Klatim sekunde

Na tremu ispod lipe, na stolici za ljuljanje klatim sekunde i pitam se da li je 1957. godina bila prestupna. Znam da nije, ali ipak se pitam. Zvoni mi telefon. Ne čekam nikakav poziv, telefon mi negde u nekom budžaku. Mrzi me da ustanem, ali opet pomislim, nikad se ne zna ko i zašto zove.

– Alo, jeste vi dali u oglas kuću na prodaju?

Razmislim malo kad sam poslednji put bio pijan, pa vidim da je davno bilo i shvatim da se nisam skoro napio i napravio neko sranje. Dakle nisam ja dao oglas, ali mi pada suluda ideja na pamet.

– Jesam, gospođo.

– A gde je ta kuća?

Objasnim gde je i kako da dođe do nje, kolika je, kakvo je dvorište, ko su komšije, dolazi li često policija u naš kraj, laju li noću kučići i još gomilu vrlo bitnih detalja. Slutim oduševljenje na drugoj strani i čujem kako šapatom prenosi nekome sve što ja kažem. Ne znam samo odakle mi dolazi ozbiljnost u glasu kad u meni sve puca od smeha.

– Kad može da se dođe kod vas da se sve to vidi? – pita ustreptalom nestrpljivošću.

– Uvek, gospođo, uvek.

– Mislim,- vidim zbuni se malo, pa jel može odma?

– Može, uvek može.

Čujem ushićeni šapat kako ponavlja moje reči i već se suzdržavam da ne przuknem od plača, koliko mi je smešno.

– Evo dolazim za pola sata.

– Velike jelke pored puta, ne zaboravite,- vičem kroz suