Published in: on 8. марта 2010. at 10:48 am  Comments (14)  

Tanka crvena linija

Neko je petljao oko brave, a onda su se vrata otvorila… polako, malo po malo. Prvo se pojavila marama, pa lice zgurene starice. Nije pravila korake, samo je vukla izlizane gumenjaše po podu, mic po mic. Drveni štap od obične grane odsečene negde i nekad, kuckao je po parketu. Svoje teške godine, natovrene na povijena leđa, nekako je i nosila, ali za sobom je vukla i teško breme, slepog starca, muža svog. Večnost je prošla dok su se dovukli do mesta gde je, u svojoj prostoti, mislila da je pristojno. I još jedna večnost dok je progovorila. Obe te večnosti saterale su mi po jednu knedlu u grlo.

– Ja sam, druže ofecire, baba na mog Milana. A ovoj je moj muž, na Milana deda. Jutros pojdomo po ovoj sneg iz selo, i eve stogomo tek sade. On slep, ič ne vidi, svud ga potežem sa sebe.

Tišina

– Ete, mi dođomo da pitujemo za našega Milana. On siroče, nema ni oca ni majke, mi ga odranili od volicko – prođe večnost dok podiže drhtavu ruku da pokaže. Sade, vala je Bogu momak izraso. On nam sve, sva pomoć. Odkade ode u kasarinu, po poziv, nema koj drva da naseče i vatru da podloži. Izmrzomo, gladujemo. Samo njeg imamo, na daleko nigdi nikog, niko ne navrća da ni pogleduje.

Tišina. Večnost u tišini. Ćutim. Znam zašto su došli, a ćutim, jer mi ona knedla zarobila reč u grkljanu. Udavi me reč koju ni da progutam, ni da ispljunem.

– Mi bi moleli da nam pustite Milana, ne možemo više sami. On je tu kod vas u kasarinu.

– Kako se preziva vaš Milan? – progurah nekako kroz knedlu, tek da nešto kažem.

– Vasiljević, to mu po ocu, a mie smo Dinići. Majka mu pokojna bila naša ćerka.

– On, majko nije ovde u kasarni… svi su otišli… – kako da kažem gde su otišli?

Pobadam pogled u spisak… tražim mu ime… preskačem ona precrtana crvenom olovkom pored kojih piše „poginuo“… ona zaokružena pored kojih piše „nestao“, „zarobljen“… tražim pod „V“…

– A kude otišli,  daleko li je?

Nema pod „V“ prezimena koje tražim, a da nije precrtano ili zaokruženo. Brišem mokro čelo. Ispod crvene linije nalazim ime Vasiljević Stojana Milan… godište sedamdesetprvo… dvadesetjedna… jutros precrtano…

– Daleko, majko, jako daleko.

– Će se vrnu skoro, ne li?… davno otišli, a ofecire… brzo će se vrnu…?

Tišina… ona u glavi… najteža…

Published in: on 7. фебруара 2010. at 2:11 pm  Comments (20)  

Официр 1 -3

1

– Официр кажеш, тај што је дошо? – упита Радиша жену Смиљку, кад се вратила из бакалука.
– Да, официр.
– А како изгледа?
– Нисам га видела, али кажу млад.
– А зна ли се којим послом је дошо? – упита свекар кроз залогај.
– Не зна се, свашта се нагађа.
– А одакле је дошо?
– Из Београда, видели ауто кад га довезо.
– Је ли сам дишо? – наивно ће Радиша.
– Са још тројцом.
– Официри та тројица?
– Другачије су им униформе, биће да нису.
– Дошо па ће и отићи, – огласи се Радишина мајка, тек да нешто и она каже.
– Видеће се, ко зна, рат само што је завршио, војске на све стране.
– Дај оно вино, Смиљка!
– Сутра жањемо код Анике.
– Ти снајка остани кући, спремај. Ниси више за у поље.
– Могу ја још.
– Нека те ћерко.
– Слушај шта ти се каже, ваљда мати боље зна!
– Остаћу, остаћу, само кажем.
– Треба жито носити у млин. То ћеш ти у суботу Радиша.
– Суботом је, оче, велика навала.
– А кад би други дан, треба друге ствари…
– У недељу је Свети Илија, Живораде.
– Нек је.
– Онако сам поменула.
– Родило ове године.
– Биће и вина.
– Ја ћу у суботу са Петром у Варош, да купиим соли и гаса.
– Оћеш ли продавати штогод, и шећера треба.
– Видећу, можда потерам мало јечма.
– Треба дувана, оче.
– Треба.
– Узми ми и ново сито, оно ми се поцепало.
– Узећу.
– Вруће је.
– Идемо легати, касно је
– Ајмо.

2

– Колико год да ураниш увек ћеш чекати.
– Нестало брашна, па сви мељу.
– Ова киша је добродошла.
– Мељу ли ови, шта се чека?
– Нова власт.
– Каква нова власт?
– Кажу пописују колико ко меље.
– А шта ће им то?
– Мене питаш… питај њих.
– То је због откупа људи.
– Вероватно. Кажу да све узимају.
– Узимали су и они пре њих.
– Али ови, кажу, узимају све, ништа не остављају.
– Како све, не могу све.
– Оставе ти само да не цркнеш од глади.
– Ћут, ћут, ено неки се униформисани пење на кола да нешто каже.
– Народе! Народе, ми смо, односно ја представљам нову народну влас.
– Дакле то је тај. Одакле таквом певцу таква гласчина?
– Ми, то јес наша земља, наша нова Федеративна Народна Република Југославија, је извојевала светлу победу над фашизмом и домаћим издајницима. Вољом њених народа и … овааај… народности, изабрана је нова народна влас. Али… овај… сви ти успеси нису прошли без жртава. Млого је деце, сирочади по домовима. Земља је… овааај… порушена и гладна, јел. Ви сељаци, оћу рећи… овааај, пољопривредници, ви треба сада да ступите на сцену. Треба нахранити ту сирочад и народ по градовима… овааај… који нема ни њиву, ни краву. Зато је наша народна влас донела закон о откупу. Ваши производи биће откупљени. Али … овај… ни пара нема. За узврат наши радници по металским радионицама и фабрикама које… овај… нису порушене, јел, коваће за вас алате, плугове и све друго што вама треба … јел… оно што треба сељаку да не купује…

3

– Где ти је брашно Радиша?
– Узела народна власт, мајко.
– Ко узо?!
– Народна власт, за народ, за сирочад, за… шта ти ја знам кога све…
– А шта ћемо ми, јадна нам мајка, од чега ми да живимо?
– Питај народну власт. Ево оставили један џак, кажу то вам је довољно.
– Што их ти не пита, синко?
– Пито сам.
– И…?
– Ништа, кажу имамо ми по амбарима још… придржи ми узду… миран Соколе… Добро да сам и ово извуко, једва их убедих да је то од ове летине. Као да не знају да је прошлу попалио Шваба.
– Куку мени, јадна ти сам.
– Не кукај, јел дошо отац?
– Није. Кад дође…
– Где је Смиљка?
– Намирива.
– Треба и стоку склањати. И њу отимају. Све треба склањати.
– Напој коње, па уђи, мокар си.
– Ајде ти у кућу, саћу ја.
– Стиго си Радиша, – јави се Смиљка гацајући бременита по блату.
– Јесам. Дај те кофе да напојим коње.
– Нека ја ћу, ти си уморан.
– Мани се жено. Ја уморан, а ти се једва вучеш. Иди у кућу, ја ћу намирити.
– Могла сам и ја…
– Бежи у кућу, шта је теби, оћеш то нерођено да…!

***

– Мајко шта ти је, што си тако смркмута, јел нешто не ваља?
– Не ваља, снајка, ништа не ваља.
– Шта се десило, јел Радиши нешто…? И он ми је нешто, ко да му нису све на броју.
– Немој тако за мужа. Узели му брашно.
– Ко?!
– Власт.
– …
– Теби канда није добро, а?
– Добро ми је, добро.
– Не лажи мени, шесторо сам их родила.
– Проћи ће. Још је рано.
– Јеси ли добро израчунала?
– Јесам.
– Неће још дуго, мораш истрпети.
– Ех, да оће сутра.
– Није далеко, стрпи се и не потежи тешко.
– Шта ћемо зимус без брашна?
– Има још пшенице, не брини.
– Ако и то узму?
– Сакрићемо.
– Ако нађу?
– Не призивај несрећу. Сакрићемо, кажем.
Улази Радиша са оцем. Ћуте. Сви ћуте. Само ветар по небу витла облаке.

Published in: on 20. јануара 2010. at 7:06 pm  Comments (9)  

Официр 4

4

– Добар дан, има ли кога?!! Домаћине!!
– Ту смо, ту… добар дан.
– Живорада Милиновића кућа…?
– То ми је свекар.
– Аха. А јел ту?
– Није.
– А где је?
– Код Лисових, вршу.
– Лепо. На моби дакле. Има л кога осим тебе?
– Нема, само ја.
– Ево ти ово подај му кад дође.
– Шта је то?
– И кажи му да буде тамо на време.
– Где тамо?
– Све ту пише. Ајд сад.

***

– И каже да будем на време…
– Тако је казо.
– А шта ћу му ја?

***

– Живорад Милиновић?
– Јесте, ја сам Живорад.
– Ја сам мајор Лукић, спроводим народну власт у вашем селу. Видим ти си добар домаћин Живораде.
– Не жалим се, а мислим да се и на мене не жале.
– Напротив, кажу да си радан и поштен. И син ти је добар наследник.
– Добар је, не жалим се.
– Је ли родило ове године?
– Знам и за боље, али хвала богу и за ово.
– Захвали себи и твом раду, пусти бога.
– Узречица, наша … сељачка.
– Знам, знам, али бога више нема. Ова власт га не признаје, хахаха.
– Ја сам сељак, нисам власт.
– Али ваљда си одан овој власти. Био си оној пре, зашто не би и овој?
– Мене власт не интересује, моје је да радим.
– Па мораће да те интересује ова власт. Мораћеш да докажеш да те интересује, да је поштујеш, да си, што се оно каже, лојалан грађанин.
– Ја сам био и остао сељак, и то ћу бити и под овом и под било којом власти.
– Где ти је други син?
– …
– Ћутиш, немаш шта да кажеш.
– Не знам, чуо сам да је погинуо, Бог да му душу прости.
– Опет ти са тим Богом. Погинуо кажеш? За кога је погинуо?
– Сигуран сам да је погинуо за отаџбину. Знам Драгољуба, син ми је.
– Али је био и официр бивше Краљевине. Краљев официр, а они су сви четници.
– Не знам ја то.
– Па видиш, ја знам.
– Шта знаш?
– Да су сви били четници. Па и твој син.
– …
– А ти знаш шта то значи.
– Шта значи?
– Не прави се наиван, пуно ти је година, мени можеш отац бити.
– …
– Него, нисам те зато позвао.
– …
– Позвао сам те да се упознамо. Волим да познајем своје сељаке.
– Видим да мене већ добро познајеш, ниси ме требао ни звати.
– И…
– …
– И да ти нешто предложим.
– Шта да ми предложиш?
– Као што рече, ја знам скоро све о теби, јел. Па пошто је тако како је, хтео сам да ти предложим да мало радиш за мене.
– Шта ја могу да радим за тебе?
– Полако, полако… Ти знаш да сам ја овде да спроведем народну власт… То јест, најпре тај откуп. А пошто ја, ма колико се трудио, не могу за то кратко време да знам све, ко је ко, и какав је ко…
– Да будем цинкарош, то хоћеш од мене?
– Не зове се то више тако. То се сад зове сараднја са народном власти. Ти ћеш само да сарађујеш са народном власти, то јест са мном.
– А како ти то замишљаш, ту сарадњу?
– Па, овако. Кад ми посумњамо да неко нешто крије, да неће да да за откуп…
– Никад.
– Дакле одбијаш сарадњу са народном власти?
– То није сарадња…
– Грешиш Живораде, грешиш… али добро… само да знаш, све ја знам о теби.

***

– Што те звали?
– Да цинкарим… да потказујем…
– Ниси ваљда црни Живораде…?
– На шта ти ја личим, луда жено? Него, Радиша…!
– Кажи оче.
– Ноћас копамо у Јасенској.
– Шта копамо?
– Сакрићемо, све ћемо сакрити, па да видим дал ће моје наћи.

Published in: on 20. јануара 2010. at 6:58 pm  Comments (4)  

Официр 5

5

– Живораде!!!
– …
– Живорадеее!!!
– Ајде Данило, уђи, немој с шора викати.
– Добар дан у кућу.
– Добар дан. Дуго те није било, којим добром?
– Да је добро, и није.
– А зашто не би било, побогу?
– Све ми узели, мој Радиша. За откуп… кажу даће неке обавезнице, а ја ти не знам ни шта је то. Где ти је отац?
– И нама су. Оставили само да на гладовању преживљавамо. Отац намирива ону јуницу што једина остала.
– Вама је лако, имате много земље, ваљда сте нешто склонили.
– Мислиш сакрили?
– Па да, то мислим.
– А где да сакријемо, кад све претресају? Преврћу наглавце.
– Не могу баш све, закопа се у земљу.
– Ма, нађу скотови.
– Мислио сам ако… да ми позајмиш… да преживим.
– Нема, Данило, очинјег ми вида, ни за нас није остало.
– Прича се да вас видели како ноћу одлазите према Јаснској, па сам помислио…
– Ко прича?
– Село.
– Ма, ишли у рибе на реку.
– Колима и коњима?
– Брже је, а и…
– Добро, ја мислио само… ал кад нема, оно нема.
– Седи, ни ракију ниси попио.
– Ниси ни понудио.
– Ма, збуних се мало… дуго ниси долазио, па…
– Нека, други пут. Морам даље.

***

– Домаћинеее!!!
– Ту смо, ту смо! Изволите.
– Је ли Живорад код куће?
– Ту је господине, саћу га звати.
– Нисмо ми господа, снајка, ми смо сад сви другови.
– Да, чула сам… саћу ја…

***

– Здраво Живораде.
– Здраво мајоре.
– Нећеш да ме понудиш да седнем, уби ова врућина цео дан.
– Ниси дошо да седиш, чим водиш оволику булументу са собом.
– Па и нисам.
– Којим добром, ако добро носиш?
– Добром дођох, а шта ћу понети од тебе зависи.
– Што је од мене, увек добро било.
– Према мојој евиденцији, Живораде, ти ниси предао за откуп онолико колико си требао.
– Предао сам све што сам имао. То што је остало, није ни за преживети до следеће жетве.
– Па како мислиш да преживиш?
– Дадосте нам оне папире, од њи ваљда.
– Њи ћеш наплатити тек на лето, ако буде било пара.
– Па не знам онда. Зајмићу.
– Од кога, Живораде? Од оних што су сакрили као ти?
– Ништа ја нисам сакрио.
– Јеси, а знам и где.
– Онда нађи, па узми.
– Што би се ја мучио, кад ћеш ме ти одвести и сам откопати.
– То су лажи, село пр…!
– Ћути Радиша!
– Кажи Радиша, шта село пр…
– Ништа.
– Кажи, кажи. И ја сам чуо, па да видимо јесмо ли чули исто.
– …
– Значи нећеш. Где ти је жена, Радиша?
– Тамо је, у кући с матером.
– Трудна, само што не роди, а?
– Да, чекамо сваки дан.
– Аха, зови де је овамо.
– Шта ће вам она.
– Ти си своје рекао, Живораде, пусти нас двоицу да сад разговарамо. Зови жену, Радиша!
– Она ништа не зна, шта ће она…?
– Зови кад кажем!
– Смиљкаа!!
– Шта је… да донесем ракију, кафу…?
– Дођи овамо.
– Кажи Радиша.
– Оће бити мушко, снајка?
– Ако Бог да.
– Ви сељаци ништа без Бога не можете да урадите.
– Само он зна, госпон официру.
– Везуј за капију!
– Кога друже мајоре.
– Њу.

– Везуј кад кажем!
– Чекај, шта то радиш… имаш ли ти човека у себи… животињо!!!
– Куш, матори, ако нећеш да ти просвирам метак кроз ту ћелаву главу. Куш!! Сви сте ви четници, народни издајници! Мајку вам четничку, све ћу вас побити!
– Станте, људи, шта је она крива!? Станте..!
– И ти ућути, и тебе ћу, све ћу ја вас…! Удри том тојагом, нек се испили и то четничко копиле да и њега…! Удри велим!

Published in: on 20. јануара 2010. at 6:54 pm  Comments (8)  

Dvadeset dinara

Sedim jutros u jenom kafiću, pijuckam kafu i posmatram prolaznike kroz zid od stakla. Subota, hladna kao zmija, tek poneko prođe.
Pojavi se u jednom trenutku starija žena, pogurena i sva ojađena. U ruci joj bela plastična čaša, od onih za jednokratnu upotrebu. Ide polako i prosi. Zaustavlja prolaznike, nešto im govori i pruža onu čašu. Mnogi je obilaze u širokom krugu, neki je ni ne primećuju, samo prođu.
Jedna gospođa zastade i poče preturati po ogromnoj tašni, tražeći novčanik. Nađe ga, izvadi dvadeset dinara i pruži ženi koja se, čim je gospođa stala, počela naklanjati i zahvaljivati.
Uhvatio sam u mislima trenutak kada je novčanica od dvadeset dinara prelazila iz jedne u drugu ruku. Odjednom shvatih kako je to bio trenutak kada je ista ta novčanica drstično promenila svoju vrednost. Gospođi koja je davala novčanicu, ona nije bog zna šta značila – ženi koja ju je primala, značila je možda jedan dan života više, ili bar jedan dan gladovanja manje. Jedino što su se obe nadale da „neko to od gore vidi“.

Published in: on 16. јануара 2010. at 4:07 pm  Comments (21)  

Kazivanje arčibaldu – deseto

… ajde, arčibalde, da ti ispričam jednu priču… znam, da ti nije baš do mojih priča večeras, ali ja nekome moram da ispričam… a kome ću nego tebi… pustićemo neki bluz, on nekako, ipak najbolje ide uz moje priče… šta da radim kad je to, prosto život tako rešio, pa šta je, tu je…
… znaš, ljudi uglavnom misle, vojska je to, kamen, čelik, srce u junaka… a srce je srce, moj arčibalde, isto u deteta, isto u junaka, isto u devojke… isto… isto kuca, isto se plaši, isto raduje i tuguje, smeje… plače isto… eee, baš to hoću da ti ispričam… to, kad mi je srce plakalo…
… rat je bio, ono pre deset godina, kad je padalo s neba, a mi ništa mogli nismo… nekim poslom ratnim, nađoh se nekoliko dana u jenom selu kod kruševca… kobilje se zvalo, sećam se… bejasmo nas nekoliko u seoskoj školi smešteni… u selu, nigde muško da vidiš… deca, žene,starci i bogalji… prolaze putem, pogleduju, zaviruju, poneko zastane, ali svi nazovu dobar dan… niko ništa ne pita, strah ga da ne čuje što ne želi čuti… njihovi iz sela mnogo otišlo pod šlem… a neka tišina, čuješ list kako pupi i raste…
… beše kasno popodne, trećeg ili četvrtog dana… oblaci neki se naduli sa zapada, teško disati… odmarao sam posle neke konzerve… o ručku beše… izneo stolicu ispred škole, zavalio se i čitam knjigu… kraičak oka mi uhvati neki pokret putem pored škole, pa se sve umiri… ne marim, neko prolazi, pa zastao… otići će… ali prođe vreme, a ne odlazi, već mi žulja taj kraičak oka svojim mirom… podignem pogled, a na kapiji stoji žena… u jednoj ruci drži neki zavežljaj, u drugoj dečaka… pobola pogled u mene i trpi moj nemar svojim ćutanjem… vidim htela bi nešto… ustanem i priđem bliže, toliko da primetih da joj se kraičak usne pomeri u osmejak… pitam je treba li joj nešto… poznaš li ti mog vitomira, vojniče, pita… možda bih se nasmejao toj prostoj duši, ali mi neki jad ne dade… kažem da ne poznajem… a što pitaš… pratila bi mu ovo… podiže malo potežak zavežljaj u stolnjak zamotan… gledam joj lice zabrađeno maramom, novom kao za vašar… ivice gde je bila savijena, pa popeglana, još oštre… oči mlade, ali bore ga postarile i poružnile… a šta mu to šalješ… da presvuče i preobuje… da poje… pogledah zavežljaj… kroz tanko i ostarelo platno providi se karirana košulja… pogledah dečaka… kroz trepavice viri jad…
…kako da kažem da ne poznajem vitomira… njenog vitomira… ne poznajem, bože, ni jednog vitomira… šta ću sa tim… šta ću sa tim zavežljajem… gde da smestim njenu nadu da će vitomir dobiti da presvuče i preobuje… da poje… da sve to… to što mu žena brižno pratila… gde ću sve to, moj arčibalde, kad mi srce malo… gde ću u svoje srce vojničko i junačko da smestim onu suzu, nabujalu u detinjem oku… a on stisko, pa ne da da kane… može li to sve da stane u moje detinje srce, a da ne zaplače…

Published in: on 2. јануара 2010. at 9:48 am  Comments (7)  

Misli

Kad je ušao u kafe gde je često odlazio i imao svoje mesto, na njegovoj stolici sedela je žena nekog čudnog pogleda, uporno uprtog u njega. Pitao je barmena ko je ta žena, na šta je ovaj začuđeno slegnuo ramenima i rekao da ne vidi nikakvu ženu. Oboica pomilsiše da je onaj drugi pijan, što i nije bila retka pojava. Žena nije skidala svoj užareni pogled sa njega, a na licu joj se sada pojavio i zagonetni smešak. Nije više bila njegova volja da li će joj prići. Znao je to kada se našao za svojim stolom sedeći nasuprot svom mestu, zbunjen i bez glasa.
– Samo me ti možeš videti, za sve ostale sam nevidljiva.
Nekako je bio svestan toga i pre nego što mu je ona rekla.
– Ko si ti? – upita, osvrćući se da vidi da li ga neko čuje kako priča sam sa sobom. Kad je ponovo pogledao u njeno lice, mali mladež ispod levog oka, mu se učini kao da dolazi iz neke davne prošlosti.
– Ne moraš govoriti, samo misli su dovoljne.
– Kako ona to misli? – upita se u mislima.
– Upravo tako, – čuo je u svojoj glavi, a da njene usne nisu ništa izgovorile.
– Da li ja to počinjem da ludim, ili mi je došao sudnji čas?
– Ne, samo si jako usamljen.
– Kakve to veze ima sa tobom?
– Kad je čovek usamljen, misli čine čuda.
Barmen je doneo piće koje uvek pije, ne rekavši ništa. Gledao je tu nestvarnu ženu i sve više je prepoznavao. Sećanje je dolazilo iz nekog vremena kome nije mogao da odredi daljinu.
– Da li je slobodno? – upita tek dozreo ženski glas. Okrenuo se da pogleda. Tri mlade devojke stajale su pored stola i čekale odgovor. Zbunio se i pogledao na mesto gde je sedela žena koja čuje njegove misli. Nije je više bilo. Devojke su već počele da se osvrću tražeći slobodna mesta.
– Da, da, sedite slobodno, ja upravo odlazim. Sasuo je piće u grlo, digao se kao u košmarnom snu i otišao. Nije ni platio, ali ni to nije bilo prvi put. Barmen je znao da će se sutra vratiti. Samo ga je sa onim istim sažaljivim pogledom ispratio dok je odlazio.
Napolju je još uvek besnela mećava. Hladan vetar i sitan sneg su mu se zavlačili pod kragnu i u rukave, terali ga da se poguri i sav uvuče u sebe. Dok se saplitao po snegu, nije mu uspevalo da se ponovo seti lika svoje uobrazilje. Uobrazilje, da. Bio je gotovo siguran da mu je u mozgu došlo do kratkog spoja. Previše knjiga, previše misli, previše svega što opterećuje to malo mozga koje nam je dato na korišćenje. Što pre zaboravi, biće mu lakše. Jedino što mu je stalno odzvanjalo u glavi bile su njene reči „…jako si usamljen“. Bila je to istina, zato mu se i motala po glavi. To mora prestati.
Ušao je u toplu sobu, sa šoljom kafe i nikad težim osećajem samoće. Tražio je ideju kako to da prestane. Pozvati ono malo ljudi koje poznaje u ovom gradu, na jedno druženje uz muziku i priču? Da, to je dobra ideja.
Sledeće jutro zatekao je zamrznuta stakla na prozorima. Od kada to nije video. Napolju, sneg je zatrpao sve što se zatrpati moglo. Nekad se radovao takvom prizoru. Shvati odjednom da ga je i radovanje običnim lepim stvarima napustilo. Dok je ložio vatru setio se svoje ideje od sinoć. Danas će pozvati sve te ljude. Počeo je da ih nabraja u mislima, ali kako se koga prisećao, odbacivao je jednog po jednog. Nisu oni društvo za njega. Ne slušaju istu muziku, nemaju onaj osećaj poetičnosti, zaglibili su u politiku i biznis, stalno su u nekoj žirbi, nemaju vremena. Svakome je našao nešto što nije mogao da prihvati. Ostao je samo jedan, drug iz detinjtva. Za njega i njegovu ženu je znao da su sigurno ono što mu odgovara. Pozvaće samo njih. Taj prvi pokušaj teranja samoće mora biti prijatan, a ne sa onima sa kojima nema ničeg zajedničkog. Zamoliće prijatelja da povede još nekoga ko je prikladan za takvo druženje. On sigurno poznaje takve.  Tako će proširiti krug prijatelja sličnih sebi.
Prijatelj se rado odazvao pozivu i obećao da će naći još nekoga za druženje. Sledeća noć je samo njihova. Dao se u spremanje i pripremanje što lepšeg ambijenta. Ta dva dana nije se skrašavao na jednom mestu, čisteći, donoseći, spremajući, isprobavajući, pažljivo birajući muziku koja će odgovarati takvoj prilici. Muziku. Ta muzika je nešto što mu mnogo znači u životu. Primetio je da po tome ko kakvu muziku sluša, i stavlja ljude u određene kategorije. Na žalost, jako je malo onih koji su se uklapali u njegovu kategoriju džezera i starog rokera.
Vreme je prošlo brzo i kasno poslepodne na dan druženja, sve je bilo na svom mestu. Zadovoljno se zavalio u fotelju, pustio svoju muziku i čekao zvono na vratima. U mislima je unapred preživljavao tu noć. Vreme je odmicalo i postajao je pomalo nestrpljiv.

Umesto zvona na vratima, trglo ga je zvono telefona.
– Kako se zabavljaš prijatelju? – pitao je glas koji je očekivao da čuje na vratima, a ne u slušalici. Slutio je da nešto nije u redu.
– Evo sve sam spremio, čekam vas, kad dolazite?
– Čuj, moram te razočarati. Žena mi se sa posla vratila sa temperaturom, grip valjda, sva je slomljena… pa, tako, eto da ti javim da ne možemo doći, da nas ne čekaš. Ima dana družićemo se neki drugi put… a i auto mi je….
Nije ga više čuo, samo je potvrđivao i govorio kako je sve OK… Kad se sa druge strane nije više čuo glas, spustio je slušalicu. Ostao je tako još neko vreme zagledan u plamen jedne od mnogo sveća koje je popalio. Bio je, i besan, i razočaran, i nemoćan. Došlo mu je da sve izlupa, pobaca, zapali. Okrenuo se polako i pošao da se zavali u svoju fotelju. Ali fotelja je bila zauzeta…
– Ponovo ti? Gde si nestala ono veče u kafeu?
– Zašto pitaš kad znaš?
– Ne znam, kaži mi.
– Čim se tvoje misli posvete nekom drugom, ja nestajem. Ono veče si pomilsio kako bi bilo lepo provesti veče u društvu onih devojaka i ja sam nestala, nisam ti više bila potrebna.
– Da, shvatam sada…
– Trebao si ostati sa njima.
– Suviše sam mator za njihovo društvo.
– To si umislio. Kao što si umislio da su te svi napustili. Ne, ti si napustio njih. Odbacuješ ljude, a nisi ni pokušao da ih prihvatiš. Kako onda znaš da nisu tvoje društvo. Umislio si da si neko i da ti niko nije dorastao. Pun si sujete. Očekuješ da ti se ljudi dive na svakom koraku, da ti laskaju, da si im stalno u centru pažnje. One koji imaju neko drugo interesovanje, odbacuješ kao istrošen kondom. Umislio si da si stožer prema kome se svi ravnaju. Ako neko štrči, ti mu isečeš glavu, da bi ga poravnao sa sobom, ili ga ubio zauvek.
Ćutao je, shvatajući koluko je sve što čuje istina. Tišina je potrajala. Gledao je u plaman sveće i ništa nije mislio, sve mu je bilo savršeno jasno. Podiže glavu i zagleda joj se u oči.
– Mislim da sam se seto ko si?
– To je dobro za tebe.
– Ti si ona ista koja mi je jednom rekla „nemaš pojma koliko vrediš“. Bilo je to jako davno. Tada sam imao dvadestak godina i ostao sam bez samopouzdanja zbog izgubljene ljubavi.
– Da, ostavila te, a ti si mislio da je nisi bio vredan. I tadai si izgubio sebe.
– Da, sećam se. Snežana se zvala.
– Voleo si je zbog Mostarskih kiša.
– Sećam se koliko sam je voleo, a ona mi stalno nešto izmicala i na kraju nestala.
– I tada si se povukao u samoću. Bio si mlad pa si mislio da nikoga nisi vredan, ako nisi vredan nje. Prošlo je mnogo vremena od tada i sakupio si mnoge vrednosti u sebi. I umesto da ih deliš sa drugima, ti si sada taj koji misli da niko tebe nije vredan. Rezultat je ista, ostaješ usamljen.
– I ti si malo ostarila.
– Nisam, ti me takvu zamišljaš. Ja sam uvek ista.
– Kako ti beše ime?
– Imam mnogo imena. Zavisi po kom me pozoveš.
– Po kom sam te ja pozvao?
– Samospoznaja.
– Lepo ime.
– Nisi više sam.
– Da, imam tebe. Sad mi je mnogo lakše. Hajde da zaplešemo uz ovu divnu muziku. Posle ćemo da gledamo kako napolju pada sneg. Izaći ćemo u šetnju po snegu. A kada se smrznemo, sedećemo pored kamina i gledati u vatru. I tako će ova noć biti divna. Sutra ću da odem do nekih prijatelja. Mislio sam da ne idem, bilo mi glupo da idem na dečji rođendan, šta bih tamo. Ali, milsim da bi mu značilo da dođem. Dugo se nismo družili…a onda ću da pozo…

Published in: on 31. децембра 2009. at 11:57 am  Comments (13)  

Priča za laku noć

Ostoja Vranić je orao njivu ceo dan. Bio je mesec magli, novembar, i noć je brzo dolazila. Njiva je bila na strani, strma i oborita. Kojni su se klizali i saplitali, a brazde vijugale. Plug mu je izmicao i jedva ga je savladavao da mu ne ode niza stranu. Žurio je da pretekne mrak, ali mu se činilo da ne postiže. Mrak će mu oteti desetak brazdi. Mora prekinuti, ne da se dalje. To malo videla što je ostalo mora ostaviti da raspregne konje iz pluga i upregne u kola.
Poče da sipi rosulja, ni kiša ni magla, al natapa do gole kože. Upropastiće mu konje umorne i znojne. Potrča po pokrovce da im stavi na grbače, pa ih ispreže iz pluga i upregnu u kola. Sakupi sve što je poneo i krenu polako blatnjavim putem kući. Mrak se zgusnu, ni do potoka nije stigao. Konji izvlače poslednju snagu i vuku se drumom. Znaju put, pa Ostoja opusti kajase i potonu u težačke misli, naslonivši glavu licem na hrapave dlanove. Ni rosulja mu nije dosadna, ne brenuje, ne oseća. I škripanje nepodmazanih, drvenih točkova nestade u tišini misli.
Trže se kad konji naglo stadoše. Pomilsi da se neka trula grana isprečila. Podiže glavu ne bi li nešto video, ali samo tamu je video. Siđe sa kola i pođe pred konje, ali ne zakorači ni korak, kad konji počeše da se propinju. Vukovi, pomilsi, ali ne ču ništa, vukovi bi režali, zavijali, čuo bi. Konji kidahu amove, lance, remenje. Nasta lomljava, i rudu i paoke polomiše. Oslobođeni, nagnaše u galop putem odakle su došli. Ukočen od straha, Ostoja zaneme, ni glasa za konjima da ih zaustavi. Nasta gluvilo. Nit šta čuje, nit šta vidi, niti da se pomeri može. Ne zna koliko je tako stajao u tom bunilu, kad nešto ciknu. Probode mu oba uveta do srži mozga. Diže ruke da dlanovima zaklopi uši, ali cik se ponovi negde u njegovoj glavi. Stade se osvrtati oko sebe u bunilu, kad na kolima ugleda neku priliku, belu kao kreč, kako drmusa kajase i ciči na konje kojih ne beše nigde. Razazna žensku priliku, ogrnutu kosom kao plašt, dugom i belom. Neka sila ga, i protiv njegove volje, poče vući da joj priđe i prepozna. Ali saplete se o nekakve žile koje tu niodkuda iznikoše, sastavi se sa zemljom i tu osta. Svest ga napusti i ne mogade reći kako su ga konji, ponovo upregnuti kajasima zakačenim za nogu, do kuće dovukli, svog poderanog i izguljena lica i tela.

Bosiljka, nali mi još jednu tu tvoju dudovaču, pa da vam ispričam i kako je Stevu Mitrovog napao drekavac u Tolinoj vodenici, onomad na Duhove…

Published in: on 6. децембра 2009. at 12:45 am  Comments (11)  

Susret

Okrznula je moje reči svojim pogledom i mislima
Malo čekala, pa me potražila
Nisam bio tu, ali nije znala da sam joj bliži nego ikada
Kada sam se vratio mojim rečima, daleko od nje
Opet me je pronašla i zastala
Onda sam se i ja osvrnuo da saslušam šta mi želi reći
I ostao zbog onoga što sam čuo
Sad nam se reči grle kao ljubavnici

Published in: on 24. новембра 2009. at 4:36 pm  Comments (8)  

Казивање арчибалду – осмо

… знаш шта примећујем, арчибалде… примећујем да нам је кућа пун успомена… свака стварчица би могла да исприча неку причицу, или да сети на нешто… ево рецимо ова стара перница за оловке… пернице су за пера, али и данас се тако зову, иако се у нјих стављају оловке… ова је баш стара, дрвена, има и кључић, биће да је послератна… чуј, послератна, хм… после ког рата… ратова к`о кишних дана, мооој арчибалде… а ова је перница од после последњег великог рата, кад су сви са сваким ратовали… добио сам је од мог покојног деде… његова је била… а сличну сам имао и ја кад сам пошао у школу… кад се сетим, увек се насмејем, а плаче ми се…

Те давне шездесетчетврте, лето сам провео на селу код деде и ујака. Али пре одласка догодило се нешто што је за мене представљало прави приватни светски догађај. Уписали су ме у основну школу. Тог дана мајка ме је посебно свечано обукла. И она се лепо обукла. Онда је упртила брата, који није имао ни годину дана у наручје и повела ме на упис. Упис се обављао у згради школе. У дугачком ходнику била је гужва, само је око неких људи у белим мантилима било реда. Нисам одмах схватио да су то лекари који врше систематски преглед, да виде ко је за шкоолу ко није. Кад сам схватио, уплашио сам се, јер сам био много сићушан. Али нисам дозволио да ништа поквари моје задовољство, па сам направио озбиљно и поносито лице. Кад сам дошао на ред све више сам схватао да то није оно што сам ја замишљао и очекивао. Дали су ми неку вакцину, боли ме иглама да ми узму што више крви, скидали ме голог, посматрали са свих страна (жив срам ме пјео), терали да загазим у неко мастило, па на бели папир – ужас један.
Тамо где су ми вадили крв, на зиду је била окачена огромна слика неког намрштеног типа у раскопчаном тамноплавом капуту до земље, са рукама у џеповима, ухваћеног у раскораку. Језа ме прошла од његовог намрштеног погледа, и онако нагнут унапред у том раскораку, чинило ми се да ће сваког час да скочи на мене. Жена у белом мантилу, ваљда да би ми скренула пажњу са оног што се спремала да ми уради, показа ми на слику и упита:
– Кажи ти мени ко је оно тамо, и накези се сва озарена од неке милине.
– Знам, то је железничар, – одговорио сам ко из топа и не гледајући слику.
Лице јој се изобличуи, намрачи се и упре поглед пун варница у моју измучену мајку. Касније кад сам сазнао ко је тај тип, схватио сам шта је тај поглед значио, а значио је отприлике ово: “Шта, зар нисте већ научили своје дете ко му је идејни вођа?”
– То је Тито, сине, Тито,- процеди моја мајка, сва уплашена и љута у исто веме.
– А ко је Тито?- упитао сам не схватајући ништа.
Али шта ћу – ја њега једноставно нисам познавао. А није ми било ни јасно зашто су неког железничара са тако необичним и глупим именом уопште нацртали на толику слику, сатавили га ту да плаши децу, и још сви морају да му знају име.
Тако се мој упис у школу завршио неславно и није испунио моја очекивања, осим што сам на та силна боцкања показао своју храброст и осећао се зрелим за школу ма шта мислила она дебела у белом мантилу и онај железничар у тегет капуту. Успут сам питао мајку могу ли ја да идем у неку другу школу где нема оног железничара са онако глупим именом. Само се горко насмејала и није имала снаге и воље да ми објашњава онако малом и глупавом, како сам, још тако мали, идеолошко-политички застранио.
Али после тог ужасног искуства одвели су ме у моју Војводину, у село на обали Саве, где сам све одмах заборавио и утопио у војвођанску прашину.
Кад је, са првим пожутелим листовима на дедином дуду, моја мајка дошла да ме води кући, осећао сам радост и тугу. Радовао сам се поласку у школу, без обзира на оног железничара, али ми је било жао дружине и игре, али и оних лелујавих поља зрелог жита, виђених у зору док се поспан труцкам на коњским колима која тера мој ујак или деда, одлазећи на рад у поље.
Касније кад сам читао неке лепе књиге ти дани оживели су поново у враголијама Тома Сојера, а Сава је била мој Мисисипи.
Кад сам стигао кући чекале су ме нове свеске, књиге, оловке, бојице и – дрвена перница, са клјучићем, као нека тајна кутијица или шкрињица за моје благо. Дуго сам је имао. После ју је имао мој, шест година млађи брат. Остала је са њим, кад сам ја кренуо даље, у неки нови живот, и више се никад нисмо видели.

 

… ето арчибалде, тако сам ти ја пошао у школу… ееј, у школу, а једва да сам био већи од торбе…

Published in: on 20. новембра 2009. at 9:09 pm  Comments (12)  

Kazivanje Breskvici (arčibald odlutao)

Hvala ti, Mala Breskvice, što si svratila da slušaš moju priču. Arčibald me tako ponekad ostavi, ode… znaš već, mačke su to. Evo i kafice, ja imam onu moju hladnu. Moram da pustim i neki bluz… nadam se da nemaš ništa protiv. Ponekad mi se paučina uhvati na ulaznim vratima, jer danima niko ne pokuca na njih. Ljudi su nekud otišli, putem kojim se lakše i češće ide. Tako sam ostao sam na ovoj stranputici, kojom se retko prolazi. Da mi nije Arčibalda ne bih nisakim reč progovorio ko zna koliko. Al, eto naiđu dani kad me i on ostavi, ode za svojim društvom, a meni se baš tad priča. Hvala ti još jednom što si tu.
Evo priče.

Bilo je to jedne jeseni, slične ovoj, mnogo pre nego što sam napustio svet i vratio se reci iz koje sam i ponikao, u ovu skromnu haciendu, punu vlage i memle. Živeo sam u kući u predgrađu, koje je više ličilo na selo, jer je to ustvari i bilo još uvek. Arčibald i ja, sami. Tada mi je samoća teško padala. Nikoga dugo nisam poznavao u tom gradu, u svojoj ulici. S vremena na vreme iz nekih mračnih kafea, gde se okupljalo sumnjivo društvo, dovodio sam na jednu noć, polupijane dame sumnjivog morala, i sam polupijan, ni za ime ih nisam pitao. Jutro posle takve noći bih najrađe ubio.
A onda te jeseni, slične ovoj, čekao sam gradski autobus na nekoj stanici u gradu. Bilo je kasno. Na klupi ispod nadstrešnice sedela je žena u pohabanoj jakni, kroz čije su rukave izvirivali drugi rasparani rukavi prevelikog džempera. Na glavi je bila povezana marama. Na nogama ispod crne izgužvane suknje, gumene čizme, blatnjave. Nisam mogao da odredim koliko je imala godina, možda tridesetpet, četrdeset. Tada nisam mogao da ocenim to na tom ojađenom licu. Pogled joj je bio prikovan na vrhove čizama. Posmatrao sam je razmišljajući kakav li je jadan život imala.
Naišao je autobus, skoro prazan. Pošao sam da uđem i još jednom pogledao u nju. Stajala je ispred zadnjih vrata, dvoumeći se da li da uđe. Ipak je ušla, glave uvučene u ramena i marame navučene do veđa, sela brzo na prvo sedište kod vrata, kao da se plaši da će je neko prepozanti. I plašila se. Plašila se konduktera. Prišao joj je kao stari znanac i pitao „Šta je, opet nemaš za kartu? Pa dokle više majku mu? Ajde lepo na sledećoj da izađeš, nema više džabe.“ Polako je ustala i dalje povijene glave i bez reči.
– Ja ću platiti za nju, – rekoh.
– Ma, nemojte se truditi, gospodine, ona tako svako veče. Nek ide da radi negde, a ne da prosjači.
Ipak sam platio i ona ostade. Podigla je glavu i pogledala me. U tim bistrim plavim očima naslutio sam nešto što nije išlo uz sve ostalo na šta je ličila.
– Kako da vam zahvalim? – pitala je. Ja sam upirao pogled u to plavetnilo pokušavajući da proniknem šta se tamo u dubini krije. Morala je da ponovi pitanje.
– Ne treba, nije to ništa,- rekoh učtivo.
– Vi živite sami. Mogu da dođem da vam pospremim kuću. To bi mi značilo, da vam ne ostanem dužna.
Ostadoh šokiran. Odakle zna da živim sam.
– Znam gde živite, viđam vas kad prostirete veš. Znam da ste sami. Mogu da vam detaljno spremim kuću.
Ovo malo uvredi moju pedantnu prirodu. I zaista nije trebao niko da mi sprema kuću. Ipak, videvši da joj to znači, prihvatio sam. Ali bio je tu još jedan razlog. Njen rečnik i način na koji je govorila me je navodio na pomisao da se ispod te odrpane i prljave odeće krije nešto drugo. Rekoh joj da dođe kad bude imala vremena.
– U četvrtak sam slobodna.
Izašli smo na istoj stanici. Pružila je korak i otišla ispred mene, nestala u tami neosvetljene ulice.

Došla je rano u četvrtak. Tek sam stavio čaj da se kuva, kad je zakucala na ulazna vrata. Izgledala je čistije i lepše obučena. Nije imala maramu na glavi. Požele mi dobro jutro, uz opasku da se plašila da će me zateći na spavanju, ali znala je da rano ustajem, viđala me leti dok u zoru pijem čaj na terasi. I to je bilo sve. Odmah je tražila da joj dam sve što u kući imam za čišćenje i počela da čisti nekim svojim redosledom.

Malo kasnije skuvao sam joj kafu. Nevoljno je pristala da sedne i popije. Iskoristio sam taj trenutak da zadovoljim svoju znatiželju, koja me nije napuštala od one večeri u autobusu. Hteo sam da je šokiram prvim pitanjem, da izazovem reakciju po kojoj ću znati da li su moje slutnje tačne.
– Šta se tebi tako strašno dogodilo?- upitah.
Ošinu me pogledom, a odmah zatim ga obori u šoljicu sa kafom.
– Zašto mislite da mi se dogodilo nešto strašno?
– Vidim to u tvojim očima, glasu, rečima koje izgovaraš.
– Ubila sam muža i robijala,- šokirala je ona mene. Sada, pogleda uprtog u moje oči, drsko je uživala u mom šoku.
– Ispričaj mi svoju priču, – snađoh se nekako.
– Nema šta da se priča. Bio je ludak kojeg nisam mogla drugačije da se otarasim. I nije bilo u afektu. Smišljeno sam ga ubila. Prijavila se u policiju, odrobijala ga dvanaest godina, od dvadeset koliko sam dobila. I to je sve.
– I šta sad?
– Sad..? Vidiš šta. Radim po kućama, gde niko ne zna ko sam, a malo je takvih. Čudi me da i ti nisi čuo.
– Ja sam od skora ovde.
– Znam. Malo je ovo mesto, sve se zna.
– Vidiš, meni ni to ne pomaže.
– Čudan si, svi kažu.
– Možda za ove proste ljude, i…
– Ja nisam prosta, i obrazovana sam, ali vidim da jesi.
– I ja vidim da nisi prosta.

… i tako je tekla priča. Ali ne samo priča. Počelo je da se rađa i nešto između te priče. Sređivanje kuće smo zaboravili, ali smo zato doručkovali zajedno, pili vino, slušali muziku, i polako stigli i do trenutka iskrenosti.
– Gledam te od kada si se doselio. Od tog prvog dana kada sam te videla nemam miran san. Ti me nisi primećivao ovako odrpanu, jer izgledam kao da imam sto godina više nego što imam.
– Ja verujem u sudbinu. Ona te uvek dovede na pravo mesto.
Shvatio sam u međuvremenu da sam mnogo propustio što je nisam primećivao. To sam i rekao. I tu započe ljubav. Tu noć smo proveli zajedno.
Ujutru smo bili sasvim drugi ljudi. Predložih joj da se preseli kod mene. Ne. Nije htela. Boji se da će morati i mene da ubije, ako je povredim, makar i nehotično – šalila se izlazeći i pružajući mi novac za kartu koju sam platio ono veče.
Dolazila je svaki put kada je bila slobodna. Bila je to ljubav bez planova, bez velikih reči, samo ljubav. Radili smo sve što je spontano dolazilo u naše zajedničke trenutke. Znala je da uživa i da od trenutka iscedi poslednju kap zadovoljstva.
A onda je odjednom nestala.
Prošla je skoro godina, kada sam u vratima zatekao pismo. Ono što zovu avionsko. Njeno. Nekoliko rečenica koje sam naučio napamet.

“ Ne ljuti se što sam otišla bez pozdrava. Moralo je tako. Sud mi je vratio ćerku na staranje. Odmah sam otišla iz zemlje gde su prava retkost ljudi poput tebe. Bilo je lepo sa tobom, ali ja nisam ona koju čekaš. Malo znaš o meni, zato ono što znaš neka ti ostane u lepom sećanju. “
uz lepo sećanje N

Eto, čuvam tu priču i to sećanje već dugo. Nikad je nisam ispričao nikome. I onda mi baš danas navrla na jezik, da moram nekome da je ispričam.
Pa, eto ti priča Breskvice…

Published in: on 29. октобра 2009. at 8:02 pm  Comments (24)  

Razlog

Ti si slikar
Nisam
Čiji je ovo atelje onda
Moj
A slike
Isto
Kako onda nisi slikar
Nisam prodao ime
Prodaj slike
Neće niko da kupi ako nisi ime
Zašto onda slikaš
Da li ti sve radiš s razlogom
Ne baš sve ali uglavnom
U mojim godinama je obrnuto
Šta još radiš bez razloga
Pričam s tobom
Zašto pričaš kad nemaš razlog
Zato što većinu stvari u mojim godinama čovek radi bez razloga Zašto ti pričaš sa mnom
Želim da te upoznam
To je jalov posao
Misliš da te ne mogu upoznati
Nema šta da se upozna
Ima U nekome ko ima toliko godina kao ti ima svega što je vredno upoznati
I šta ćeš s tim
Možda ću se zaljubiti u tebe
Mogla bi da mi budeš ćerka
Ali nisam
Nisi
Možda se i ti zaljubiš u mene
Veruješ u takvu ljubav
Kakvu ljubav Zar ljubav nije samo ljubav
Jeste
Vidiš da i ja znam ponešto I ljubav je nešto što se čini bez razloga
Nije uvek tako
Onda nije uvek ljubav onda je samo razlog da se bude zajedno
Slaežm se
Hoću da spavam sa tobom
Ne poznaješ me
Zar je uslov
Nije nema uslova
Onda
Zašto to želiš
Nemam razlog samo želim
Mnogo je velikih stvari za koje nemaš razlog
Samo velike stvari se rade bez razloga Slikanje je velika stvar
Ja neću da spavam sa tobom
Imaš razlog
Imam
Koji
Svoj
Ne želiš da ga delimo
Ne
Loš si u krevetu
Neka bude
Lažeš
Lažem
S razlogom
Bez
Naslikaj moj akt
Misliš da ću onda spavati sa tobom
Mislim
Šta ako grešiš
Retko grešim
Ako nastaviš da se družiš sa mnom grešićeš često
Spremna sam
Ali ja nisam
Plašiš se moje mladosti
Ne
Čega se plašiš
Ničega
Ispuni mi želju
Koju
Spavaj sa mnom
Ličim li na deda-mraza
Ličiš
Ali nisam
Budi
Neću
Samo noćas
Nije božić
Nemaš mašte
Nemam dovoljno Da imam bio bih slikar
Ti si slikar
Nisam
Čiji je ovo atelje onda
Moj
A slike
Isto
………..

Published in: on 27. октобра 2009. at 6:59 pm  Comments (16)  

kazivanje arčibaldu – peto

… jeli bre arčibalde, kaži mi, da li mačke razmišljaju… možda, ali na drugačiji način od nas ljudi… ma, ja ne mogu da zaustavim ovu moju ludu glavu… gde god se okrenem, nešto me podseti na nešto, i eti to pune glave misli… neki zvuk, muzika, sve me na nešto podseti i opet eto misli… gledam malopre neke slike i vidim jednu svoju… nisam to više ja, sad sam neko drugi… odmah se setim kada su me slikali… bilo je to kad smo ispraćali našeg komandanta, generala, išao na drugu dužnost… a to sećanje odmah prizove drugo, na drugog generala, koji je mene ispratio, po kazni… ujeo sam mu sujetu…

… ginulo se te jeseni 1998. godine negde na jugu… u velikoj komandi obavljao sam kadrovske poslove… spiskove živih jeli su spiskovi poginulih, ranjenih, nestalih… i svi su prolazili kroz moje ruke, gledale ih moje oči, oplakivala moja duša… sa svih strana slati su neki novi spiskovi da popune njihova mesta… onda je došlo proleće 1999. godine kada se ginulo svuda… i opet spiskovi, spiskovi, spiskovi… leto je donelo tišinu… sabiralo se i oduzimalo… rezultat je bio negativan… ponovo spiskovi… trebalo je popuniti tamo gde je bilo najviše prazno…

… u jednom takvom metežu, neko nije odradio svoj deo posla… pozvan sam da polažem račune zbog nečije bahatosti, neposlušnosti, neizvršenja naređenja… oči u oči sa generalom, koji je bio major kada smo se prvi put sreli i kada sam mu prvi put ujeo sujetu… na tom dvoboju ostao je izujedan i ponižen… bio je pukovnik kada sam mu drugi put ujeo sujetu… tada je prećutao… toliko mnogo sujete na jednom metstu, nije moglo da prašta i zaboravi… došlo je njegovih pet minuta… prva dva puta između nas je stajao neko ko je mogao da sudi i presudi… ovog puta on je bio i sudija i dželat… rešen da nahrani tu životinju koja ga je toliko razdirala iznutra, tu sujetu… oči u oči, koplje u koplje… moj pogled u njegov, njegov svuda okolo samo ne u moje oči… ali sujeta je bila upornija… morao je da me obori, naplati račune… ali nije računao da ja nemam to što njemu treba da bi te račune naplatio… nemam poniznosti i kajanja pred bolesnom sujetom… imam samo besa i drskosti kojima sam zalupio vrata njegovog kabineta… imam samo reči poniženja i uvreda za njegovu sujetu i nesposobnost…

… slao je poltrone i dupelisce da me ubeđuju da se izvinim… da mi prete u njegovo ime, kako će me proterati daleko, u nedođiju… pisao sam izjavu i opet ga stavio tamo gde mu je mesto… bio na raportu i tamo sam tražio svojim pogledom negov, ali ga nisam našao… na kraju bio sam proteran… u nedođiju… po službenoj dužnosti, pre neminovnog proterivanja, moj prvopretpostavljeni me, u njegovo ime pitao šta imam da izjavim i da li mi proterivanje odgovara… koje licemerje… zato rekoh, ako će to da smiri sujetu jednog generala, ja ću da se žrtvujem… te reči je trebalo staviti u zvanični zapisnik… insistirao sma na tome… moj šef nije imao petlju da to napiše… dokle ide strah odraslih ljudi od sujete drugih odraslih ljudi na položaju… kad bi njihove žene znale koliko su sitni i mali, manji od svoje impotencije, ne znam šta bi rekle…

… otišao sam, brzo i tiho, mnogi nisu ni znali… mnogi dugo nisu ni primetili da me više nema… general je ostao sa svojom sujetom, okružen onima koji su je ponizno hranili…

… eto moj arčibalde, tako je to bilo… niko me nije slikao kad sam odlazio, ali tu sliku nosim u glavi… niko me nije ni ispratio, osim nekoliko žena koje su time iskazale svoj bunt protiv sujete… žene su mnogo hrabrije od generala… a i mačke su u vašem mačijem svetu hrabrije i borbenije od vas mačora lenština… ajde diži se, idemo na noćno pecanje… mesec je već odavno bacio udicu u našu reku…

Published in: on 24. августа 2009. at 2:12 pm  Comments (14)  

kazivanje arčibaldu – treće

… vidiš arčibalde, život je jedno veliko sranje… dobiješ ga kad se rodiš i kad još ništa ne znaš o njemu… prođe trćina, kad se osvestiš i shvatiš da je to jedino što imaš, a moraš da trošiš… ne možeš da štediš… i onda kao skupljaš neke doživljaje… puniš ga iskustvima… i kad prođe više od polovine, dobiješ titulu iskusnog životnog korisnika… drug član, učlanio se u život i sad je član veteran, sa iskustvom… šio mi ga đura… i čemu ti služe iskistva, kad se stalno saplićeš o neka nova… ha, moj prijatelj bi sad rekao da sam dobio verbalnu menstruaciju… eto, već sat vremena nema struje… i ja ne mogu da slušam bluz… a nije prvi put da se ovo dešava, nije da nemam iskustvo, ali nemam para da kupim osam baterija za kasetofon… drug životni član, veteran sa iskustvom koje mu ničemu ne služi… ej, slušaj ovo, hahaha, slušaj arčibalde šta je palo ludom starcu na pamet… haaahaha… sutra je nedelja, jel… jeste… idemo sutra ti i ja na buvljak da prodajemo životno iskustvo… haaaaaaaahaha… e, videćemo šta ćemo da prodamo… svi viču, nema ništa vrednijeg od životnog iskustva… pa da vidimo ko će da ga kupi… haaaahaha… e moj arčibalde, šta je, što me tako gledaš, nisi valjda poverovao da sam toliko lud… ko bi kupio takvo nešto… veteranima ne treba, jer i oni ne znaju šta će sa svojim… oni mladi su učeni da se treba učiti na svojim greškama… ženama ne treba muško islustvo… jedino ga mogu dati ciganima za džabe, oni ionako sve uzimaju… i čemu onda služi to životno iskustvo… da ne gurneš prst u utičnicu… nema ničega u tome… zapravo, sad se nešto mislim, znam kome služi… glupacima… da, glupacima… oni kažu ovako… juče u toj i toj prodavnici nije bilo hleba popodne, nikad više neću tamo da kupujem, ići ću još kilometar dalje, samo kod njih neću više ni da uđem… vidiš, koriste loše iskustvo… ili, niked više neću da se ženim, sve su žene kurve… kako iskustvo utiče na glupe ljude… onda ga oni lepo ikoriste da izgrade svoje stavove i principe… onda postanu principijelni i cenjeni u društvu zbog svojih principa… sad ispade da nam je i celo društvo glupo, kad ceni glupe principijeliste… dobro, neću dalje, ko zna dokle bih dogurao tako… samo kad ti dođe onaj dan u kome većina sve shvati i razume, znaš da ti je život iscureo… a onda je kasno… pa zar život nije jedno veliko sranje moj arčibalde… lako je tebi ti imaš devet života i niko i ništa te ne tera da nešto shvatiš… ti si samo životinja i nemaš ništa ljudsko u sebi… blago tebi arčibalde… eto struje još nema, nema bluza i ja sam odmah melanholičan… i kafa mi bez bluza gorka ko truo badem… a ovaj naš splav se ljuljuška i sve više mi se spava… odavno nisam pre ponoći otišao na spavanje… iskustvo mi kaže da neću moći zaspati, ali ja ću tvrdoglavo da probam…

Published in: on 1. августа 2009. at 4:53 pm  Comments (12)  

Klatim sekunde

Na tremu ispod lipe, na stolici za ljuljanje klatim sekunde i pitam se da li je 1957. godina bila prestupna. Znam da nije, ali ipak se pitam. Zvoni mi telefon. Ne čekam nikakav poziv, telefon mi negde u nekom budžaku. Mrzi me da ustanem, ali opet pomislim, nikad se ne zna ko i zašto zove.

– Alo, jeste vi dali u oglas kuću na prodaju?

Razmislim malo kad sam poslednji put bio pijan, pa vidim da je davno bilo i shvatim da se nisam skoro napio i napravio neko sranje. Dakle nisam ja dao oglas, ali mi pada suluda ideja na pamet.

– Jesam, gospođo.

– A gde je ta kuća?

Objasnim gde je i kako da dođe do nje, kolika je, kakvo je dvorište, ko su komšije, dolazi li često policija u naš kraj, laju li noću kučići i još gomilu vrlo bitnih detalja. Slutim oduševljenje na drugoj strani i čujem kako šapatom prenosi nekome sve što ja kažem. Ne znam samo odakle mi dolazi ozbiljnost u glasu kad u meni sve puca od smeha.

– Kad može da se dođe kod vas da se sve to vidi? – pita ustreptalom nestrpljivošću.

– Uvek, gospođo, uvek.

– Mislim,- vidim zbuni se malo, pa jel može odma?

– Može, uvek može.

Čujem ushićeni šapat kako ponavlja moje reči i već se suzdržavam da ne przuknem od plača, koliko mi je smešno.

– Evo dolazim za pola sata.

– Velike jelke pored puta, ne zaboravite,- vičem kroz suze u slušalicu, ali već se čulo tu-tu. Nastavljam da klatim sekunde na svojoj stolici za ljuljanje i pitam se treba li da spremim govor koji će odbiti kupca, jer mi se hacienda ne prodaje. Pa tek sam je sredio, a kredite će otplaćivati i moji unuci. Ma ne, samo ću lupiti cenu za koju može da kupi vilu na Dedinju, i nastavljam da klatim sekunde.

Beše tačna ko smrt. U dvorište, kao po večernjoj bonaci uplovi njen auto. Otvoriše se vrata i ono što iz njih ispade, natera me da poželim da joj dam haciendu za džaba. Izbuši mi travnjak potpeticama dok je prilazila, a osmeh, da nema uši smejala bi se oko glave. Kad je prišla i pogledala me u oči, onaj rogati u meni se nakezi i šapnu mi „ode ti hacienda na doboš“.

– Ja sam Dara.

– I ja sam,- pokušah da budem duhovit i da je zbunim.

– Molim…?

– Kažem, ja sam vlasnik.

– Aha, nisam dobro čula.

– A ima li vlasnik ime?

– Ima, sve ima i kupatilo i đakuzi i špajz i mačka ima, sve…nema da brinete, – nastavljam svoju igru. Aha, ime… ima ime. Ja sam Jordan.

– Jaooo, stolica za ljuljanje… Otkad ovo nisam videla. Mogu malo…

– Izvolte, samo izvolte. Ja znate klatim sekunde…

– Šta klatite?

– Sekunde, mislim, ubijam vreme dok klatim.

– Baš ste vi neki šaljivdžija Jordane, – nasmeja se i u nekom poluskoku iskoči iz stolice. Pokušavam da procenim o čemu se kod nje radi. Očito dominantan tip, muž šonja (samo takav ide uz nju), laka roba. Oko četrdesetpet godina, od kojih bar deset pokušava da sakrije garderobom.

– Pa mogu li da vidim vašu kuću, a po onome što se s polja vidi, uskoro moju. Samo se ti nadaj lepotice, pomilsih, jer me već prošla faza lošeg karaktera kada pristajem na sve, samo da dobijem šta želim. Ovde neće biti potrebno, koliko mi se čini. Šatro prijateljski i srdačno, stavim joj ovlaš ruku na rame i pokazah joj na ulazna vrata. Ništa se nije desilo. Dobro je. Uđosmo u hodnik pa u trpezariju. Ona zainteresovano šara pogledom u polumraku. Čudno mi što ne traži da upalim neko svetlo. Ajde da budem malo i pristojan, pitam je da li da upalim neku lampu. Okrete se prema meni i zagleda mi se u oči:

– Neće biti potrebno, ovako je romantičnije.

Šta je ovo jebote, zavrišta nešto u meni, ali se brzo snađoh.

– Da, i ja mislim. Sad je obgrlih oko struka, opet kao slučajno da bih je vodio po sobama u tom polumraku.

– Postajete nestašni Jordane. Ne znam šta ste pomislili, ali ja sam poštena žena.

Trgoh ruku ko nož skakavac kad se sklopi.

– Izvinite, ja to mahinalno da bih vas vodio.

– Mene ne treba voditi, ja odlično znam gde idem.

– Izvinite.

– Osim ako niste hteli malo da se poigrate.

– Ma neee, vi ste poštena žena, udata pretpostavljam.

– Nisam udata.

– Onda razvedeni.

– Nisam se nikad udavala.

Bi mi jasno zašto tako dobro izgleda. Ovlaš je pogledala sve prostorije i napokon sela na veliku trosed.

– Koliko?- upita.

– Mislite cena kuće?

– Da.

Rekoh trostruko veću cenu, da ti se zavrti mozak.

– Dobro, kupujem. Sviđa mi se jako, a zadovoljstvo nema cenu. Poče nešto da pretura po tašni, dok sam ja dolazio sebi od panike. Primeti i u toj tami da se sa mnom nešto dešava.

– Ima li neki problem?

– Znate, ja ustvari ne prodajem kuću… i nisam ja dao taj oglas.

– Znam, ni ja ne kupujem.

– Pa kako onda…?

– A zašto ste rekli da jeste.

– Hteo sam malo da se zabavim.

– I ja sam vaš broj okrenula nasumce. Da se malo zabavim.

Usledila je duža tišina.

– Ahaaa, – čulo se u dva glasa.

Šta je bilo posle toga ne bih detaljisao, ali kupio sam bežični telefon i stalno ga nosim sa sobom oko kuće. Nikad se ne zna ko može da pozove.

Published in: on 30. јула 2009. at 5:42 pm  Comments (16)  

Блуз хладне кафе

… ух шлогираћу од кафе, мој арчибалде, мачко ниједна… ово ми је четврта ноћас…
кад се прорачунам, живим већ ето пола века, и више од половине живота сам проживео у војсци… било ми је непуних осамнаест кад сам обуо прву војничку чизму… какав промашај… сви ми у тим годинамам мислимо да смо најпаметнији… нажалост, то сам касно схватио, а нисам ни могао пре, јер сам тада и ја мислио да сам најпаметнији.. јел..
..слушаш ли ти мене арчибалде… слушај ово, слушај шта ће рећи мој омиљени водитељ…
ја сам један од оних које ће у неком будућем рату први меци да покосе, али ћу и тада смоћи снаге и кроз ропац рећи-ма нема везе зезамо се…
ово је рекао неко ко се потписао као патак дача…
а тај неки будући рат је већ овде… скоро да се кроз прозор може видети, а мени се баш сада свиђа мисао патка даче – … ма нема везе зезамо се…
еее, блуз је оно право, мој арчибалде, спавалице вечита… диж се…
а и кафа, онако хладна… већ је при крају…
ево поноћ је, али само на касети, хахаха, уствари поноћ је давно прошла… снимио сам целу емисију… златко манојловић и једној жени… илузија са касете… шта би ми да нема илузија.. живот би био једна велика истина.. а свака истина зна да боли… зато живеле илузије… онај кога живот боли, највише воли да живи.. невероватна ствар.. ваљда зато што је за њега живот једина шанса да се нешто промени…
ево ме устајем, тек да окренем плочу… да ли је то непристојно у оваквом часу… не дај се инес … шербеџија и арсен…
ја ћу да окренем касету.. а плоче… волим их.. нестале су тако брзо.. заједно са њима прашина је прекрила и једно време.. време када је пуцкетање игле по некој грамофонској плочи, за коју се причало да је стигла чак из лондона, до напетости побуђивало исчекивање да почну звуци неких битлса, енималса или муди блуза.. ех, не ваља дирати прашину.. нарочито не прстима.. остају трагови који подсећају на ожиљке неке давне ране, кроз коју само понекад, као кад се мења време, проструји бол сете.. и тај бол се некако јавља све ређе, али кад се јави боли све дуже и јаче…
да ја то можда не старим.. а, шта ти мислиш…
ма неееее…
иако је признати људски, ипак мислим да су људима лажи некако драже – и да их чују и да их говоре.. какaв би то живот био да је све истина.. уосталом ја овде лажем себе, а не вас…
један велики човек, иначе мој велики пријатељ, је давно једном, будећи београђане рекао – ако се једно јутро пробудите и ништа вас не боли, знајте да више нисте међу живима.. нажалост, његова јутра су већ одавно безболна.. чини ми се да сви добри људи рано умиру.. да ли онда треба да се стидимо што смо живи.. рече опет неко паметан…
ма, нека живи блуз и ми с њим.. добри или лоши, свеједно …
уз хладну кафу, наравно…
слушај ово, снимио сам и неке вести…
знаш ли ти арчибалде како изгледа кад ти зазвони телефон или комшиница на вратима, док береш забрањено воће.. е, исто као и ове вести усред блуза.. саћемо ми то да премотамо..
слушај ово – хотел калифорниа…
сетио сам се снежане.. не знам зашто баш сад.. ја млад, она још млађа.. она већ сазрела, ја зелен ко млад кукуруз.. и после осам месеци љубакања, шеткања, игранки у дому гарде, биоскопа…после осам месеци мог доказивања да сам је вредан, она мени онако кроз сузе, у кишној ноћи пуној увелог лишћа, на топчидеру, у кронштатској, испред броја осам да каже – ја уствари не знам да ли те волим.. чуј, не зна.. снежана, снежана, тело ти зрело, што се правиш светица… а падале су сву ноћ неке мостарске кише над београдом…
…и да ствар буде јиш зеленија, ја у то поверујем и кажем онако мудро, имитирајућу грозницу суботње вечери… ако сазнаш, јави ми, знаш где ме можеш наћи…
…тражила ме после, није да није, али само да би ми причала како стварно не зна шта осећа према мени…
да сам тад знао оно од патка даче, рекао бих онако мангупски…ма нема везе, зезамо се…
шајн он јор крејзи дајмонд… није баш блуз али прија…
… и хладна кафа прија…
најео си се арчибалде па сад спаваш… протиче блуз, а ти спаваш… нека, не замерам ти, ти си само животиња и немаш ништа људско у себи… мада ме подсећаш на неке моје бивше пријатеље.. оне до прве кафане и последњег динара… али и њима је опроштено, они су само људи и немју ништа животињско у себи… ждеру као људи, пију као људи… зато им ја опраштам… биће толико тога што сами себи неће моћи да опросте једног дана, а тај дан увек дође…
можда сам стварно претерао… можда је боље само ћутати и слушати блуз и с времена на време сркнути мало хладне кафе… ионако је све препуштено судбини…
верујеш ли ти у судбину арчибалде, у мачећу судбину, хахаха…
… верујеш… и ја… да није судбине сви би били срећни и задовољни… овако…
и теби је судбина доделила мене, да слушаш моје баљезгарије, а мени тебе да имам коме да их причам…
… али, нема везе – зезамо се…
… кућа излазећег сунца… енималси…
сетим се одмах оног … звали смо га горки… био је главни фрајер у школи… имао је левиске, знаш… ко је тада имао фармерице и кинту за кока-колу био је фрајер… саплитало се о звонаре, носиле се брукс ципеле и тесне мајице и кошуље… што тешње… све је мирисало на трст… а за појасом женски чешаљ… онако да се види… а косе…мушко или женско, није се знало ко је ко.. време деце цвећа… време косе и рата у вијетнаму… ја тада нисам марио за вијетнам и вијетнамце, као ни сада, али неки тамо преко баре јесу… да баш су марили… онако… баш јесу… и филм су снимили.. онај форман… снимио косу… највећи и једини антиратни мјузикл свих времена… ниси гледао…
после је дошао че гевара… дошао је на школским блузама у нашу и све друге школе… наравно преко београда…
ајд мало кафице – хладне
знаш шта ми је пало на памет… не знаш… благо теби ти ништа не знаш…
сутра је један рођендан… знаш коме… смеје ти се брк, значи да знаш, а и слушаш ти мене, само се правиш да спаваш… послаћемо цвеће првим јутарњим трамвајем… знаш да је ја још увек волим… то само теби кажем, а ти немој да разгласиш… знам да и она мене још воли, али ту је сад она људска измишљотина – понос… сада у ову собу понекад уђе нека жена којој ни име не знам… ваљамо се по кревету у грчу који и није увек од страсти… онда она оде… као таксиста који је завршио вожњу… а љубав…
неко рече – купи пса, то је најбољи начин да за новац добијеш праву љубав… хм…
али имам тебе мој арчибалде… уосталом љубав је нешто животињско, инстиктивно, чисто… оне, те жене, оне не продају љубав како се до скоро мислило… нема ту душе… оне су душу продале ђаволу… уосталом људски је не имати душу…
ал сам заоро у филозофију, а ти само трепћеш… баш си ти срећан што имаш мене…
многи не знају да цене срећу… не мислим на тебе… а за срећу је уствари потребно тако мало…

нема више кафе, а и блуз је исцурео… напољу свиће…
идем да покушам, можда ћу и заспати…

Published in: on 19. јула 2009. at 11:57 am  Comments (13)  

Vaza

Šetajući često po pijaci starih i istrošenih stvari, jednoga dana, slučajno, naišla je na staru, ali lepu vazu koja je jako ličila na onu koju je noćima sanjala. Odmah ju je kupila, jer joj se prosto nudila, pomislivši kako će dobro stajati na mestu gde je donedavno stajala ona koju je godinama imala i na kraju bacila, jer joj je dojadila i postala ružna.

Kad je došla kući, shvatila je da mora da joj nađe posebno mesto, negde gde će je stalno gledati i gde će joj njena lepota i vrednost koju je u njoj videla stalno uzvraćati ljubav sa kojom ju je kupila.
Dok ju je čistila od naslaga vremena, primetila je da je na jednom mestu napukla, ali njena raskošnost je dobro prikrivala tu pukotinu. To ju je u momentu prilično razočaralo, ali shvatila je da od stare stvari ne može očekivati da bude bez tragova vremena koje je prošla. Zamišljala je ljude koji su je imali, voleli, dodirivali, divili joj se, a možda i nehajno se prema njoj odnosili. Kome li je ispala iz ruku i napukla? Možda nekome koga je životna snaga izdala. Mora da je i ona sve te trenutke preživljavala na svoj način. Ali sada je došlo vreme da sve zaboravi, da uz nju proživi novi život prepun cveća, svežine, i ljubavi. Obuzeta nekom mističnom ljubavi i strasti, stalno ju je posmatrala, uvek stavljala sveže i lepo poljsko cveće. Osećala je i da vaza njoj uzvraća svu tu ljubav i pažnju.
Nije prošlo mnogo vremena, a ona pukotina joj nije dala mira. Okretala ju je tako da se ne vidi, ali joj se činilo da, s vremena na vreme vaza sama nekako tu pukotinu okrene baš prema njoj, kao da želi da joj stavi do znanja koliko je ta pukotina zbog nečega važna. Da li je možda onaj zbog koga je ta pukotina nastala bio neko koga je vaza volela nemerljivom ljubalju?
Iako mučena takvim slutnjama, ipak je volela vazu kao nijednu do tada. Naizmenično su se ređali periodi kada je osećala da i vaza nju neizmerno voli i da joj se pokazuje u najlepšem sjaju, da pukotina nestaje, sa periodima kada je mislila da je vaza ostavlja. I vaza je, zaista, povremeno bivala nekako ružna, bez boja i svetlosti, kao da je gubila neku tajanstvenu snagu da uvek bude lepa samo za nju. U takvim vremenima, mislila je da joj se vaza onog dana na pijaci, kao i svih onih dana svog punog sjaja, ustvari lažno predstavljala. Ali njena ljubav prema vazi je bila neuništiva i uvek uspevala da joj povrati sjaj, koji joj je opet izgledao tako stvaran. Žalila je što je nije ona prva kupila, verujući da bi joj svojom ljubavi večno sačuvala taj sjaj.
Možda je i vaza tako mislila. Možda je i vaza osećala da su njene slutnje i povremeni nastupi mržnje bili nezasluženi, pa se u jadu povlačila u sebe i gubila sjaj, ali nije imala načina da joj to i kaže, osim da ponovo postane sjajna i lepa za nju. Možda je nekako osećala da taj njen sjaj, lepota i ljubav koju joj daje nisu bili dovoljni za nju. Lečila je svoju pukotinu i na neki način i izlečila, ali ona ju je s vremena na vreme opet videla, a to ju je najviše bolelo.
Vreme je prolazilo, a osećaj da je vaza pripadala nekom drugom više nego što će njoj ikad pripadati postajao je sve nesnosniji. Uništavao je u njoj svaki smisao za realnost, ali i ljubav. Jednoga dana dok je sedela i gledala vazu diveći se i prezirući je u isti mah, vaza se od težine suvog cveća prevrnula i pala. Nastala je nova pukotina koja je našla svoj odraz i u njenoj duši. Prezrela je vazu što joj je to učinila, povadila svo cveće koje je ikad u nju stavila i gurnula je u mračni kut podruma gde je držala stare i zaboravljene stvari.
Nedugo posle toga, na vratima njene kuće pojavio se prosjak, ciganin, tražeći da mu se udeli bilo šta. Odmah se setila vaze u podrumu za odbačene stvari i sva srećna mu je donela. Dok je odlazio pomislila je ”To će sigurno biti najveća laž, koju je ikad isprosio”
Šta je dalje bilo sa vazom, niko ne zna, a možda neće ni saznati.

Published in: on 19. јула 2009. at 12:47 am  Comments (7)  

Гаги

Јуче сам га срео и мало смо причали. Делује сасвим у реду. Мало аљкав, као и сви мушкарци у годинама који живе сами, али никако прљав, чак сам осетио и благи мирис неког опорог парфема. Та аљкавост је у немарном облачењу, нередовном бријању, мада му та сасвим седа чекиња, стара неколико дана и не стоји лоше. Угојио се прилично од када сам га пре десетак година последњи пут видео.

Ни као деца, а ни касније нисмо се нешто дружили, али се сећам да је то што се зовемо истим именом одувек било некако јако важно, а посебно за њега, мада мени није ни данас јасно зашто. То заједничко име је било као уговор о ненападању, јер он је у то време био један од оних који су поносно показивали како су у некој тучи изгубили јединицу у горњој вилици, а ја сам био обичан миш. Живео је само са мајком у малој кућици од само два одељења, и комшије су говориле “тај ће брзо завршити у затвору” као и његов отац, иако му оца нико није познавао. Само сам једном ушао у ту кућицу кад ме позвао да видим акваријум који је сам направио. Ни данас не могу да се отмем одушевљењу, да је неко као он направио акваријум који је био уствари преградни зид између оне две просторије у кући. Од тада сам се стално дивио његовим изумима. Нико као он није умео да направи змаја, па мали чамац који су покретале лопатице од коре кукурузове стабљике, набодене у плутани чеп. Његов лук је имао најбоље затегнуту струну, а стреле су имале праве металне шиљке и стварно су се забадале у дрво. Једино се његова троколица са куглагерима није распала трећи дан.

Недавно га је неко поменуо у некој причи, онако узгред. Рече како је способан да направи све и свашта, да има неслућених идеја, али ето, штета што је тако… Нисам питао, јер нисам желео да чујем шта се са њим ”ето тако” догодило. Неколико дана касније, прошао сам улицом где се налази кућа у којој живи. Тамо је још увек она иста мала кућица са само два одељења, оронула и напукла, а поред ње неуспео покушај да се наптави нова, исто тако мала. Питао сам се да ли је у њој још увек онај акваријум. Знао сам да није, али сам исто тако желео да верујем да јесте.

Published in: on 13. маја 2009. at 6:44 pm  Comments (4)  

Прича о Јордану Врућини – први део

У малој Вароши мало је било оних који нису знали за Јордана Врућину. Сваког дана, већ много година, гегајући се, погнуте главе, зарасле у прљаву косу и браду, коју, кажу, није шишао и прао од кад се појавио, у подераном капуту и лети и зими, обувен у две различите ципеле које као да су пола корака касниле за њим, без пертли, корачао је главном улицом, крупан и незграпан. Испод те чекинјасте браде пажљиви посматрач би могао наслутити лепо и мужевно лице.
Неуморно гегајући небројено пута истом улицом, сваком пролазноку би промрмљао: ”Дај сто динâра, сто динàра “. Поучен искуством, понављао је реч “динара” са два различита нагласка. Једним су говорили варошани, а другим сељаци из околних села. Али мало ко је обраћао пажњу на ту варошку луду. А ни он није обраћао пажњу нинакога. Није застајао да види да ли ће му неко нешто дати. Као да је говорио сам са собом, продужавао је даље. И стално је ишао даље. “`Одам”, – каже, кад га питају шта ради. С времена на време подигао би поглед пут неба и рекао “врућùна”. Није било важно да ли је сунчано, облачно, дан или ноћ, лето или зима. По томе и доби надимак – Јордан Врућина. Многи су мислили да је то због оног дугачког капута који је носио и лети и зими.
Од свих недаћа које је преживљавао, дечја суровост беше најбруталнија. Гађали су га камењем, називали свакаквим именима, залетали се на њега и гурали да га сруше. Он је само млатио рукама и понављао своје “ма, прођи ме се, ви`ш да журим”
Говорило се да се испод те прљаве косе и необријаног лица крије или тотално лудило или генијалност. Али мало ко је знао праву истину о Јордану Нинковићу-Врућини.
Једног дана пронела се вест да је умро.
И баш тог дана био сам редак срећник да, сасвим случајно, чујем праву причу о Јордану Врућини.

У Вароши постоји један део града чија свака кућа, капија и сваки камен на турској калдрми може испричати бар по једну причу из ближе и даље прошлости. Још ту стоје куће ага и бегова, живи дух Илије Бирчанина, Проте-Матеје и Алексе Ненадовића, кафана у којој је војвода Мишић уз чај од липе, смишљао Колубарску битку. Кад човек уђе у ту улицу, мора постати део те историје. У истим тим дућанима, берберницама, крчмама, абаџијским и сукнарским радионицама, кујунџиницама, и данас се, као и пре неколико векова, препричавају дневна догађанја, присећа се прошлих времена, помињу се живи и мртви, сазнају најновији аброви.
И баш ту, можда у оној истој кафани где је војвода Мишић смишљао Колубарску битку, чуо сам причу о Јордану Врућини.
Не сећам се који ме разлог навео у ту задимљену и мрачну кафаицу, велику таман толико да поред малог дрвеног шанка, могу стати још само три стола са обичним дрвеним столицама.Ушао сам и одмах схватио да нисам ушао кроз кафанска, већ кроз врата времена. Позади тих врата била је историја. Ту је још увек мирисала овчетина и лој из времена Фочић Мехмед-Аге, а ракија се точила као у време Обреновића.
Пришао сам шанку, јер су столови били заузети трговцима, берберима, ћурчијама, адвокатима, одевеним у различита одела, али као да се могло препознати ко је ко. Набадали су ћевапе на чачкалице, заливали их вином или пивом и препричавали дневне догађаје.
Помислих како сам залутао и хтедох да изађем, али ме пресече глас, храпав и длакав од густих и пожутелих бркова: “Помоз` бог господине” – запарало је моју комунистички индоктрирану свест. У само три изговорене речи, две су биле незамисливе мом комунистичко-војничком речнику. Одговорих само са “добро вече”, надајући се да се на мени не види да припадам партизанима, пошто он колико видим припада четницима. Сви који се поздрављају са “помоз` бог” и ословљавају са “господине” припадају трулој буржоазији, а у прошлом рату, они су били четници. Мора да сам изгледао врло смешан кад наручих сок после његовог “Шта господин жели за пиће”, јер ми је на поруџбину, помало дрско одговорио: ”Сокове служе у посластичарници на Јадру, овде се точи само домаћа ракија, вино и пиво из бурића”. Док сам збуњен ћутао, спремно испод шанка извади стакленце ракије и понуди: “Онда ракију”. Слегао сам раменима и глупо се насмешио, док је он, носећи сатлик, заобишао шанк и пошао према столу где је била слободна још једна столица. Пободе сатлик у дрвени сто прекривен столњаком на плаве и беле коцке, једним покретом измаче столицу, другим ману келнерском крпом преко седишта да очисти мрвице, ако их случајно има, а трећим ми показа да седнем. Није питао присутне за столом да ли је слободно, или је овде владало неко његово правило да за сваког мора да буде места. Шта је ту је, помислих, са четницима нема преговора, поготово кад их је десет на једнога, и пођох да седнем.
Друштво за столом ми се није свидело, а очигледно ни ја њима. И они и ја имали смо довољно разлога за то.
Као да је желео да извади ситуацију, однекуд, из неког мрачног угла, појави се циганин са виолином. Изгледа да га нико осим мене није приметио. Његова црна и зализана коса, црно лице и бели зуби (и понеки сребрни) испод дебелих испуцалих усана, као да су припадали инвентару кафане. Подиже своју виолину у њежни загрљај и испод гудала почеше да цуре звуци валцера. Мало затим његов глас, рапаво цигански, заплови тим таласима

Тамо далеко,
далеко од мора,
тамо је село моје,
тамо је Србија…

Иако су ме учили да је то песма коју певају непријатељи, јер је дубоко шовнистичка, осетио сам како ме нечим исконским испуњава и тера ме да је и ја запевам. Уместо мене учини то моје душтво за столом. Тај мали хор ме зачудио складношћу својих баритона. Али није дуго трајало, јер је човек који је седео са моје десне стране проговорио:
– Јесте ли чули да је умро Јордан Нинковић?
– Врућина?!
– Да, умрла је легенда, Бог да му душу прости и нека му је лака земља.
– Где га сахтанише?
– У родном селу.
Човек са моје леве стране био је доста млађи од осталих, и вероватно као и ја није знао причу о Јордану Врућини, па упита:
– Чуо сам да он и није био баш луд како је изгледао.
– Негован зна целу причу о том јаднику, а Неговане… испричај нам, – рече човек који је и поменуо да је умро Јордан Врућина.
Сви смо упрли поглед у човека преко пута мене, а он је гледао у своје прсте који су окретали полупразну чашу са вином и као да се двоумио, да ли да прича или не. А онда потече прича.

Published in: on 24. децембра 2008. at 11:06 am  Comments (4)  

Прича о Јордану Врућини – други део

Ја сам био мали кад се све то десило, али ми је отац испричао целу причу пре него што је умро. Мора неко да сачува сећање на тог човека, рекао ми је.

Јордан је био јединац. Пре рата није било богатије породице у Селу од Нинковића. Нису били као већина њима сличних. Посебно његов отац. Волео је своје њиве, ливаде и шуме, али је волео и своје сељаке. Помагао им је кад год је требало, а и они су њега поштовали. Имао је све, али оно што је највише волео није могао да има – децу. Троје му умрло на порођају, а двоје ни годину није саставило. И кад је већ био на измаку снаге, роди му се син. Али пошто добро никад не иде само, син претече, али му убрзо умре жена. Као да је Бог њој отео снагу и дао га детету. Звала се Јорданка и по њој дете доби име. Одгојиле су га сељанке, захвалне Драгољубовој доброти. Веровало се да је дете зато и стасало у онакву људину.
Порасте Јордан до школе. У то време у Селу беше учитељ неки Продан. Кажу да ни у Вароши није било бољег. Он и поп Јеротије узеше малог и улише му љубав према науку и вери. А кад су му дали све што су знали и умели, наговоре оца да Јордана да у Варош у гимназију. А та је гимназија онда, као и сада, била чувена.
Али ни отац га није препустио само учитељу и свештенику. Научио га да воли имање, земљу и шуму, али и људе. Јордан је посебно волео шуму. Једнако се враћао селу и својим шумама, чак и кад је завршио гимназију и пошао у Београд на велике школе.

Не потраја дуго, јер несрећа не напушта тако лако, кад му умре отац. Кажу умро од самоће. Јордан остави Београд и школу и врати се свом имању, да настави тамо где му је отац стао.
Да му кућа не буде пуста, а и стасао је био, ожени се. За време гимназијских дана у Вароши, упознао и заволео ћерку неког Митра, трговца и зеленаша, богатог, али омрзнутог човека. Скроман и повучен, Јордан је само њу познао као жену, волео је чисто као што је волео своје шуме. Довео ју је у Село, али ни то не потраја. Умре и њој отац и мајка остаде сама. Њих две га наговорише да напусти село и да дођу у Варош, да живе варошким животом, који се Јордану свиђао, али га није волео као своје шуме и Село. Доброћудан и наиван, брзо је потпао под утицај таште, превејане удовице, навикле на раскош и галантан живот. А ни ћерка није пала далеко од кладе. Заједно, лако су манипулисале наивним и заљубљеним Јорданом. Трговачки и зеленашки послови његовог таста су брзо пропали, јер није било никог ко би их наставио. Да би испунио све њихове прохтеве, нерадо и са гневом који није показивао, почео је полако да продаје имање, једно по једно. Временом је дошао свести шта му се дешава, па је од последњих тако стечених пара оставио са сране позамашну суму, да нико не зна. И даље се надао да ће се нешто кад-тад променити и да ће са тим новцем поново постати домаћин какав је био.
И није дуго чекао да се нешто догоди, само што се није догодило оно чему се надао. Почео је рат. Одмах је био мобилисан у првом позиву. Исто тако, рекло би се у првом позиву био је заробљен и отеран у логор. Најпре на Бањицу, а онда у Дахау.
Надајући се и верујући да се неће вратити, жена и ташта почеле су да продају, прво његове личне ствари, а онда и све оно што им се чинило мањевредним од лагодног живота у окупацији. Празнећи отмаре, витрине и полице, у јеној, где су стајале Јорданове књиге, пронашли су и новац који је сакрио. За све то време кућу су често посећивали немачки официри, а касније како је понестајало пара и све чешће и војници.
Рат се завршио, остала пустош.
Једне ноћи, кад су се најмање надале, појавио се на вратима. Затекао је празну кућу, трудну жену и болесну ташту. Одмах је схватио шта се овде дешавало док је он робвао. Иако се томе некако и надао, јер је у логору често размишљао о лошем карактеру своје жене и посебно таште, ипак му се смрачило пред очима. А кад се добром човеку то деси, не може се предвидети шта ће да учини. Није ништа питао, нити је чуо речи које су преклинјале, само је замућеним погледом посматрао пустош и јад који је затекао. Онда је сишао у подрум, пронашао секиру, наоштрио је као косу и дуго је гладио осушеним и огрубелим рукама. Молио се само да га не изда снага. Кад се вратио у кућу, две жене нису имале прилику ни да се ужасну од призора који су виделе.
Минут касније корачао је избезумљен пустом улицом кроз ноћ. Капљице погане крви пекле су му лице и прогоревале кошуљу на грудима. Инстикт га је водио у његове шуме, које више нису билењегове. Али није се задржао ни у њима. Ни њих више није волео. Месецима је ходао шумама, бежећи од људи, кријући се. Логор га је научио да преживи.
Једне зоре, у пожутелој шуми, тргао га је неразговетан глас који је био наређивачки. Препознао је италијански језик. Научио је нешто од тог језика у логору. Обрадовао се и пустио да га заробе италијански граничари. Поново је доспео у логор, али овог пута за избеглице. Чим је добио прилику успео је да објасни да жели у Легију странаца. За пар дана нашао се у Марсељу. За неколико месеци постао је легионар и доспео у базу у Француском Мароку.
Све напоре је успео да савлада, али пустињску жегу никако. Сунце и високе температуре су га убијале. Ипак издржао је више од пет година, док једном приликом док су истоварали неке тешке сандуе са неког брода, није пао са даске за прилаз броду и онесвестио се. Одмах је био проглашен за симуланта, јер се легионару такве ствари не смеју дешавати. Био је кажњен најокрутнијом казном – затрпавањем у песак. Само ми је главу пекло немилосрдно афричко сунце. Осмог дана враћен је у Француску, као непожељан. У бунилу, стално је понављао “врућина… врућина” Кад се опоравио кренуо је назад. Био је спреман да се преда властима за злочин који је учинио. Али кад је некако прешао и последњу границу и ступио на познато тле, јавио му се неки инат. Грчевито је размишљао како да се спаси и смислио је.

Био сам дете, кад се једне касне вечери појавио на прагу наше куће. Отац га је једва препознао. Знали су се још из гимназијских дана. Није се двоумио да ли да га прими. Тако је провео у нашој кући око месец дана. У почетку је мало говорио, био је исцрпљен и болестан. Отац је помишљао да позове неког лекара коме би могао да верује, али таквих више није било. Плашио се да ће се прочути да чува криминалца и убицу у кући. Ипак Јордан се брзо опоравио. Онда је све потанко оцу објаснио. Отац се дискретно распитао и сазнао да Јордана воде као несталог и да се верује да је страдао у послератним чишћењима земље од четничких банди. Једне ноћи опет је нестао.
Када се после неколико година поново појавио на улицама Вароши, нико није ни помислио да се испод те маске од запуштене косе и браде крије Јордан Нинковић. Нико осим неколицине који су га ипак препознали. Један од њих био је и мој отац. Али, као да су се договорили сви су ћутали о томе. А он више никога није познавао, ни мог оца.
Да ли је стварно био онакав каквог га је Варош познавала или није, то нико осим њега не зна, а тајну је понео у гроб ових дана.

Published in: on 24. децембра 2008. at 11:01 am  Comments (8)  

Miša

Zove se Miša. Ne, to mu je skraćeno od Milorad, ali tako ga svi zovu. Tako se i predstavio, onog avgustovskog podneva, u malom kafiću, u još manjoj varošici na krajnjem jugozapadu ove naše male zemljice. Subota je bila, sećam se, kad smo se upoznali. «Znam, dugo je pripremano naše poznanstvo… i onda slučajno…» uz hladnu votku i posle nekoliko rečenica… postadosmo prijatelji.

Bili smo stranci u toj provinciji, oboica službeno prisiljeni. Ja po kazni (ko kaže da u vojsci nije bilo kaznenih garnizona), on zato što se zove Milorad, a ne bi trebalo. Ja zato što sam napsovao generala, a on zato što za takve nema mesta u gradskim školama. «Ja sam učitelj Petar Pan»,- reče mi jednom. Upitah ga zašto, a on mi uzvrati logikom – «Zato što radim u nedođiji». Ali vi još ne znate, on nije radio ni u toj varošici na kraju sveta, neee, on je radio u nekakvom zaseoku koje se tako tretira jer ne postoji geografski pojam za nešto još manje, a naseljeno.

Te subote smo se upoznali, preko njegovog zippo upaljača o kome mi je ispričao čitavu sagu, preko moje bogate kolekcije muzike i knjiga, i njegovih kolekcija kolekcionara svaštara, preko drine bez filtera, koju je i on, kao i svi ozbiljni pušači nekad pušio, a ja je pušim oduvek, preko zajedničkih interesovanja za istoriju, književnost, muziku…

I ne sećam se kada sam poslednji put sreo takvog čoveka…

… takvog prijatelja…

Published in: on 20. децембра 2008. at 6:47 pm  Comments (10)  

Pucala je zora

Pucala je zira kao kora,
Noć se s mukom podavala danu,
Ljubio sam smrznutu Svetlanu,
Poviš Save na Kalemegdanu.

Časna reč…

A sa vrha Nebojšine kule,
Drozd je pesmom budio grlicu,
Ja nabreko ko topovsko đule,
Sva mi digmad otpala na šlicu.

Časna reč…

A Svetlanu ustreptalu,
Od te strasti spopanuli žmarci,
Pa mi tiho šapnula na uho:
Mače moje, jedu mi se čvarci.

Časna reč…

Posle su nas našli milicajci,
Od idile osta samo slika,
U stanici ostaše podaci
Jedne kurve i jednog pesnika.

Časna reč…

Published in: on 19. децембра 2008. at 6:40 pm  Comments (3)  

Kiša

… само ова киша да не пада, овако ситна, у кости се забада…  боже, ко ће човеку угодити… да сам кући сад би трљо руке и  гледо како ниче шеница… овако кад је рат, нико не сеје  шеницу… можда жене сеју… не смем ни да се сетим, одма ми  сузе груну на очи… ма добро су… и далеко од фронта…  родило ми се чедо, син, првенац и наследник… поквасило ми  се и писмо… немам га где све је мокро до коже… да су ми бар  опанци цели, чини ми се мање би био мокар… али ни шваби  није лако у овој српској каљуги… ма само да сачувам живу  главу, кажу неће ово још дуго…

… rekli nam da ćemo brzo zgaziti te varvare srbe… za mesec dana pa kući, a evo treći mesec čamimo u ovom srpskom blatu i još smo na istom mestu… da li i kući pada kiša… ako i pada, nema ovog blata… e helga, helga, ni u snu ne možeš da sanjaš gde sam sada i kako mi je… ti si me nagovorila na ovo «za kajzera», ko da ti znaš ko je kajzer… i šta je rat, i šta je srpsko blato… kakvi su ti srbi, kad im je blato ovakvo… i ova tišina, rat je, a niko ne puca već danima… da se puca, da se nešto događa, čini mi se bilo bi mi lakše… a šta ako poginem… helga, deca…

… хоће ли проговорити, а да оца није видео… хоће ли ме миланка познати кад дођем… зашто да не дођем, доћи ћу… ево тишина је, не пуца се већ дуго… можда швабо размишља да одустане, и њега бије ова киша у кости… то би му било најпаметније, шта ће му ово парче блатњаве србије… њу само ми срби можемо да волимо и гинемо за њено блато… само ми срби можемо да изаберемо овакво место да направимо кућу и окућницу… и још да нам буде лепа… оно јес лепа, али кад је рат, ништа ти није лепо… лепо ти само оно што не мош да имаш, јер је рат… ето ни шкију не могу да запалим на овој кишурини… оће ли скоро ручак… оно парче танина ми се расквасило, па не смем ни руку у телећак да турим…

… opet taj grašak sa govedinom… i kišom… počeće mahune iz ušiju da nam niču… i rogovi na glavi… hm, rogovi, i taj hans… njemu je rekla da oni koji nemaju ženu da im čuva prag, ne bi trebalo da idu… i on ne ode… a mene nagovorila… nie moja helga takva, a i deca su uz nju, ne bi valjda… hans, samotnjak… ma o čemu ja to mislim… baš je žilava ova govedina…

srpskivojnik1 … оно кљусе, што га јутрос убише због пребијене ноге,   завршило у официрском казану, а нама опет слана вода и   таин, па ти ратуј мој брајко… видиш ли боже неправду… ма   да ми је само гутљај оне моје дукатлије, да ми опанке   загреје… како ли се миланка сналази са стоком, ако војска   није отерала, а и отац болестан, дете мало… иде ли се на   одсуство кад си у рату… можда да питам наредника… бар   док се не пуца, док се само кисне… само да се појавим на   врата, видим и одма би се вратио… ал не би да будем први   који закукао кући… има и гори од мене.. онај радоје, три болесна чељадета у кући… чекаћу… нек он први тражи, а ја ћу одма за њим…

… da mi je samo da provirim kroz prozor, da ih vidim… nekad pomilsim da ih više nikad… ne, o tome se u ratu ne misli… mi nemci smo večito ratovali… i pobeđivali, baš zato što smo disciplinovani… evo kaplara, nešto je tmuran… i on je nestrpljiv, ratovao bi.. da se dokazuje… takvi su za vojsku, a ne ja… ako ne poginem, umreću od ove kiše… njoj će onda javiti da sam poginuo hrabro, za kajzera… možda će i gvozdeni krst da joj pošalju, kao ja odlikovan… voleo bih tada da je vidim… sigurno bi se šepurila po selu… eh, ta ženska pamet…

… ко то пуца… шта се дешава… где ми је пушка… је ли пуна… три месеца је чамила… швабе се јавиле, оће чарку, е па ево им… оног ћу без капе… ни моје нигде нема…

… ko je prvi opalio… zašto pucaju… ostade mi celo parče govedine… gde mi je puška… hoću li umeti da ubijem… kojeg da smaknem, onog bez kape… i njemu teška kad je mokra…

… јавите фамилији да је погинуо храбро, бранећу краqа и отаджбину…

… i ne zaboravite da pošaljete i gvozdeni krst…

Published in: on 17. децембра 2008. at 2:34 pm  Comments (7)  

Krajputaši

23. avgust 2002.g.

Vraćajući se sa posla, čekao sam gradski autobus, tiskajući se sa ostalima ispod ono malo hladovine, koju je pravila nadstrešnica na stanici. Vrteći se tako da pronađem što bolje mesto, pogled mi je privukla zdepasta ciganka koja je stajala po strani, držeći u naručju dete koje nije iamlo ni godinu dana. Pored nje su stajala još dva deteta koja su mogla imati tri i pet godina. Pekli su se na julskom suncu i nisu ni pokušavali da se sklone. Dete koje je držala u naručju neprestano je kašljalo. Pokušavala je da ga smiri pokretima koji su ličili čas na ljuljanje, čas na drmusanje. Kad bi se kašalj za trenutak smirio, dete je plakalo. Najstarije dete, dečačić, odsutan u dečjim mislima, okretao je u rukama kutiju u kojoj je bio lek za bolesno dete. Dok sam razmišljao kako je život velika nepravda i kako je teško duši koja se rodi u telu nekog ko je na dnu ljudske hijerarhije, misli mi prekide tresak razbijenog stakla. Na trotoaru je ležala kutija sa lekom koji je sada, kao med, nepovratno isticao iz razbijene bočice. Dečak je nemo gledao isti prizor, kao da ne shvata šta se desilo. I mnogi koji su stajali okolo, trgli su se i pogledali u cigane, pogleda punih prezira. Par trenutaka vladala je tišina, a onda se kroz dečji kašalj čuo majčin glas. Samo je rekla:
– Kako ću sad da ga izlečim, sko umre ti ćeš biti kriv.
Tog trenutka je naišao i autobus. Sdtanica se ispraznila. na njoj su ostali samo cigani, okupljeni oko svoje ciganske sudbine.

***

Kada sam posle nekog vremena, ovu priču ispričao svom najboljem prijatelju, ciganinu, pitao me je, da li mi je slučajno palo na pamet da odem do apoteke i kupim majci novi lek.. jer to za mene ne bi bio nikakav trošak, shvatio sam da sam se i ja onim autobusom odvezao u svet onih koji su verovatno pomilsili «ma to su samo cigani», ako ne i još nešto gore od toga.

5. septembar 2002.g.

«… nije mu dobro, osušio se ko grana… više ne znam šta ću, ne mogu da izdržim. Ja nemam nikog pored sebe, ni roditelje… samo njega imam. Sa njim sam provela najviše vremena. Ne što je moj, ali on je duša od čoveka… vi bar znate, vi ste mu pretpostavljeni. Što nije neko ko me je tuko i maltretiro, čini mi se da bi mi bilo lakše… ovako… A možda i nije ništa, možda će sve biti dobro… ne mogu više da gledam tugu u kući. On može mnogo da istrpi… i trpeo je dok nije došlo do ovoga. Sad se plaši isto ko i ja. Kako da ga razveselim? Jedini put kad smo se nasmejali za ovo vreme je bilo kad sam mu rekla „Kad ozdraviš, razvešću se od tebe, jer ovu tugu ne mogu ponovo da preživim“… smejao se…»

Možda je njima u tim rečima bilo nečeg smešnog, ne znam, ali meni su upravo te reči isterale suze na oči. Bez reči utehe, jer ih nisam mogao naći, pogleda uprtog u zemlju, da skrijem suze, izašao sam iz male prodavnice gde je radila.

23. decembar 2002.g.

Nije joj dao priliku da se razvede od njega.

Published in: on 17. децембра 2008. at 1:19 pm  Comments (8)  

Vojska naša nasušna

Drugovi vojnici i steršine,

U narednom periodu naše obuke, a radi postizanja vrhunski rezultata, od vas tražim samo jedno, a to su dve stvari: RED, RAD I DISCIPLINA…

***

Pita vodnik pukovnika koji drži predavanje na poligonu, da mu objasni šta je to tandem vuča. A pukovnik, ratnik iz slavnog NOR-a i revolucije, zapanjen što ovaj ne zana šta je tandem vuča, pocrvene i besno viknu:
– Dolaz ovamo vodniče!!- i grubo ga postavi pored sebe.
– Vidiš nas dvoicu?- pita vodnika.
– Vidim.
– Konj ja, konj ti, razumeš?
– Razumem.
– E to ti je tandem vuča, razumeš.
– Razumem.
– Ma k…. moj ti razumeš, ja sam trideset godina u vojsci i rat sam prošao, pa ništa ne razumem.

***

– Alo, ovde pukovnik B.
– Izvolite druže pukovniče, zastavnik LJ.
– Ima li ga major P.
– Ima ga druže pukovniče, al ga ne koristi…

***

Usred avgusta meseca, po krugu kasarne šeta vojnik u šinjelu, a za opasač zadenuo dve mokre čarape. Pita ga kapetan:
– Šta to radiš vojniče?
– Sušim čarape, druže kapetane.
– Zašto si obukao šinjel po ovolikoj vrućini?
– Da se brže osuše.

Published in: on 16. децембра 2008. at 3:11 pm  Comments (5)  

Zaludan pop i jariće krsti

Kada posle velike borbe sa pet milijardi spermatozoida shvatiš da   si jedini srećnik koji će postati čovek, posle devet meseci se   razočaraš kad vidiš da te tamo napolju čeka isto toliko onih sa   kojima ćeš morati da se boriš da bi to i dokazao.

Prvi ljudi, kaže Biblija, bili su Adam i žena mu Eva. Po logici   stvari, drugi ljudi bila su njihova deca. Nešto se razmišljam,   majku mu, ako je to tako, onda smo svi mi rođeni iz incesta.

Po Starom zavetu čovečanstvo je nastalo iz incesta, a po Novom zavetu   Isusa Hrista rodila je preljubnica, osim ako neko još uvek ne veruje u   „bezgrešno začeće“.

Kažu: Bog je svemoćan. Onda sigurno može da napravi toliko veliki kamen   koji ni sam ne može da podigne. Ali, ako to može, onda nije svemoćan.   (Kokoška ili jaje, šta beše prvo?)

Eh, dokon pop i jariće krsti. Razmišljam, koliko li je potrebno mišjih repova da se poveže, da bi se dostigla razdaljina između Zemlje i Meseca? I onda se setim: pa dovoljan je i jedan, samo ako je dovoljno dug.

Kad bi svi Kinezi pošli da prelaze preko jednog mosta, nikad svi ne bi prešli. Ko ne veruje nek računja.

Published in: on 15. децембра 2008. at 5:12 pm  Comments (15)  

Mudros po PS-u

PUKOVNIK – MAJORU
Sutra u 9.00 časova nastupiće pomračenje Sunca. To je pojava koja se ne događa svaki dan. Naredićete da se vojnici postroje u krugu kasarne. Odeća svakodnevna. Prilikom posmatranja te zanimljive prirodne pojave, objašnjenja ću davati ja lično. U slučaj padavina i loše vidljivosti, vojnike smestiti u gimnastičku salu.

MAJOR – KAPETANU
Po naređenju gospodina pukovnika, sutra u 9.00 časova će se održati pomračenje Sunca. U slučaju kiše u svakodnevnoj odeći. Pretpostavlja se da će u krugu kasarne doći do slabe vidljivosti. Tada će se isčezavanje Sunca obaviti u gimnastičkoj sali. Tako nešto se ne događa svaki dan.

KAPETAN – PORUČNIKU
Po naređenju gospodina pukovnika, sutra u 9,00 sati u gimnastičkoj sali uvežbavaćemo isčezavanje Sunca. Odeća svakodnevna. Da li će padati kiša ili neće, odlučiće gospodin pukovnik. Tako nešto se ne događa svaki dan.

PORUČNIK – VODNIKU
Kada sutra u gimnastičkoj Sali počne da pada kiša, a tako nešto se ne događa svaki dan, naš pukovnik će isčeznuti u svakodnevnoj odeći.

VODNIK – VOJNICIMA
Vojnici, sutra treba da isčezne naš pukovnik. Ispraćaj će biti u 9,00 časova. Prisustvo je obavezno, jer takvo nešto se ne događa svaki dan. Baš mi ga je žao.

Published in: on 15. децембра 2008. at 5:08 pm  Comments (5)  

Beograde dobro jutro

… vidiš arčibalde, nekad se, u jutrima kao što je ovo, beograd budio drugačije…sada se više i ne budi jer nije ni spavao…
… a nekad ga je budio duško radović sa svojim «beograde, dobro jutro» punim metaforičkih i crnohumornih dosetki – «ako ste se jutros probudili, i ništa vas ne boli, znajte da više niste među živima» …belgrade_g_-web

… beograd se budio odjednom… budio ga je   jedan ogroman budilnik sačinjen od hiljada   malih, insinih…u bloku 65, naprimer, leti,   kada su svi prozori otvoreni da sparina noću   izađe, mogli su se čuti budilnici komšija iz   susedne zgrade…
… na ulicama je isparavao asfalt koga su ulični   polivači umivali od ponoći do prvog   plavetnila na karaburmi…pekare su napunile   ulice mirisom kifli, đevreka i vrućeg hleba-dvokilca, a kiosci sa viršlama su brektali od pare u ključalom loncu punom viršli, kakve su se samo tu mogle naći…
… skadarlija je lečila mamurluk i vidala boemske rane od protekle noći, neispavana i rasčupana…njoj se nije žurilo, imala je celo prepodne da se dovede u red i bude spremna za nove teške sudbine, još teže ljubavi i tuge koje su njeni sugrađani, oni posebne vrste, svake noći tu spirali vinom i pesmom…
… tačno u pola šest, sa banjice i voždovca mogle su se čuti vojničke trube na uranak…
… ispred kafana su konobari sa belim keceljama iznosili stolove i stolice na trotoare gde je bilo mesta za sedenje napolju, u ibricima, okamnjenim iznutra, grejali vodu za prve jutarnje kafe, one što se kroz njih providelo dno od šoljica sa plavom, širokom linijom po obodu…
… to su oni kratki trenuci između sna i jutarnje vreve koje dožive samo retki prolaznici koji iz nekog, njima znanog razloga, odlaze negde pre ostalih, ili se vraćaju odnekud posle svih…
… tih trenutaka i svega ovoga više nema, jer beograd više ne spava, niti leže, niti se budi…

Published in: on 13. децембра 2008. at 4:31 pm  Comments (3)  

Čovek il` pas svejedno

… у моје време нудио се добар блуз, између осталог, ха, ха, ха…
… али нудиле су се и неке друге лепе ствари… некима доступне, некима само да напоје жедне очи… и не знам ко је више имао користи од тих лепих ствари, они који су могли да их имају, или ми који нисмо… милсим да су добијали и једни и други… они који су их имали имали су их, ми који нисмо, научили смо да пуни чежнје подносимо сиротињу, бол у души, самопонижење, комплексе…

Иако сам био позван, и из неког разлога примљен у то елитно друштво, ипак сам у оном свакодневном био стављан на место које ми је по друштвеном статусу припадало. Кад смо се на повратку из школе играли, имитирајући популарне јунаке из филмова и ТВ серија, које ја нисам гледао јер нисам имао телевизор, ја и они слични мени нисмо добијали улоге људи. Ја сам био или коњ или пас, а најчешће пас – пас Рибел. Да Рибел, сећам се свог псећег имена. Можда бих чешће био коњ, али сам био ситан, па нисам могао да носим ухрањене јахаче из више класе. Јахали су оне мало јаче. Али чудно, патио сам што нисам коњ. Ваљда зато што су коњи имали више прилике да буду блиски са онима из више класе, док су их носили на грбачама. А и више су их ценили него нас псе. Нама су само наређивали да лајемо на овог или оног. И лајо сам, шта сам друго могао – био сам пас у високом друштву.

… схваташ ли ме ти арчибалде… тада ми је било важно да сам у том високом друштву, па макар и као пас… пас, ух мајку му… ма боли кад се сетим… ево ту ми је тај ожиљак…

Published in: on 13. децембра 2008. at 3:44 pm  Comments (4)  
Tags:

Lud zbunjenog

Dočekaše me na kapiji sa svim počastima, kao da su samo mene čekali. E, sad se vi pitate ko sam ja, ko su oni, a ko je kapija, i čemu počasti.
Ja, to sam ovaj isti ja, ali od pre trideseti tri godine… pa i preskočio koji mesec… beše početak oktobra.
Oni, oni su tada bili za mene uniformisana NN lica što vrebaju na, već pomenutoj kapiji da im ne promakne neko, a da ga ne počastvuju svojim počastima.
Znam, sad vi mislite ja zaglavio u zatvor, pa lepo sam došao da me ne privode i brukaju pred poštenim svetom. E, nije. Kapija je ovde ključni faktor razumevanja celog početka ove priče. Ko je kapija?
Kapija je ona ista koja je i sad na ulazu u Vojnu akademiju na Banjici.
Sad vam jasne i počasti, vojska je to, jel. Pa sad, kako se uzme. U počasti je tada spadalo ljubazno pretresanje od glave do pete, sa posebno odabranim osmehom na licu za tu priliku (osmeh dobrodošlice se zvao), iza koga se krilo nešto što sam tek kasnije prokužio. Il se vešto krilo, il sam ja bio zbunjen, šta vi mislite? Onda, provera podataka, ko si, odakle si, šta ćeš ovde, jesi dobrovoljno il te nagovorili i mnogo drugih pitanja. Mislim da sam prošao sa trojkom, nisam baš sve znao da odgovorim. Kako sa trojkom, pitate se? Pa, to sam procenio po onom osmehu, smanjio se na trojku, kao kad smanjiš termo-peć, pa ti posle bude ladno. Pa mi onda raspakovali torbu, što mi majka spakovala na ivicu i pod konac. Tražili alkohol, kažu, kao da sam trgovački putnik. Posle sam video, nestala mi nova novcijata četkica za brijanje, a obrijao sam se još u prošli petak, iako se to tada na meni nije primećivalo. Kad završiše, ljubazno nabacaše i naguraše ono što je preostalo od mojih stvari u torbu, jedan me blago, kao devojku uze pod mišku, a drugi ponese torbu i povedoše me tamo gde ću provesti naredne četiri godine.
Sad mi nešto pade na pamet – da sam na vašem mestu, more i ja bih pomislio da sam zaglavio zatvor. Ali znam da nisam, pa mi sličnost manja od vaše.
A soba, ko hotelska, stvarno. Bi mi milina neka. Tri kreveta, tri pisaća stola, tri stone lampe na njima, tri ormara, i nas tri…ko tri praseta, eto.
Uvedoše me ona dvojca ljubaznih:
– Ovo su ti sobni drugovi,- rekoše i nestadoše
Gledaju me ko tuđeg.
– Da se upoynamo,- rekoh. Ništa, oni ćute.
– Ja sam…- pa rekoh ime. Aha, vidim shvatiše.
– Neziraj Hadži,- reče jedan.
– Varga Oto,- reče drugi.
Umal ne reko «i ja vama». U prvi mah, ne bi mi jasno, ama baš ništa. Šta je ovo, gde dopado, majko mila. Ovo sve stranci, ko na samitu nesvrstanih. Jedan crn i suv ko da je sušen u pušnici, drugi žuuut, žut ko da je skido gaće preko glave kad je bio mali.
Nasta tajac i tako osta do sutra ujutru. Bi me neki strah. Ja nisam spavo, za njih ne znam, ali ja nisam.
A sutra ujutru… e to je druga priča…

Jutro sam dočekao…jedva, jer oka nisam sklopio. Svejedno me neko kreštanje u hodniku, u kome naknadno prepoznah trubu koja zove na ustajanje, isteralo iz pameti. Skočim iz kreveta, vojska je to bre, a kroz glavu mi idu priče koje sam od starijih slušao o vojsci, pa po njima počnem da se ponašam. Namestim krevet pa pođem u umivaonik. Proneđem nekako ono što mi je trebalo da se sredim, al nemam četkicu za brijanje, uzo je onaj ljubazni sinoć. Pogledam se u ogledalo, pa nemam šta ni da brijem. I ja, što tačno znam gde mi je koja dlaka na licu, treba dobro da se zagledam da ih sve nađem. Dobro je, pomislim, al četkicu moram da kupim, nisi vojnik ako nemaš četkicu za brijanje. Moji cimeri, ustali i oni i svaki za sebe kao da nema nikog u sobi budžaju nešto po svojim stvarima.
Ne priđe mnogo, a ulete u sobu još jedan uniformisani. E, ovaj bio obučen u oficirsku uniformu, sa nekim čudnim činovima. Skapiram ja, da je pitomac neke starije klase. I stvarno beše ljubazan.
– Ajde momci, za pet minuta počinje postrojavanje,- reče i ode.
Ja htedo da se ukipim i dreknem «razumem», ali ne stigoh, ode on. Gde mu je to postrojavanje, da mi ej znati. Pogledam u cimere, a oni ko s marsa da su pali, zbunjeni gledaju u mene kao da im ja mogu pomoći. Pokušam nekako da im objasnim, a oni kljimaju glavama ko zaprežni konji, kao sve im jasno. Dobro, mislim sa, valjda im jasno. Krenem ja da izađem, oni za mnom. Setim se da nisam poneo nešto, stanem, pa se vratim, stadoše i oni, pa za mnom. Vidim ja ništa oni nisu razumeli. Pa kako ćete pratiti nastavu kad ništa ne razmete, mislim se, pa mi ih bi žao.
Bilo kako bilo, stigosmo nekako na to postrojavanje. Mnogo nas se tamo okupilo. Gde je bio sav ovaj narod, kad se sinoć ni glas nije čuo. Shvatim, svi su bili, i ostali zbunjeni. Samo nekoliko grupica razgovaraju međusobno, ostali se gledaju kao tuđi. Šetkam na pola kvadratnog metra, toliko mi ostavili ostali koji ili stoje, ili šetkaju kao i ja, svi sa rukama u džepovima, ko da kriju nešto. Odjednom nas pokosi glas, koji razbi tišimu i ono malo žamora onoh koji su se poznavali odnekud.
– Pitomci trijestreće klase – zbor!!!- vikao je neki brkajlija ispod šapke koja mu je stajala na pola dvanaest.
Šta mu sad ta komanda znači. Uskomeša se narod, sudaraju se, idu negde, a nemaju pojma gde, samo da ne stoje u mestu, da se vidi da nešto rade. Onda primetim kako oni što su do malopre žamorili, počeše da staju u dve vrste. Videše i ostali pa se nastaviše, čepajući jedni druge i gurajući se troica na jedno mesto, ako da će im neko zauzeti to tako posebno mesto. Uguram se i ja tu negde. Trajalo je to bogami prilično.
Kad konačno stadosmo u dve krivudave vrste, dok se onaj brkajlo mrštio, poče da nam drži slovo. Priča nešto što niko ne sluša. Tek kad reče šta ćemo dans da radimo, svi naćuliše uši. Podeli nas u grpe, pa redom: šišanje, kupanje, lekarska vizita, zaduženje uniforme i opreme, presvlačenje, pakovanje itd,itd…
Podeli svakoj grupi po jednog ljubaznog koji su do tada, puni sebe stajali sa rukama na dupetu i šapkama preko očiju, pa pođosmo.
Ja se ošišo kući pre polaska, al đavola, nije to dovoljno. Tad se nosile duge kose, pa bilo i onih koji su došli sa kosama do ramena. Ma, čini mi se da njih ne ošišaše ko mene. Jes da im izmenili lični opis, ali ni ja se nisam mogao prepoznati kad se videh u ogledalu.
Onda nas odvedoše u neko kupatilo-podseti me na scene iz Aušvica, samo nemoj gas da nam puste. Mi goli, ko ribe bez krljušti, sve okrećemo leđa jedan drugom da nam se ne vidi ona muškost. Pustiše nam vodu, mi povadismo sapune i šampone i udubismo se u rad, da ne mislimo na golotinju. Niko nikog ne gleda, kao što niko ne želi da ga iko vidi. Zbrzasmo to kupanje, samo da se gaća domognemo. Al oćeš. Izvedoše nas na druga vrata. Ostaše gaće na drugoj strani. A tamo na drugoj strani doktorka i sestra, mlade obe i dobre do boga miloga. Mi sve stisli ono malo muke međ nogama i sitnim koracima cupkamo i slažemo se ko sardine u vrstu. Ustade doktorka, a sestra za njim i pridjose prvom. Doktorka neka lujka videlo se odmah. Nosi neku olovku i stalno je gura u usta, tobož nešto zamišljena. Pridje prvom, pogleda ga od glave do pete, s preda i od pozadi, pod mišice, pa mu reče da skloni ruke sa one rabote. On nekako pomeri ruke, a ona onu olovku, pa mu poče podizati visuljke i zagledati. Kad završi, opet olovku u usta, u nešto mumla sa olovkom u ustima, a sestra poslušno zapisuje. I tako redom, do poslednjeg. Čudna neka žena.
Kad i to bi gotovo, stid nas malo napustio, uvedoše nas u drugu prostoriju, koja je ličila na pekaru-svuda popadao neki beli prah, kao brašno. Tu čeka neku mrga sa ogromnom pumpom u rukama. Kako mu pridjosmo poče jednog po kednog da zasipa tim prahom, ne gledajući ni gde ni kao. Ostasmo beli ko aveti. Pa što se kupasmo? Stadosmo se čistiti šamarajući se po telu, ni rođena majka me nije išamarala toliko za ceo život.
Dođe konačno vreme i za oblačenje. Uvedoše nas u ogromnu prostoriju punu uniformi koja je mirisala na naftalin, da se zakašljasmo. Stadosmo u jednu vrstu, a oni koji nam deliše uniforme počeše nas merkati i vikadi brojeve, koji bi trebalo da znače veličinu. Dočekah gaće i odmah ih navukoh, a one tolike da mogu još dvoica da stanu u njih. Posle sam ih pocepao na kolenu, koliko su bile dugačke. Ni ostalo nije bilo bolje. Kad nekako navukoh na sebe sve što nam rekoše da treba navući, ni rođena majka me ne bi poznala. Ali šta je tu je, zbogom farmerice, majice i košulje uz telo, kako se tad nosilo. Pokupih ono što nisam na sebe navukao u šatorsko krilo, usput mi natovariše i ono što sam ispred kupatila skinuo, pa hajd u sobu sa ona dva gluvonema da slažem to u neki red.
Bio je to moj prvi dan u nekom svetu, tako bajkovitom za nas muškarce onog vremena, o kome smo slušali od onih koji su vojsku služili, a tako poražavajuće doživljenom u stvarnosti. Ali kasnije sve je bilo drugačije.

Kako je bilo posle saznaćete ako vas bude interesovalo.

Published in: on 13. децембра 2008. at 3:33 pm  Comments (2)  

Kako sam se navozao u vozu

Sve je izgubilo smisao, dani se ređaju jalovi i monotoni. I jutros sam zakasnio na posao. Na šefov zvaničan pogled na sat, opet sam samo zarežao. Kad god zakasnim, obavezno se sretnemo i uvek isto – on pogleda zvanično na sat, ja zarežim, on pobegne u svoju kancelariju kao od besnog psa da mi odbije od plate, a ja u svoju da popijem onu hladnu Živkicinu kafu, koja više liči na vodu od opranih vojničkih čarapa.Tako sebi, odmah ujutru, zgadim i ono malo života što mi je ostalo od juče. Onda ceo dan podrigujem taj smrad od kafe pomešan sa ostalim smaradovima loše htane, jeftinog pića i samačkog života.
Pokušavam da se sredim i počnem nešto da radim, ali nema šanse, dva i dva mi dvajesdva. Mnogo sam se iznerviro. Mislim kako je najbolje da odustanem od pokušaja da budem od neke koristi. Onda mi pada na pamet spasonosna ideja. Daću otkaz.
Posle sat vremena u rici sam držao rešenje o prestanku radnog odnosa. Da li je to bilo pametno ili nije nisam analizirao. Vratim se kući, proverim račun u banci – ima dovoljno za glupost koju sam rešio da uradim posle svih ovih dana, meseci, godina, šefova, kašnjenja, Živkicinih kafa.. posle svega. Sešću na najsporiji voz i neću pitati gde ide. Idem, pa gde stignem. Što kaže ona Mikina pesma: “Kad mi dođe da idem, mnogo mmoram da idem. Nije važno kuda ću, nije važno dokle ću. Došlo mi je da idem i ja idem kao lud… ”
Dok sam bacao stvari u torbu, nisam razmišljao niočemu i shvatio sam da mi takvo stanje svesti najbolje odgovara. Onda sam polako peške otišao na stanicu, kupio kartu za prvi putnički voz treće klase koji polazi. Nisam morao dugo da čekam, jedan je već stajao u stanici. Jedino se nije znalo kad će da krene. Verovatno kad propusti sve kojima se žuri. Ni meni se nije nigde žurilo. Vraćalo mi se raspoloženje i osećao sam se da mogu..sve sad mogu.
Uđem u voz i počnem da tražim prazan kupe, ali nisam znao da je previše sirotinje koja putuje ovim najjeftinijim načinom da se negde stigne. Po prepunim kupeima na sve strane noge po sedištima, čarape kroz koje viri poneki prst, torbe, izuvene cipele, musava deca, žagor. Vazduh gust od smrada nogu, pljeskavica, lošeg duvana.. Ali meni to ništa ne smeta. Sve je bolje od onoga odakle sam pobegao – bar za sada.
U jednom kupeu samo mlada mama sa bebom. “Posrećilo mi se”-pomislim, pitam da li je slobodno..jeste.. sednem. Samo što sam seo, ono malecko poče da vrišti k’o nezdravo. Bi mi jasno zašto je kupe prazan, ali nisam više imao izbora. Gledao sam mladu i neiskusnu majku koja je pokušavala da ućutka svog drekavca, gurajući mu u usta sve što je u njih moglo da stane, ali uzalud. Prođe petnaestak minuta, dete se umori i zaspa. Opet će se probuditi i tako naizmenično – ide mi kroz glavu. Da potražim još neko mesto ili…ili, zastade mi u grlu od cvrkutavog glasa na vratima kupea. Oči mi ispadoše na prljavi pod, a donja vilica za njima, kad sam video šta je na vratima stajalo.
“Slobodno je.. naravno da je slobodno.. samo izvoli”, – nekako istrtljam kroz pljuvačku koja mi je navirala na usta. Bila je kao božjom rukom izvajana..i mlada. Zamoli me da sedne pored prozora. Naravno da može. Nije ni sela kako treba, a na prozoru se pojavi neka čupava majmunska glava, nekog tipa. Pomislih da je neki ludak kojeg sad jure da ga vrate u ludaru. Ali moja prelepa saputnica se podiže i protnu glavu kroz prozor, pa kad se počeše rastajati. “E jebiga”, pomislih, ali odmah zatim “ma ko te jebe, kad voz pođe mi odosmo a ti ostade”.
Konačno i voz krenu. Mala se propinjala na prste da što duže maše svom čupavom kućnom ljubimcu. A onda, odjednom tresnu u sedište i promrmlja sebi u bradu: “Ma ko te jebe, majmune jedan”.
Jeste i ja kažem – ko ga jebe, cerio sam se u sebi. Onda se okrete men i ubode mi oči pravo u zenice.
“Nisam vam rekla..”
“Nisam ni ja tebi..”- izlete mi.
“Šta, nešto ste hteli da mi kažete”?
“Ne, samo sam pomilsio”
“Šta to”
“Pa to, da sam do sada viđao razne kućne ljubimce, ali ovakvog kao tvog, nisam… pa još da sam šeta po ulicama i maše po peronima, to prvi put vidim. Vidim, naučila si ga i da ti šalje poljupce”, – bilo je ovo vrlo hrabro od mene.
Ipak, samo se nasmejala. Izvadih cigarete i ponudih je. Kao da je samo to čekala. Izađemo u hodnik da pušimo, a u mislima mi kako je ovo dan preokreta u mom životu.
I tu je počelo: gde putuješ..što si sama..i ja tamo putujem..koga tamo imaš..ni ja nemam nikog..ja pobegao od života..ona isto, dosta joj tipova sa dugim kosama i praznih džepova (tu se na brzinu prebrojim).
I kad je bilo najlepše, ona ukoči pogled i procedi kroz zube:
“Ej, matori, evo ga kondukter, reci da sam ti ćerka, valjda možeš toliko da učiniš za mene”. Ma naravno, zajebah se, a kondukter mi naplati kartu za ćerku.
“Sila si, ćale”,- reče kad je kondukter odmakao i pođe niz hodnik. Pogledam za njom, a tamo na kraju hodnika stoji onaj isti majmun sa prozora, širi ruke i viče:
“Zajeb’o sam ga, pravio sam se gluv, lud, retardiran, budala, dok nije dig’o ruke od mene i nije mi naplatio kartu”.
“E, moj Arčibalde, ti ne moraš da glumiš budalu. Idi traži da ti kondukter vrati pare, pošto budalama ne naplaćuju”.

Published in: on 13. децембра 2008. at 10:21 am  Comments (1)  
Tags:

Ključ

Kad se probudio, sunce na zalasku, virilo mu je u sobu kroz poluspuštene roletne i sve u njoj bojilo u narandžasto. Vrućina mu je oduzimala volju i snagu. Od te iste vrućine sobu je ispunjavao memljivi miris starih knjiga, kojih je bilo posvuda. Ustvari, pored glomaznog gvozdenog kreveta, koji je ličio na slona, i radnog stola na kome je uvek bilo započetog posla, knjige su bile jedino što se u sobi nalazilo.
Ustao je i odvukao se do kupatila, pustio skoro hladnu vodu i dugo spirao ostatke letnje vrućine sa preplanule kože. Nije mislio niočemu. Kada se vratio u sobu, sunce je već zašlo i nestalo je boja. Naterao je sebe da se vrati poslu započetom još pre podne. Na radnom stolu čekala ga je knjiga iz trinaestog veka koju je trebalo restaurirati. Upalio je radnu lampu, seo i zapalio cigaretu. Gledao je i proveravao započeti posao. Sve je bilo savršeno urađeno, a sad je trebalo nastaviti.
Bio je restaurator, voleo je svoj posao i radio ga marljivo. Mnogo starih, vrednih i manje vrednih knjiga prošlo je kroz njegove ruke na putu ožeivljavanja. A oživljavao ih je list po list. Dolazile su mu sa raznih strana i od svakakvih vlasnika. Ipak najčešće mušterije bili su kolekcionari. Većinu tih starih knjiga je poznavao, znao da prepozna originale od falsifikata i kopija.
Knjiga koja je sada stajala pred njim pripadala je potomcima jedne stare plemićke porodice čija se plemićka titula izgubila kroz vreme, ali su ostali bogatstvo i aristokratski maniri. Korice su bile od kože, ukrašene reljefom, ali su tanke drvene ploče na kojima je ta koža bila zategnuta, vremenom od vlage počele da trule i sada ih je trebalo zameniti. Listovi su bili dosta dobro očuvani ali i njih je trebalo povezati ponovo. Na stolu su stajale korice koje je prepodne pažljivo odvojio od listova, a da ne ošteti ništa što se trebalo i moglo sačuvati. Uzeo je alat i počeo precizno i pažljivo da odvaja kožu od drvenih ploča. Čelo mu se ubrzo orosilo od vrućine i napetosti, ali trpeo je dok nije oslobodio prednju koricu. Drvena ploča koju je oslobodio bila je krta i skoro mu se rasula u ruci. Nije bila prva takva koju je držao. Kad je hteo da je baci proverio je sa obe strane da nešto nije na njoj ostalo što ne bi trebalo baciti. Iskustvo ga je učilo da se na takvim mestima, skriveno koricama, moglo naći svašta. Od pisama do novca. Ali ono što je ugledao utisnuto u pažljivo udubljenom ležištu, nikada do sada nije pronašao. U ležištu je stajao ključ….
Ključ! – prošaputa.
U trenutku mu je mislima prošlo milion pitanja. Ključ je bio od zlata i ne veći od malog prsta na ruci. Bio je običan, nimalo ukrašen. Kad su mu se misli malo sredile, ostalo je samo nekoliko pitanja na koja je grčevito tražio odgovor. Ko, kada i zašto je taj ključ sakrio u povez knjige koja je preživela vekove? I naravno, šta se njime može otključati? Odmah je znao da mu svo znanje, sve pročitane knjige, slike i crteži koje je video, ne mogu pomoći da odgovori ni na jedno od ovih pitanja. A onda mu savest ošinu šamar po sred lica. Ključ pripada porodici kojoj pripad i knjiga. Obavestiće porodicu i predati joj ključ, još koliko sutra. Čak i da sazna odgovore na svoja pitanja, i da žrtvuje silno vreme i trud, možda nikad neće doći do brave koja je produžetak tog ključa i te priče. Odložio ga je savesno na poličicu od radnog stola i nastavio marljivo da radi započeti posao.
Skoro da je i zaboravio na njega, kada je kasno u noć odložio alat i rešio da pođe na spavanje. Ali stavio ga je na isuviše vidno mesto. U krevet je poneo razmišljanje koje ga je mučilo do svitanja. I nije samo tražio odgovore na pitanja, stizao je čak do fantastičnih maštanja. U svojim fantazijama zamišljao je da je ključ mogao pripadati samo nekoj ženi, nikako muškarcu, a ono što se krilo iza brave kojoj je ključ odgovarao, bilo je sve, samo ne neko skriveno blago. Te misli, koliko teške, toliko i slatke i intrigantne, konačno su ga dovele do toga da je pregazio svoju savest i rešio da ključ ipak malo zadrži. Zadovoljstvo koje je osetio zbog pobede nad svojom savesti, odvelo ga je u snove.
Probudila ga je grmljavina. U trenutku nije znao da li stvarno grmi ili je to bio deo sna, koji mu je pobegao iz pamćenja istog momenta kada je shvatio da je napolju zaista nevreme. Ipak, obradovalo ga je što nema one nesnosne vrućine.
U sobi je bilo polumračno, iako je bilo već skoro podne. Imao je svoj ustaljeni ritam života koji je retko, kao prethodnog dana, remetio. Osećao je mamurluk, pomešan sa rastućim uzbuđenjem, prisećajući se svega što mu je išlo kroz glavu, pre nego što ga je prethodne noći savladao san. Prišao je radnom stolu i uzeo ključ koji mu je, činilo mu se, pekao dlan. Mora smisliti nešto u vezi sa tim ključem. Mora imati plan. Seo je na, još topao krevet i počeo da smišlja kako doći do odgovora koji su mu sada odjednom postali, nekako, životno važni.
Prevrtao je razne ideje po mislima, moguće i nemoguće, slagao ih u neku logičnu celinu, neke odbacivao, kao pisac stranice koje ne želi u svom romanu. Na momente ga je neki glas savesti remetio u očajničkom pokušavanju da nešto smisli, pitajući ga – da li je on to postao opsednut nečim tako običnim kao što je taj ključ. Za dvadesetak godina, koliko se bavio poslom koji je zaista voleo, kroz ruke mu je prošlo mnogo dragocenih i mističnih knjiga i drugih predmeta, ali nijedna od njih nije imala toliku moć nad njim kao taj ključ. Nalazio je čak i pisma u nekim knjigama, ali je bio toliko savestan, da ih čak nije ni pogledao sa malo više pažnje nego što zaslužuje prazan list papira. Gde mu je sada ta savest, nije čak ni pokušao da se zapita. Kada se i pojavljivala, odbacivao ju je kao zlo kome se mora odoleti. Konačno savest je popustila, osetio je to onog trenutka kada je smislio kako da sazna ono što ga je toliko opsedalo.
Činjenica koju je shvatio je da ga taj ključ iz nekog razloga opseda. Pokušao je da se priseti ko je doneo knjigu. Da, bio je to vremešni gospodin koji je nečim podsećao na slugu ili batlera. Ali ništa čudno, njegove mušterije su uglavnom bogati ljudi. Svoje naručioce nikad nije pamtio nipočemu. Smatrao je to suvišnim. Ali nikako nije smatrao suvišnim da u svoju knjigu narudžbi, marljivo i detaljno upiše sve podatke o naručiocu koji bi mogli biti od koristi, ako bi se dogodilo nešto nepredviđeno, kao na primer, da je predmet restauracije možda ukraden. Sada kada se dogodilo upravo to što ni u svojim najnadobudnijim maštanjima nije mogao da predvidi, ta marljivost mu se isplatila.
Odlučio je da sazna odgovore na pitanja koja su mu pekla svest, i mislio je da zna kako će doći do njih. Seo je za radni sto i nije ustao sve dok knjiga, u kojoj je našao predmet svoje opsesije, nije bila završena. Ključ nije vratio na svoje mesto, zadržao ga je, misleći da će mu možda u nekom trenutku zatrebati. Nije znao kad i kako, ali je osećao da ga taj ključ sada void. Napolju je i dalje besnela oluja, sve do pred ponoć, kada se sve umirilo. Prijala mu je svežina. Kada je konačno bilo sve gotovo, bilo je šest sati ujutru sledećeg dana. Nije čekao sutrašnji dan kada je knjiga trebala biti gotova i neko da dođe po nju. Obukao je najbilje što je našao, a da nisu pojeli moljci, i uputio se da lično odnese svoj rad naručiocu.
Napolju se rađao još jedan vreo i sparav dan. Shvativši da je ipak suviše rano ujutru, ode u prvi restoran koji je radio t to doba da popije jutarnju kafu i pojede nešto. Seo je i naručio: Na stolu je stajalo prvo jutarnje izdanje lokalnih novina. Nikad nije čitao novine, ali uzbuđenje i nestrpljenje ga je nateralo da ih prelistava i tako prekrati vreme. Čitao je naslove, gledao slike sa raznim licima i poznatim delovima grada u kome je živeo već preko tridedetpet godina. Pročitao bi samo poneki kratak tekst koji mu se činio ne previše naporan. Usput je pijuckao kafu i jeo svoj doručak, a da toga skoro nije bio ni svestan. Na poslednjoj strain je pročitao i vremensku prognozu za danas. Očekivalo se olujno nevreme posle digog perioda vrelih dana. Olujno nevreme?- začudi se. Zar to nije bilo juče. Pogleda datum na novinama i napregne se da se seti koji je datum danas. Nešto se nije slagalo.
– Izvinite, molim vas, koji je danas datum?- upita konobaricu za šankom.
– Šesnaesti.
– Jeste li sigurni, da nije sedamnaesti?
– Sigurna sam.
Nije više ništa progovotio. Platio je i izašao na ulicu. Pogledao je u nebo okupano i čisto od jučerašnje oluje. Sunce je već peklo. Možda je on pogrešio, možda će i danas biti oluje. Odagna misli o tome, imao je važnijih. U džepu je stiskao papirić na koji je, iz ažurnosti svojih poslovnih knjiga, prepisao sve što je tamo pisalo, makar mu većina toga nije trebala. Taj papirić ga je sada vodio na adresu naručioca. Išao je lagano da jutro odmakne i ne stigne prerano.
Kada je stigao na naznačenu adresu, našao se ispred stare, oronule kuće koja je ličila na napuštenu vilu ili čak mali zamak, obrasla korovom, u ogromnom dvorištu, sa puno raznog drveća, udaljena od puta. Bolo je očigledno da tu više ne živi niko. Ponovo je pogledao u svoj papir da proveri adresu i zaključio da se nalazi na pravom mestu. Pomislio je da vlasnik knjige nije želeo da kaže pravu adresu, ali ovo mesto definitivno ima neke veze sa njim i knjigom. Odluči da pokuša da uđe u kuću i malo procunja. Krčio je korov i suve, popadale grane drveća koje je bilo jako staro i ogromno. Kako je prilazio, počeo je da oseća neku čudnu uznemirenost. Nije to bio strah, više je ličilo na neobično uzbuđenje, koje ga je teralo d aide dalje. Kada je stigao do ogromnih teških vrata, video je da su zamandaljena zarđalim katancem. Razmišljao je kako da uđe kad oseti…
Razmišljao je kako da uđe, kad oseti da se dešava nešto neobično, ako da se neko kreće po kući i oko njega po dvorištu. Pomisli kako se previše zanosi tim ključem id a to počinje da biva loše po njegovo mentalno stanje. Zatrese glavom skopljenih očiju, da odagna te košmare, ali kad je ponovo otvorio oči, čuo je glasove. Dolayili su negde iz daljine, kao da je neko na onoj strain kuće koju nije mogao da vidi nekoga dozivao. Pođe do ugla i oprezno proviri. Prizor koji je ugledao bio je nestvaran.
U bašti pored kuće, za baštenskim stolom sedela je starica i istrošenim glasom dozivala nekoga. Iz kuće, kroz neka bočna vrata izađe mlada devojka, obučena u odeću od pre nekoliko vekova. Nosila je na srebrnom poslužavniku čaj u isto tako srebrnom čajniku, i dve šoljice. Sela je pored starice i veselo je upitala:
– Šta si htela da mi pričaš bako.
Zbunjen, okretao se oko sebe pokušavajući da uhvati kontakt sa sadašnjošću, ali okolo je sve bilo drugačije. Našao se u nekom drugom vremenu. Ali više ga je zbunjivalo što se osećao kao da tu pripada. Kao da je odnekud poznavao ovo mesto, pa čak i onu devojku. Odvažio se i pošao prema njima. Prišao je sasvim blizu, misleći da će se nešto neverovatno dogoditi kada ga ugledaju, ali se ništa nije dogodilo. One ga jednostavno nisu videle. Nastavile su da razgovaraju. Slušao je staricu kako govori:
– Slušaj me dete moje. Za svakog od nas postoji jedan ključ koji otvara sve naše tajne. Taj ključ ima neko koga mi ne znamo, a ni on ne zna čije će tajne tim ključem moći da otvori. Najveća tajna koja se njime može otvoriti jeste ljubav. Ono što mnogi misle da osećaju kao ljubav nije ta tajna.
– A kako ću ja znati ko ima ključ za moju tajnu?
– Prepoznaćeš ga.
– A kada će se to desiti?
– Kad bude vreme. Za sve postoji vreme kada treba da se desi. Ne može se desiti ni pre ni kasnije.
– Meni je već dvadesetdve godine, dokle ću čekati?
Starica se nasmejala:
– Možda se to neće dogoditi u ovom životu zlato moje.
– Ne razumem.
– Razumećeš kad se desi.
Odnekud se začuo strašan tresak. U momentu se strašno uplašio, dok nije shvatio da je u blizini udario grom, iza koga je udatio strašan pljusak. Nije mogao oči da otvori od navale kišnih ogromnih kapi. Pokri lice rukama i poče da ga trlja ne bi li progledao. Kada je progledao, prozorsko okno na sobi je tresnulo po okviru od promaje. Napolju je besnela strašna oluja, koja je u sobu uterala svu sparinu vrelog dana. Bio je mokar od zboja. Nije znao gde se nalazi, i kao da se sećao nekog košmarnog sna o nekom ključu. Ustao je težak i ulepljen i zatvorio prozor, a onda odteturao do kupatila i pustio skoro hladnu vodu da ga osveži i probudi. Pljusak iz tuša okačenog o zid, podseti ga da je upravo u snu koji mu se u dronjcima polako vraćao, kisnuo na nekom pljusku u nekoj bašti…
Kad se dovoljno osvežio, pošao je u svoju sobu da se vrati poslu restauratora starih knjiga. Na stolu je stajala knjiga iz trinaestog veka kojoj je tog dana zamenio korice. Nešto čudno je osetio kad ju je pogledao, ali to nije bilo dovoljno jako da bi se bavio razmišljanjem. Sutra će je ionako odneti vlasniku.
Sledećeg dana ustao je rano, jutro je blistalo okupano jučerašnjom olujom. Obukao se i polako pošao da odnese vlasniku knjigu koju je juče dovršio. Bilo je rano i nije žurio. Kroz staklo ulaznih vrata na zgradi primetio je neka žena koja se zbunjeno vrpoljila, kao da nešto traži. Kada je otvorio vrata, ona se trgla is a nekom nadom u očima mu se obratila.
– Jeste li vi čovek sa ključem za mene?
U momentu se zbunio, ali ga je nešto u njenom glasu, liku i rečima koje je izgovorila nateralo da napregne sećanje.
– Rekli su mi da će se pojaviti čovek sa klju…
– Da, da, znam, ali nisam ja čovek sa ključem… za vas,- reče nervozno, jer mu je iz glave oterala nešto čega je počeo da se priseća. Ostala je da gleda za njima, kao da joj je otplovila poslednja lađa koja je vodila u neki bolji svet. On je nastavio svojim putem. Usput je svratio da popije kafu u neki restorančić. Uzeo je novine koje su stajale na stolu da prekrati vreme, iako je retko čitao štampu. Pisale su na naslovnoj strain o velikoj šteti koju je jučerašnja oluje nanela. Stalno mu se činilo da doživljava “dežavi”, ali nije bilo prvi put da mu se mešaju misli, događaji, pročitane knjige i život. Popio je kafu i nastavio lagano da traži adresu vlasnika knjige, koju je poneo zapisanu na parčetu papira.
Kada je došao na naznačenu adresu, malo se iznenadio kada je video da se radi o običnoj stambenoj zgradi. Njegove mušterije su obično živele u vilama i velikim bogatim kućama. Ispred zgrade radnici su iznosili neki nameštaj nekome ko se selio. Popeo se na treći sprat i pozvonio na vrata na kojima je pisalo ime vlasnika knjige. Otvorila ih je starija žena, očigledno služavka. Predstavio se i tekao zbog čega je došao. Uvela ga je u nešto što je ličilo na predvorje. Stan je bio ogroman i uređen tako da je ipak odgovarao statusu njegovih mušterija. Predao je knjigu nekom batleru koji mu je doneo zarađeni novac, uljudno se zahvalio i otišao.
Kada je polako došetao do svoje zgrade, video je prizor sličan onom ispred zgrade svoje mušterije. Radnici sun a trotoar istovarali onaj isti nameštaj koji su pr par sati utovarali. Pored njih je stajala žena koju je jutros zatekao na ulazu i nervozno cupkala. Kada je prišao pogledi su im se sreli. Osetio je za trenutak nešto u tom pogledu i odjednom se setio nečega. Zavukao je ruku u džep da uzme ključ kojim su se otključavala vrata na zgradi, kad je ponovo čuo njen glas izgovoren sa poslednjom nadom:
– Vi ste ipak čovek sa ključem za mene.
– Izgleda da jesam, – reče i otključa vrata zgrade.
Sva srećna, okrenula se radnicima i viknula da sad mogu da unose stvari.
– Čekala sam vas predugo.
– Da, ko zna, možda više od jednog života, – rekao je shvativši šta je značio san koji je tako živo sanjao prethodnog dana i koga se sada odjednom setio.
– To me podestilo na priču koju mi je ispričala moja baka kad sam imala dvadeset godina. Rekla je “znaj da postoji čovek sa ključem za tvoje tajne..”
– …a najveća tajna je ljubav..
– …i možda će se pojaviti tek u nekom od sledećih života…

K R A J

Published in: on 13. децембра 2008. at 10:10 am  Оставите коментар  

Reci mi šta je ljubav

Ona je plesala, plesala, plesala… po trgovima, parkovima, ulicama… vetar u kosi bio je muzika… svi prolaznici oduševljena publika… Mnogi muškarci su joj prilazili, zapitkivali, patili, nudili, molili… Neki su samo ćutali i divili se, lišeni hrabrosti čak i da joj se poklone. A ona je samo plesala i tiho pevušila neke, samo njoj razumljive stihove. Niko nije znao odakle je dolazila svakoga dana sa prvim zracima sunca, rasčupana i musava. Na maloj fontani gradskog trga bi se umila i doterala. I pre nego se pojave prvi trgovci sa svežom ribom i mirisnim kiflama, ona je bila spremna da ponovo otpočne svoj ples. Govorilo se da je luda, da je omađijana, ili čak utvara. Niko je nikad nije dodirnuo, pa nisu čak znali ni da li je stvarna. Sa poslednjim zracima sunca je nestajala, a da niko nikada nije video ni kuda ni kako. Noću, bila je san mnogih momaka, ali i onih koji to već odavno nisu. A taj njen ples, nije bio samo muzika. Bilo je u njemu i gneva, i prezira, i milosti, i mudrosti, i magije i večnosti i posebno neke mistične nedokučivosti. Jedino čega nije bilo, nije bilo ljubavi. Ono što niko nije znao, znala je ona. Znala je šta je ljubav. I znala je da zna. Zvuči nestvarno da neko ko zna šta je ljubav, pokazuje sve, samo to ne. Zvuči nestvarno za one koji to ne znaju, a mnogi nisu znali. Pitala je neke retke, kojima je dozvolila da joj čuju glas i dodirnu stas, šta je to ljubav. Nije dobila odgovor. Ljubav to je jedan san koji sanja oduvek. U snu je onaj koji jedini zna šta je ljubav. Ona zna da on postoji i da sada nekud luta i traži nju. Ona zna i da će je sigurno pronaći. A kad se sretnu oni će se prepoznati. Prepoznaće se kad vide sebe u očima onog drugog. Tada će znati da je on muškrac za nju, a ona žena za njega. I dok su drugi mislili da je luda, omađijana i nestvarna, ona je, dok je plesala, zagledala muškarcima u oči, ne bi li se u nekima videla. Ali videla je samo žudnju i pohotu, tugu, ludost i plitkost, sve osim sebe. Ponekad bi joj se učinilo da je u nekom pogledu to možda ona, ali to je bio samo tren i lik bi se izgubio čim bi prišla bliže. Sa poslednjim zracima sunca, kad mnoge hvata kokošije slepilo, iskradala se od ljudi i trčala poljima i šimama do svoje kolibe. Usput je brala mirišljave trave, cveće zadevala u kosu, jela sočne bobice i divlje lešnike i bademe. A kad stigne u svoju kolibu od pruća, sva je rasčupana i musava, i sva kao veštica razigrana. Onda raspali vatru i legne u postelju od suvoga lišća i mirisnih trava da joj koža miriše na bilje. Legne i usni svoj san. Dok ona sanja, duša joj juri okolo po mesečini i skuplja mesečev prah i zvezdanu maglicu, koju čuva da pokloni čoveku iz svoga sna. Mnogo je tako vremena prošlo u čekanju.

A onda, jednog dana kad je sunce tek zašlo, dok je bosa trčala po livadi, učinilo joj se da čuje neki glas iz obližnje šume. Silno se iznenadila, jer dugo, dugo tuda niko nije prolazio. Čak i ne pamti poslednjeg putnika namernika koji je zašao tako daleko od puteva i staza, u svet koji je bio samo njen. Kada je prišla, ugledala je mršavog čoveka, ispijena lica, kao zaustavljenog u vremenu. U njegovom pogledu videla je samo tamu.
– Ko si ti? – pitao je.
– Nisam ona koja misliš da jesam, – odgovorila je i kao vetar otrčala dalje, ne videvši ni tada u njegovim očima ništa osim tame.

Prošlo je nekoliko dana, a na istom mestu ugledala je isto ispijeno lice. Kao da je sve to vreme tu čekao da mu ponovo priđe. Malo se dvoumila, ali se setila da je u njegovim rečima i glasu osetila nešto što je bilo drugačije od svih glasova koje je slušala od ljudi. Prišla je polako, ne iz straha ili nesigurnosti, nego zato što je osetila da on baš nju tu čeka. Kad je prišla blizu, videla je da za ruku drži malu devojčicu.

– Ko si ti? – upitala je sad ona njega.
– Ja sam patuljak.
– Zašto si patuljak kad ne ličiš na patuljka?
– Nekad sam bio princ, sad sam patuljak.
– Bićeš opet princ.
– Da bih bio princ, treba da imam princezu. A ko si ti? – upita ponovo on nju.
– Ja sam veštica. Možda mogu da te pretvorim u princa.
– Ne možeš. Za to je potrebno da me poljubi prava princeza.
– Dobro, onda ja idem.

I otišla je. Ali nešto je u tom patuljku, koji je nekada bio princ, bilo neobično. Nešto ju je držalo budnom do kasno u noć. Te noći skupila je najviše mesečeve maglice. Sutradan ga je ponovo videla na istom mestu. Više se nije dvoumila da li da priđe.

– Ko ti je to? – pitala je pokazujući očima na malu devojčicu.
– To je moja patuljčica.
– A gde je sada tvoja princeza?
– To je tužna priča.
– Hoćeš li da mi je ispričaš?
– Hoću, ako hoćeš da je čuješ.
– Hoću.

Malo je ćutao i gledao u zemlju, a onda se zagledao u mesto gde je zašlo sunce i počeo dagovori glasom koji je bio beskrajno pun tuge.

– Nekada davno, bio sam isto patuljak, jer nisam znao za ljubav. Ona sa kojom sam delio život nije umela da mi je pokaže. Dugo sam tako lutao, sam samiji i od same samoće, dok jednoga dana nisam naišao na nju, na moju princezu. Poljubila me je i od patuljka sam postao princ. Bio sam presretan. Ostavio sam onu koja nije umela da mi pokaže ljubav, ucveljenu, jer je mislila da me voli. Sa mojom princezom pošao sam na put prateći sunčev trag danju, a mesečev noću. Išli smo tako dugo poljima, šumama, livadama, proplancima, brdima i planinama, pustinjama. Zaustavljali se samo tamo gde smo osećali da nas je umor savladao. Malo se okrepili pa išli dalje. Na jednom takvom mestu u dubokoj šumi, ona ode do nekog žbuna odakle joj se učinilo da čuje dečji plač. Kad se vratila, u rikama je nosila malu princezicu. Presrećni nastavili smo put u troje. I opet smo išli dugo, dugo, dok jednoga dana moja princeza nije počela da posustaje. Posustajala je sve češće i sve više. Kad više nije mogla sama, uzeo sam je u naručje i opet dugo, dugo nosio. Ali ona je bivala sve slabija, dok jednoga dana nije sasvim posustala. Tu gde je stala sada je samo znamen. Nas dvoje, malo smo tu postajali i nastavili put –
patuljak i patuljčica.
– Tuguj koliko budeš morao, a kad više ne budeš morao, znaćeš da negde postoji ona koja će te ponovo načiniti princom, – rekla je i za trenutak osetila svu njegovu tugu kao svoju, a onda otišla. Obećala je da će se vratiti sutra kad sunce ugasi svoj poslednji zrak.

A sutradan, dok sunce nije sakrilo svoj poslednji zrak, njen ples po trgovima i ulicama grada bio je drugačiji nego obično. Nešto se rasejalo u njoj i nije imala tu oštrinu u pogledu koja je sekla sve oko sebe.
A on je ostao na istom mestu gde ga je ostavila prethodne večeri i pustio da se u njemu nešto otapa. To što se otapalo, bolelo je. Kada se pojavila sa poslednjim zrakom sunca odmah mu je rekla:
– Znaš… ja te neću tešiti.
– Ne treba mi uteha, hoću da idem dalje.
– Dobro misliš.
– Ne smem drugačije, ostao bih tu gde sam sada, a ja moram da idem dalje. Uvek sam išao.
– Kuda to stalno ideš?
– Ne idem stalno, idem samo kad mi dođe da idem. A kad mi dođe da idem, ja moram da idem.
– To rade samo cigani.
– Znam. Zato volim cigane.
– Hoćeš da ti naberem malo sočnih bobica i mirisne trave?
– To rade veštice.
– Ja sam veštica, zaboravio si?
– Nisam, samo kažem da to rade veštice. Onda sve to kuvaju u čađavom kazanu.
– Napraviću ti melem za dušu.
– Ne postoji takav melem.
– Postoji ako veruješ.
– Sad niušta ne verijem.
– Dobro, onda ti ja ne trebam.
– Ne trebaš mi, ali bih voleo da si tu.
– Neću te tešiti. To rade one kojih ima svuda na tvom putu.
– Zato idem bespućem. Sad moram da pođem.
– Biću i sutra ovde.
– Znam, jer i ja ću biti.

Sledećeg dana, oni koji su se već danima divili njenom plesu, bili su preneraženi, ali i zadivljeni plesom koji je izvodila. Bio je to sasvim novi ples, prepun žara i ljubavi. I oni koji nisu baš znali šta je ljubav, nisu mogli da je ne prepoznaju u tim strastvenim pokretima. Jer svako od nas u sebi nosi klicu ljubavi, i uvek kad naiđe na nju, on će je sigurno prepoznati. A ona, ona je plesala sa sve više žara, ali i sa sve više nestrpljenja da sačeka zalazak sunca.
Daleko od grada i ljudi, u bespuću, on je već dugo provodio dane u tami. Svoju malu patuljčicu je puštao da leprša po poljima, ali sam nije izlazio iz tame bespuća i sigurnosti za koju je mislio da mu je ona pružala. Verovao je da nije došao kraj njegovim putovanjima zato što je ostao bez svoje princeze. Ali zapao je u to bespuće iz koga ne vidi put kojim bi pošao. Ono malo svetlosti što je ugledao na ivici šume, dok je gledao onu koja sebe naziva vešticom, musavu i rasčupanu, ličilo mu je na iskušenje kome treba odoleti. Svejedno, mučilo ga je poslednjih dana to iskušenje. Činilo mu se kao da ga to nešto što je ličilo na ono što je već imao, iskušava i nagoni na nemir u nogama, zove na put, pruža ruku i zove, zove… Šta poslušati? – srce ili savest? Srce ga nikad nije izdalo, ali savest… Pustiće ih da se bore u njemu. Crno sunce se dotaklo vrhova udaljenih planina. Vreme je da pođe do ivice svog bespuća gde ce doci ona. I pustio je srce da se tom susretu raduje. Kad je stigao, ona je već bila tamo.
– Čekala sam te, – rekla je.
– Zašto dolaziš, zašto pričaš sa mnom?
– Donela sam ti šumskog voća i divljih lešnika.
– Zašto dolaziš da pričamo?
– Tvoja priča je drugačija.
– Svako ima svoju priču, i svaka je drugačija.
– Tvoja mi se sviđa.
– Lepo ti stoji taj osmeh u kosi.
– Eto vidiš, samo ti si ga video, niko drugi.
– Sretao sam neke po ovom bespuću.
– Znam, ima ih još koji lutaju.
– Ja ne lutam.
– Ne više, sad imaš mene.
– Ti si posebna, ne ličiš ninakoga koga sam sretao.
– Znam, inače ne bih bila ovde sada.
– Mislio sam da ne postoji takav neko.
– Mnogi tako misle. Ja nisam za sve ista.
– Ovakva si samo za mene?
– Da. Pomiriši noć. Sve ima svoj miris.
– Zašto si samo za mene takva?
– Zbog jednog sna.
– Kakvog sna?
– Mog.
– Ispričaj mi.
– Možda jednom. Sad moram da idem.
– Pričaćeš mi sutra?
– Možda jednom…

Otišla je u svoju čađavu kolibu sa mislima zapletenim u rasčupanu kosu i nekim zvezdanim sjajem u očima. A u duši je počelo da klija ono seme koje ponekad nikad ne proklija. A on? On je osetio to klijanje u njenoj duši i prepoznao ga u sebi. Okrenuo se oko sebe i u tami počeo dušom da opipava put koji ga zove da ponovo krene dalje. Tama je počela da se razilazi i put mu je bio sve jasniji. Sve oko njega počelo je da dobija boje.
U gradu, po trgovima i ulicama, sve je stalo. Nastala je mrtva tišina. Jutro je osvanulo kao u ružnom snu. Nestalo je lepote i svetlosti, boje su potamnele i ostarile, grad je izgledao ružan i truo od učmalosti. Razigrana se nije pojavila tog jutra sa prvim sunčevim zracima, koji to više i nisu bili. Česma je presušila, jer se niko na njoj nije umio. U tom muku odnekud dopre glas „pronašla je ljubav u svom plesu, više se neće vratiti“ . I zista, više se nije vratila. Celog dana sakupljala je poljsko cveće i plela ga u venčiće, kačila po drveću u šumi, po zidovima svoje šumske kolibe. I ponovo je plesala, plesala, plesala, ali ovog puta sama, daleko od svih pogleda. I čekala je da u sumrak ponovo čuje taj glas.
Krčeći ostatke trnja koje ga je zarobilo u bespuću, a koje do sada nije ni primećivao, osećao je da mu nadolazi snaga, da misli o ljubavi. Ispunjen tom snagom skupljanom celoga dana osetio se velik i snažan, kao čovek. Pomislio je da više nije patuljak, ali nešto je ipak nedostajalo da tako i bude.
– Isplela sam ti venčić od livadskog cveća i mirisnih trava.
– Sve veštice koje znam su zle, plašim se da ga uzmem.
– Ja nisam zla veštica. Ja sam iz bajke koju ti još nisi pročitao. Ja sam dobra veštica.
– Samo su vile u bajkama dobre.
– Probaj ovu bajku, pa ćeš videti da ima i dobrih veštica.
– Staviću venčić na glavu. Ako se ne pretvorim u žabu, poverovaću da si dobra veštica.
– Kako ti izgleda?
– Osećam se jako moćno, kao da mogu da poletim.
– I možeš, ti si čarobnjak.
– Ti si me pretvorila u čarobnjaka?
– Ne, ti si to oduvek bio.
– Kako znaš?
– Ja sam veštica, a veštice sve znaju.
– Kaži mi šta je ljubav.
– To je ono što ćeš znati sam onda kad ti se dogodi.
– Da li se tebi već dogodila?
– Nije, ali hoće. Zar se tebi nije dogodila?
– Jeste.
– Ti onda znaš šta je ljubav, zašto mene pitaš?
– Da li je to ono što vidim dok mi pričaš?
– To samo ti možeš znati.
– Vidiš li ti ljubav dok ja tebi pričam?
– Neću ti sada reći.
– Kad ćeš mi reći?
– Kad budem videla tvoje oči.
– Ja sam te zavoleo.
– Sutra ću ti ispričati moj san.
Tako je i nestala, kao san. On je ostao da je čeka tamo gde ga je ostavila. I sve je manje sebi ličio na patuljka.
Dan beskrajan. Odšetala je do grada. Ljudi su je gledali zadivljeno, ali nisu je prepoznali, a taj osmeh i ta lepota, zračili su nečim što je opčinjavalo. Sada je ona gledala ljude. Prepoznavala je emocije na njihovim licima, ali nigde nije videla ljubav.
Njemu su jutro donele ptice na svojim krilima. Trnja koje ga je okruživalo više nije bilo. U pravcu sunca pružao se put. Znao je da je došlo vreme da ponovi krene, dalje, daleko od bespuća. To je jedini način da se nastavi život. Dan je proveo preturajući po sebi, stavljajući sećanja, doživljaje, emocije i sve ono što duša usput pokupi, na mesta na kojima je mislio da treba da stoje. Bilo je previše toga što je trebalo složiti, a neke stvari su se opirale tom spremanju. Ali znao je da tako mora.

Na mesto sastanka došli su u isto vreme, kao da su zajedno išli. Ona je nosila svoj san, a on svoju očišćenu dušu. Nije bila rasčupana i musava. Bila je lepa, u haljini od paprati.
– Ispričaj mi san.
– Sanjam ga dugo, otkad sam spoznala svoju žensku prirodu.
– Pričaj mi.
– Nikome nisam pričala.
– Meni hoćeš?
– Tebi hoću.
– Zato što te volim?
– Ne, mnogi su me voleli i pre tebe.
– Zašto onda baš meni?
– Zato što si ti iz mog sna.
– Kako znaš?
– Znam.
– Kako znaš?
– U mom snu je čovek koji sedi ispred male oronule kuće. Ne vidim mu lice, ali znam da je tužan, jako tužan. Ja tog čoveka volim svom svojom iskonskom ljubavlju. Volim ga oduvek. On je onaj koji me traži i koji će me naći. Ja verujem da negde postoji čovek koji postoji samo za mene.
– Zašto misliš da sam ja čovek iz tvog sna?
– Vidim to u tvojim očima.
– Šta to vidiš?
– Vidim tugu.
– Tužnog je teško voleti.
– Tuga će nestati, kad osetiš da stvarno voliš.
– Rekao sam da sam te zavoleo.
– Jesi, ali u tebi ima još ljubavi prema onoj koja se preselila u neki bolji svet. Ta ljubav, sada je tuga.
– To je valjda prirodno.
– Jeste. Ali na tebi je da izabereš. Možeš da ostaneš tu gde jesi i ceo život da provedeš tugujući, ili da kreneš u novi život, nekim novim putem, koji sam izabereš.
– Ako pođem tim novim putem, hoćeš li poći sa mnom?
– Ako stvarno poželiš da me vodiš, poći ću.
– Kako ćeš znati da to stvarno želim?
– Ako me budeš voleo kao što ja tebe volim.
– Kako ti to mene voliš?
– Čisto, iskonski svim svojim bićem. Ti si čovek iz mog sna.
– Ako ti kažem da i ja tebe tako volim, hoćeš mi verovati?
– Hoću kad vidim sebe u tvojim očima.

Znao je šta znače te reči. Ćutao je sluteći da ona oseća da u njemu još uvek ima ljubavi i tuge zaostale iz nedavne prošlosti, koja nije oslobodila njegovo srce da u njega stane sva njena ljubav. Još dugo su se sastajali na granici njegovog i njenog sveta. Govorili su o svemu, o ljubavima, o životu o svetu u kome žive, o svojim svetovima, koji su počeli polako da liče jedan na drugi. Granica ta dva sveta postajala je sve tanja i polako nestajala. Spoznavali su sličnosti i razlike, prihvatali ih ne želeći da menjaju to što jesu. Iako su im se svetovi sve više približavali, osećali su da to nije dovoljno da bi spoznali jedno drugo. Bili su suviše daleko svako u svom svetu. Onda je jednoga dana on pružio ruku preko granice i pozvao je u svoj svet. Nije se dvoumila ni koliko traje poslednji zrak sunca na zalasku. Prihvatila je ruku i prekoračila granicu. Tog trenutka granica više nije postojala – dva sveta su se spojila u jedan, mada se i dalje mogla videti razlika između njih. Uostalom, jedan je bio muški, a drugi ženski i ta razlika će uvek postojati. Prvo što je učinila kada je stala naspram njega i dok se gubila u njegovom naručju, pogledala ga je u oči. Znao je zašto.
– Šta vidiš? – pitao je sa zebnjom.
– Neću ti reći sada.

Znao je da u njegovim očima još uvek nije videla sebe. Poveo ju je u dubinu svog sveta, pokazao joj sve svoje radosti i tuge. Držao je u naručju i svu svoju ljubav koju je osećao za nju, izlio je kroz svoju dušu, telo, ruke, usne – njoj. Ona je činila to isto. Voleli su se ljubavlju koju su mogli da daju u tom trenutku jedno drugom.
Vreme je prolazilo. Stalno su se sastajali, s vremena na vreme odlazili jedno kod drugoga. On je čistio svoju dušu i pravio mesta za pravu ljubav za nju, ali mu se ta tuga stalno vraćala, nekad jača nekad slabija. Ona je to osećala i teško patila, jer je znala da je on čovek iz njenog sna. Proklinjala je što su se sreli prerano. Trenuci kada je njega obuzimala tuga bili su pakao za oboje. Čak su u takvim trenucima prestajali da se sreću u zalazak sunca. On je u takvim trenucima pokušavao da ode svojim putem bez nje, a ona ga je puštala, davala mu priliku da sam odabere. Činila je to iako je znala da će se kao trska prelomiti na pola i da više nikad neće biti cela. Ali on se stalno vraćao, rastrzan između ljubavi i tuge, birajući ljubav.
Na dan kada se navršila godina od kad je, ona koju je do tada zvao svojom princezom, sasvim posustala, otišao je na mesto gde se to dogodilo i poklonio se njenom postojanju. Kada se okrenuo i pošao nazad u njegovom srcu više nije bilo tuge. Ono što je do tada bilo tuga, postalo je lepo sećanje.
Kada se vratio, bespuća nije bilo. Bio je samo put koji se gubio u beskraju. Bila je i ona, koja je sve ovo vreme čekala da vidi sebe u njegovim očima.
– Vratio sam se samo ja, tuga je ostala tamo gde pripada.
– Mogu li da vidim tvoje oči?
– Možeš, ako ćeš mi reći šta vidiš.
Dugo je stajala pred njim, lepša nego ikada, zrela u ljubai, nasmejana i gledala ga u oči.
– Šta vidiš u mojim očima?
– Uzmi me za ruku i povedi na svoj put. Ti si čovek iz mog sna.

Sunce se rađalo, a putem prema suncu, držeći se za ruke, išli su On i Ona – Čarobnjak i Veštica……..

EPILOG

Još i danas neki pričaju da, noću kad je mesec pun, a zvezde trepere titravo, viđaju neko čudno svetlo koje dopire iz dubine šume u koju niko ne zalazi, a nebom proleti veštica i posipa zvezdani prah i mesečevu maglicu na zaljubljene. Ko bi ga znao, možda tako nešto i postoji.

Jednoj Biljani

Published in: on 13. децембра 2008. at 9:54 am  Comments (6)  

Na sud

Е, људи моји, да ми неко причо не би верово, да сам не доживех. Ја сам чуо да на суд не мош да докажеш да ниси крив док не платиш дебело и на судију и на адвоката, али да не мош да докажеш да си крив, то нисам верово.
Ја сам прос човек, машиновођа на локомотиву. Никад на суд низашто нисам био. Али ономад, прегазим краву испред Дољевац. Не прође мало, доби позив за суд, као окривљени. Тужи ме власник на краву. Посаветоваше ме да се не играм, нег да си узмем адвоката. Узе ја адвоката па на суд.
Кад уђомо у судницу, адвокат ме муну у ребра и поново ми рече, по ко зна који пут да ћутим, да ништа не говорим , да не признам нешто што не треба. Све ће он да казује што мене буду питували. Погледам око себе и први пут виде оног што ме тужио. И он узо адвоката.
Судија поче:
– Оптужени устаните!
Jа устадо, укипи се ко пред каплара у војску.
– Ви сте тај и тај,- питује ме, ја ћутим. Он понавља, ја опет ћутим. Адвокат ме мува у бутину и шапуће да одговорим. Тек тад ми ништа не беше јасно, ал ајд, то ћу признам:
– Јесте, ми смо тај, – реко. Прођомо некако тај део ко сам, шта сам, једва се сети како ми се мајка презиваше пре удају. Е онда поче:
– Јесте ли ви тог и тог дана, на пругу ту и ту, возило локомотиву која је прегазила краву тог и тог…?
Ја погледа у адвоката, а он клима главом да признам. Видим ја, све ћу признам, па који ћеш ми мој онда ти, помислим се, али признадо:
– Јесам.
Уто скочи адвокат од ону другу страну.
– Оптужени је признао, спор је решен, предлажем да…
Онда скочи мој, па виче нешто на нјега, па почеше да се фрљају с неки правнички изрази, умал се не побише. На крај решише да ме испитују унакрсно. Шта је то, не знадо тад, ал уплаши се. Почеше, један па други:
– Јеси ли био у ту смену..?
– Јеси видео краву, ил је ниси видео..?
– А како је стајала?
– А где је била глава, а где реп..?
– Јел крава била на пругу, ил није била?
– Дал било на праву пругу, ил на кривину..?
Е, овде ти се мени навуче мрак на очи, па викну:
– Е, није била на пругу!!
– Како није?! – скочише сви.
– Е, није!
– Па где је била?!
– Е, овако је било: крава је мирно и спокојно пасла на једну ливаду педесет метара од пругу. Кад гу је моја локомотива нањушила, па кад рипи из шине, па преко плот, па низ ливаду, јурну право на краву. Кад крава виде шта гу снашло, рипи и она па низ ливаду, а моја локомотива по њу. Крава низ поток, локомотива по њу, крава уз неко брдо, а там на брдо велико дрво. Рипи крава у дрво, па на вр, локомотива опет по њу. Е ту гу је у гранке задавила.
Ете, тако је било.

Published in: on 13. децембра 2008. at 9:18 am  Comments (1)  

TRAGEDIJA U TRI ČINA

 

Tanasije Lukić

– čin prvi –

 

Zovem se Tanasije Lukić, tesar iz selo Trnovac. Pazi, ne stolar, tesar. Tešem rogove i venčanice, kad neko meće krov na kuću. To najčešće. Tešem ja i sve drugo što se teše, razne stvari, kome šta treba, ja otešem. Radim samo sa sikire i bradve. Ponekad samo kad treba da bude fino, ja uzmem i rende. Radim ja i druge poslove, stvori me Bog namajstoričavog, al ovo mi glavni poso, od njega leba zarađujem.

Zovu me Tane – skraćeno od Tanasije. Ljudi vole da krate ime čoveku, lenji da govore, pa posle zaborave kakvo mu je ono što ga u crkvu krstili. Sviram i ramuniku. To sam za one tri godine kolko sam služio armiju tamo naučio. Učio me neki Čeda Milenković. Njega pa zvali Mikula, ne znam zašto. Kako je taj sviro, majku ti božiju poljubim. A volo da svira,- čim vodnik vikne „voljno“, ete ti njega sa remuniku. Mi poskačemo, pa se povatamo u kolo, sve pršti. Zemlja se trese ko izmrzlo kuče. Baš je umeo s ramuniku. Ja mu nikad ni primaći nisam bio. Sviram ja po svadbe, po slave po ispraćaji… i lepo sviram, al ko Mikula… Numem ja tako narod na noge da podignem, eto to ti je. Po kafane ne sviram, to ne. Zovu, navaljuju već pijani, al ja ne, pa ne. Volim i ja i kafanu i veselje, al u kafanu uvek mora d izbije kavga, pa to ti je.

Jesam, ženjen sam. I dvoje dece imam. Kuća i porodica su mi svetinja. Imo bi ja još dece, al  Bosiljka se razbole od neku žensku boles, pa ne mogade da ponese više. Pokušavasmo godinama, al ništa. Idosmo kod lekara, kod vračara, grdne pare na lekove i kojekake travke i meleme dadosmo, al ništa. Posle dve godine mi odustasmo. Deca koju izrodismo već porasla velika, pa ko velimo sad je dockan da rađamo još.

Jesam ubio sam čoveka. Zato i čamim ovde već volke godine i ko zna doklen ću. Osudili me na petnajs. Možda sam i nju trebao, al ne mogado. Volim je, šta ću. Jes me prevarila, al šta ću. Nisam ni prvi ni poslednji. Još je lepa i zgođušna, ma da je samo vidiš,  ko devojka. Zrela ko jabuka, vitka ko jela, ko da nije rađala i težačila. A i deca, šta bi oni mukice da sam i nju. Ostali bi siročići, ni krivi ni dužni. Ovako… imaju bar nju. Jes bruka i sramota, al bar nisu sami, ne potucaju se po belom svetu i tuđe kuće.

A kako ubih čoveka? Pa, eve vako je to bilo.

Primetim ja, ono kad prestadosmo da se majemo po lekari, pa malo posle, kako se nešto promenila. Posta veselija, smeje se više nego pre. Računam, otarasila se muke i vucaranja kojekude zbog tu boles, pa prosto živnula. Neka je, mislim, dugo se i patila dok se lečila. Kad već ne može decu da ima više, nek ima život i rados. Biće i meni lakše kad je pogledam nasmejanu. Zapnem ja na poso, pa od jutra do sutra, što no se kaže. Ne odbijam ni jedan poso, radim i što umem i što numem. Gledam oni dunđeri, slažu onu ciglu pod visak i libelu, to im sva majstorija, pa velim sebi „Nisi ni ti Tanasije bez ruku i pamet“. A ako ćemo pošteno tu neka pamet i ne treba. Sve radim  samo da zaradim što više, da joj kupim, da ima. I aljine i bluze i sve drugo što voli. A voli da se lepo obuče. Naročito od kad je spopala ona rados i smejanje.

Poče da zarađujem, i preticalo nam u kuću. Onomad odemo na vašar u Varoš, a ja joj kupim cicanu aljinu, lilavu na cvetiće. Ona ne zna šta će od sreću i rados. Čisto bi me tu pred svet ižljubila, al stidna. Zato me kad dođosmo kući svega izbalavi od poljupci.

A uveče kad se vrnem od poso, a ona sve oko mene. Služi me, rani, poji ko malo goveče, izuva mi kondure i čarape, pa mi i noge pere u podgrejanu vodu i sa sapun. Sve se umiljava oko mene ko mače, al deca da ne vide. A kad u krevet polegamo i pogasimo lampe, podivlja načisto. Vuče me na se, penje se po mene i svašta nešto još. A meni duša oće, al snagu nemam, savlado me umor, oči se same sklapaju. Ne prigovara mi zbog toga ujutru, opet vesela i nasmejana. Dovatim i ja nju ponekad, al to samo kad je crveno slovo, pa se ne radi. Velim Bog je velik, oprostiće što je crveno slovo, a ja… jel, zna se šta sam teo da kažem.

Kako poče para u kuću da nam dolazi sve više, počesmo i lepše da živimo. Čovek je alav, pa što više ima sve mu veća guša. Kupismo ovo, kupismo ono, pa nam kuća dođe ko neka gradska, svašta u nju nakupovasmo. Moja Bosiljka malo-malo pa u Varoš po ranu. Ima rane i u selo, al reko već, guše nam postaše velike, pa počsemo po gradski i da se ranimo. Mene sve neka milina obuzima, velim isplati se moj trud, svi srećni i zadovoljni. S jeseni i Milana poslasmo u Varoš na škole. Ja teo da me nasledi, da bude tesar ko i ja, ko i moj otac, i njegov, al Bosiljka navalila u školu, pa u školu, te ga poslasmo. Nađosmo mu sobičak, lep, mali i nije skup, kod neke babe. Za godinu i Milenu poslasmo na škole. E tu sam bio tvrđi. Šta će ženskaćima škole. Nek nauči da čita i piše, šta će joj više. Nek bude dobra domaćica, nek se lepo uda i bude poštena žena svome mužu, ko meni Bosiljka, (tad još ništa nisam ni sumnjao ni znao što me varala). Bosiljka i tu zapela, – te druga su vremena, te sva se deca školuju, zašto da ostane na selu… Na kraju ja popustih, samo zbog onaj njen osmeh. Kad se nasmeši ja na sve pristajem. I tako, Milan ene ga već kalfa u mehaničarsku radnju kod nekog Borisava, a Milen šije gaće i košulje u neku vabriku. Mene zatvoprili ovde, ne dočekah da vidim kad škole posvršavaše.

Kad deca odoše iz kuće, nasta pusto. Ja zabo nos u poso ko nikad do tad, da platim sve što im za škole trebalo i da nam život ne oskudeva. Bosiljka opet dokonala po kući, samo joj ja osto da me gleda. Ne tuguje mnogo za decu, čak vesela više neg pre. Mislim, ajd, volela da joj deca škole završe, pa ne brenuje. Mene gleda i dalje ko malog boga. Samo se po krevetu više ne lomi oko mene ko nekad. Svatila valjda da nema vajde, da mi umor veći od želje. Desi se nekad da je iznenadim, a ona valjda se zbuni, pa me nespremna jedva iznese. I sve tako prolaze nam dani. I tako, misliš kako je sade sve na svojem mestu… dok jednog dana…

Radio ja u susedno selo kod nekog Jaše, rogove na kuću mu stavljao. Jedan dan, rano popodne, puče meni držalja na sekirče. Ne mogu bez njega ni da mrdnem. Šta ću, kažem Jaši da ću da prekinem za taj dan, pa odo kući držalju da napravim da imam sekirče za sutra. Imado još jedno pri sebi, al beše malecko, namučio bi se ko Isus sa njim. Sednem na baciklu pa ajd kući. Ne bejah ni mnogo umoran, pa poče da razmišljam kako ću večeras Bosiljku u krevet da iznenadim.

Stignem kući, sunce tek zašlo. Uđem u kuću polako na prstima da me ne čuje, da je, reko iznenadim,. U kujni tišina. Pomislim, otišla u baštu da nabere nešto. Taman da sednem i popijem rakiju, kad mi se učini da se iz naše sobe, tamo de spavamo, nešto ču. Šta u ovo doba radi tamo, zapitah se. Sačekam malo da izađe, kad opet neko komešanje otud i kao da neko uzdiše. Poče mrak na oči da mi se navlači. Nagrnu na vrata, kad imado šta da vidim. Moja Bosiljka na gomilu sa nekog tuđeg čoveka. Kad me ugledaše nasta cika i komešanje. Dovatim prvo što mi pod ruku došlo, pa udri po onom čoveku. Ne gledam ni gde udaram, ni kako, ni koliko. Udaram dok sav bes ne isteram iz sebe. Bosiljka vrišti iz ćoška i viče: „Tanasije, nemoj, ubićeš ga!“ A ja čujem, al ne čujem. Kad iznemogo od udaranja, klonu ko prazna vreća. Bosiljka nestala nekud, nit je vidim, nit je čujem.

Kad se malo pribra, vidim šta sam uradio. Krv na sve strane. U ruci mi ono malo sekirče. Ustanem, operem ruke, presvučem se, pa sednemna moju baciklu i pravo u policiju da se prijavim.

 

I tako, sad sam tu de sam. Bosiljka mi dodje ponekad u posetu, al nije to više ona Bosiljka, ona koju sam baš voleo i zamišljao ono popodne dok se vraćah pod Jaše. Ponekad pomislim, možda je bolje da se onog dana ne vratih ranije. Ništa ne bi vido i bilo bi ko što je do tad bilo. Deca mi ne dolaze.

Na sudu saznado da onaj što ga iseko na komade ko posek, bio doktor što lečio moju Bosiljku onomad dok idosmo po lekari.

Kad me puste odavde, ja ne znam na koju ću stranu. I tako…

 

 

Bosiljka

– čin drugi –

 

 

Zovem se Bosiljka Lukić, žena Tanasija Lukića, devojačko Joksimović, od Joksimovića iz Dubrave. Moji begoše sirotinja, sa osmoro dece, ja šesta po redu. Udadoše me za Tanasija, tesara, bez zemlje, iz sela Trnovac, drugo selo od mojeg. Braća mu otidoše u beli svet, sestre se poudavaše okolo, a on ostade kući da budne tesar, ko što mu otac i deda bili. On ponizak, niži od mene, malko klempav, a glava mu ko krpenjača. Al vredan i dobra mu narav.

U početku ga nisam volela. On mene zavolo odma čim me vido. Ja lepotica u tri sela take nije bilo, pa ko me ne bi volo za ženu, a kamo li Tanasije. Al ne imadoše moji miraz da mi spreme, pa mi tako zapalo. Teo mene i Ljubiša, gazda Tihomirov, al njegovi ne dadoše bez miraza. I lepuškast bio, ne samo bogat. Sve devojke oko njega obletale, pa i ja. Al šta ćeš, prokleti miraz presudio i meni, i njemu i Tanasiju. Jedino Tanasiju upala sekira u med.

Al, kako vele, vreme čini svoje. Malo, po malo, omile meni i Tanasije. Bio veseo i razborit čovek, uveseljavo me i zasmejavo. To mi u početku i na onu njegovu remuniku sviro i pevušio. Lepo beše živeti sa njim. Srodi se nekako s njim, pa mi više ne beše ni ružan ko kad ga ugledah prvije put, a i dugo posle toga.

Reko već da beše vredan, mlogo radio pa nam i u kući nije mlogo falilo. Izrodi šnjim i dvoje dečice, al na jedvite jade. Valjda s mene nešto ne beše kako treba. Kad rodih Milenu više ne htede da se nakači ni jedno, a mi teli još bar troje. Taki običaj bio ondak. Idosmo kod lekara, pregledao me stotinu puta, davao mi lekove, meleme kojekake, al ništa ne pomože. Idosmo i kod baba-Ruže, al ni ona ne mogade da pomogne s one njene mandže.

Kod lekara meni u početku beše strašno neprijatno. Lekar za te ženske stvari bi trebalo da bude ženski, al ovo beše muško. Živ sram me izede kad polegnem onako gola i rasčepena pred tuđeg čoveka. Znam ja da je on doktor za te ženske stvari i da se ti stvari nagledo ko niko njegov, al mene sram pojede, pa to ti je.

Vide on kolko meni neprijatno, pa poče da mi govori kako to nije ništa strašno, kako sam ja mlada i lepa žena, da je šteta da nemam još dece i sve tako. Obeća da će sa menom da bude pažljiviji nego sa drugim ženama. I stvarno, poče polako i pažljivo da me pregleda, prosto ko da me miluje. I celo vreme toroče, – te lepo izgleda to što vidi, te kako se vidi da sam čista i higijenska žena, nema taki od oni što sa sela dolaze. Al đavo ne bi bio đavo kad bi spavo. Prođe neko vreme počeše meni da prijaju ta njegova tepanja, pa i oni sve pažljiviji pregledi. Svaki put nešto drugačije me pregleda i sve duže. Beše postariji od mene, pa pre nego se razgolitim, on sedne kraj mene pa me ko dete miluje po kosi, tobož da me oslobodi stida i stra. Zagleda mi se u oči pa mi nešto govori, a ja se sva obeznanim i ništa ga ne čujem. Vidim ja s mnom se nešto dešava, nešto unutra od mali prs na nozi pa do najdužu dlaku na kosi, prožimaju me neki trnci, bože me prosti ko da mi mravi mile niz grbinu, uz grbinu. S Tanasija nikad tako nešto nisam osetila, a on mi čovek, mož da radi s men šta oće. Al nume izgleda.Vidim ja da vrag odno šalu, da ću da popustim, i to vrlo brzo. To što mi gamiže pod kožu mož da me natera da se zaboravim i napravim neki belaj.

Odlučim da sve prestanem. Velim jedan dan Tanasiju da od ovo lečenje nema vajde, neg ajmo mi kući da gledamo ono dvoje što imamo. I njemu laknulo, vidim ja, te tako prekidosmo.

Laknu i meni. Mislim se, – neću više pred doktora, pa neće ni oni žmarci da bauljaju više pod kjožu. Al oćeš. Ne biva uvek onako kako mi oćemo. Stalno mi pred oči ono gospodsko lice, u ušima ona tepanja, pa bogme i ono pažljivo pregledanje mi svaku noć ko da ga i dalje osećam. Pokušava ja da zamislim da je to moj Tanasije. Poče da se smejem po kući ko blesava, vesela ja, dočekujem ga ko malog boga kad umoran dođe s posla. Noću u krevetu podivljam skroz, penjem se po njemu, vučem ga na se, samo da bi doktora iz misli oterala, al sve džaba. Sve to mom Tanasiju lepo, milina ga oblije, al u krevet kako ga polegnem tako zaspi.

Vreme prolazi, a ja se sve više pečem na onu doktorovu vatru. Pomišljala sam da, tobož odem na kontrolu, samo još jednoma da ga vidim, al nemado smelos.

Kad onomad s proleća odem ja u dućan ko svako jutro, a tamo on, doktor. Poznado ga odma i onako bez beli mantil. Stoji pred tezgu i razgovara se sa MIloja dućandžiju. Čujem raspituje se šta sve ima da se kupi u dućan, veli da zna šta da ne donosi iz varoši kad dolazi. Gde da dolazi pitam se ja, ništa mi nije jasno. Ni otkud on tu, ni zašto će da dolazi. Tedo da pobegnem, al noge mi se osekle. Stojim, ko za đavola u tesnu Milojevu radnju rame u rame uz njega i ni makac. Pomislim, možda neće da me pozna, mlogo vremena prošlo, a vamo upiljhila se u njega ko omađijana, bože me prosti. Uto se on okrete da pođe iz radnje i umal me ne pregazi. Pardonira i privati me za mišicu da ne zateturam, al kad me vide kako piljim u njega kanda se priseti. Lice mu se razvuče u osmeh i da ne bi ušiju, čini mi se, osmehno bi se oko glave. Bosiljka beše – veli – otkud ti ovde. Kako otkud, eve kupujem za kuću, ko svako jutro. A otkud vi ovdena, pitam. Ja, veli, s neki drugovi ovde, došli malo u lov i na pecanje, pa ko šta voli. E baš mi drago što smo se sreli. Drago i mene, velim, a pocrvenela ko ćuran. Miloje u čudu strelja očima i kanda nešto prevrće po glavi. Ajd, pa vidimo se, reče i nestade kroz vrata. Jedva objasni Miloju ko je i šta je taj gospodin i odakle ga poznajem, al mu ne reko da je lekar za one ženske stvari, već onako, samo lekar. Jedva se seti po šta sam došla, pa ajd kući.

U početku se ne videsmo neko vreme. Ja nastavi košto svaki dan. I Milan završi osnovnu školu, te i njega poslasmo u grad na škole. Milena mi uči za šnajderku već godina dana. S Tanasija sam rat vodila dok ga ne ubedi da ih šaljemo da uče nekaki zanat, jer u selo nema ništa.

Tamo negde oko Petrova dana sretnem ti ja njega jope. Njega, doktora, jope sretnem. Oda po selu traži majstore da mu na reku oprave kolebu. Veli, oće da dolaze češće, pa i da noćevaju poneki put. Mlogo im se svideo ovaj naš kraj. I gde da ga sretnem, nego u neko tesno sokače kad se vraćah od moju komšiku Danicu. Pitasmo se za zdravlje, sve se smešimo ko najrođenijeg da smo sreli. Pokaza mu gde mi kuća, a on se ni pet ni šes, sam pozva na kafu. Veli ajd da kuvaš kafu, red je, znamo se. Bi, ne bi kolebam se. Niko mi nema kući, de sama tuđeg čoveka da uvodim u kuću. Al onaj đavo ne miruje u meni, sve me tera da sagrešim, bože me prosti, pa ne mogu da se oduprem. Razmišljam se kud bi prošli da niko ne vidi, pa se seti da se malo vratimo unazad, pa tu ima bašta koja se ograđuje na moju pa tud možemo da niko ne vidi. A ako i vidi nek pukne kud pukne.

I tako, ušunjasmo se mi u kuću, ko u lopovluk da smo pošli. Kako uđosmo, tako ti on mene dovati oko struka, onako s leđa. Đavo već u meni, pa poče da se kikoćem, tobož me golica. Poče da se otimam i bežim, pa pravo u našu spavaću sobu, na naš krevet, moj i Tanasijev. Prepusti mu se skroz, nek radi šta zna i šta oće. Razvrljismo ono malo odeće što imasmo na se, pa onako goli i znojni povaljasmo se po onolki krevet. Al i tolki pa nam bi tesan, te se skortljasmo na patos, a on sve škripi.

Odjednom, usred tog rvanja, odnekud se stvori Tanasije. U ruci mu sekirče, a u očima oganj. Svi se izbezumismo načisto. Počedo da vrištim, al činilo mi se ko da zaneme,. Ništa ne čujem. Počedo da bežim, ni sama ne znam kud. U po tog bežanja smrči mi se na oči i tu ostado.  Osvesti se tek kod moju komšiku Danicu. Ležim u krevet, a oko mene policajci. Došli da me ispituju. Tanasija već oterali u zatvor, reče neko.

Evo nekolko je godina otad. U selo ne mogu od bruke i sramote. Zato sedim sad u ovaj varoš, u ovaj sobičak. Čistim i perem po tuđim kućama da imam za leba i kiriju da platim. Deca mi ne dolaze, niti oće da me vide. Odem ponekad obiđem Tanasija, al on samo ćuti. I žao mi i nije. Jes on dobra duša i vredan čovek i domaćin, al na mene nije pogledavao kao na žensko, već kanda sam mu sestra rođena, kanda nas je ista majka rodila. Donosio kući, kupovao i meni i deci, voleo me, al nije umeo s mnome, onako ko muško sa ženom. Poso i samo poso.

 

Ete tako se desilo i ja tu ništa više ne mogu.

 

 

 

Doktor

– čin treći –

 

 

Četrdeset i šest mi je godina i još sam neženja. Kad si čovek kao ja koji voli žene, teško se odlučiti na ženidbu. Svakavih sam se stvari nagledao kao ginekolog, ali u ovom poslu čovek se navikne. Ali vredi sve to podnositi zbog onih lepih, mladih i zdravih. Mi doktori smo kao bogovi. Takve su nas pacijenti napravili, pa se mi tako i ponašamo.

A najviše volim one što dođu i kažu:“Doktore, očajna sam, ne mogu da zatrudnim. Evo već godinama muž i ja pokušavamo, ali ništa. Možete li mi pomoći?“ Takve su spremne na sve. Tu možeš da manipulišeš kako hoćeš. Tu si pravo bog. Ja je onda odmerim, ocenim i procenim mogu li kod nje da prođem. One koje mi ne zapadnu za oko, njih lečim časno i pošteno i ako ima ikave šanse, većinu izlečim. One koje mi zapadnu za oko, e njih ne lečim. Bar ne kao nerotkinje, da što češće i duže dolaze. Ima li išta lepše od lepe nerotkinje. Em lepa, em ne može da zatrudni.Tu nastupa moja slatkorečivost, šarm i sav se dam da je osvojim. Ako vidim da ne ide i nju prebacim u one lečene, pa nek radi šta hoće, neka rađa i neka se pati, a mogla je lepo da uživa. Bude i onih sa kojima je sve u redu, problem je do muža što dece nemaju. Ali znam da mnogim muškarcima to duboko povređuje sujetu, pa to i ne govorim. Zato im ja odradim njihov posao, a oni srećni i zadovoljni što sam im izlečio ženu, što  je rodila, dođu pa čašćavaju, umesto da se u svojoj uobrazilji zamisle i malo bolje pogledaju na koga im dete liči. Neke posle nekoliko godina srećem na ulici i prepoznam sebe u klincima koje vuku za ruku. Zato sam i pustio brkove i ovu jareću bradicu.

Ali ona. Ona je bila moja prva nepoznanica. Taj stid, samo kad se setim. Bio je to stid koji nisam nikada video niti sam mogao da ga razmrsim u sebi. Neke žene kroz tobožnji stid šalji poziv na flert, ili čak nešto više. Ali kod nje nisam mogao da proniknem u značenje tog stida, a osećao sam da nije samo običan stid. Bila je seljanka, ali mnoge iz grada nisu joj bile dorasle, ni po lepoti, ni po čistoti, ni po onome što zrači iz poneke žene.Znala je da se obuče kao ni jedna koja je prešla preko mog stola. Nije bila sterilna, već je imala dece. Mora biti da je njenom mužu ponestalo snage. Davao sam joj neke  bezazlene vitamine i savetovao sve čega sam se mogao setiti, ali obavezno sam joj savetovao da dok je lečim ne sme da bude sa svojim čovekom, jer lečenje neće uspeti. Nisam mogao da zamislim niti da podnesem da tamo neka seljačina sa klempavim ušima, glavom ko da su ga bumbari izujedali, zdepast, prljav i spečen, da takva jedna spodoba skrnavi hram u kome sam planirao da se molim.

Potraja to lečenje bogami cele dve godine, možda i više, a ja sam sa njom bio tamo gde sam bio i prvi dan kad sam je video. Uh, kako mi je to povređivalo sujetu, onu mušku. I taman kad sam se spremao da joj sve oči u oči kažem, ona prestade da dolazi. Bio sam besan i očajan. Mesecima mi je to oduzimalo san i spokoj, kao lovcu kome divljač umakne sa nišana samo što je dotakao oroz. Morao sam da je nađem.

Onda mi je sinula ideja, baš iz te misli o lovcu i divljači. Ja nikad nisam lovio divljač kao većina mojih kolega, ja sam lovio žene pa nisam stizao.  Pozovem na večeru nekoliko kolega, tih strastvenih lovaca i iznenadim ih svojom odlukom da im se pridružim u lovačkim avanturama. Ali još više ih iznenadim kad sam im predložio da u okolini sela odakle je bila moja odbegla košuta, sagradimo kolibu ili brvnaru i da tamo provodimo vikende. Bili su oduševljeni i čudili se kako se oni toga nisu do sada dosetili.

Tako je počeo da se ostvaruje moj plan. Sve je išlo kao podmazano. sve do onog dana kad je moj plan trebao da bude krunisan. Bar da je onaj njen sa klempavim ušima i sekirom u ruci došao pola sata kasnije, ničeg mi ne bi bilo žao. Ovako, nekrunisan, krčkam se u paklu i odozgo je bespomoćno posmatram kako se jadnica, još lepa i zgodna, pati sam bez ikog svog.

E, tesaru, tesaru, šta učini jade neojađeni. Da ne dođe onaj dan kad ti nije vreme, sad ne bi trunuo u zatvoru, ona se ne bi jadnica patila i venula sama, ja se ne bih krčkao pre vremena u paklu i svi bi bili zadovoljni. A ko zna, možda bi ti se i još jedno dete rodilo.

 

 

Published in: Некатегоризовано on 22. јула 2020. at 7:00 pm  Оставите коментар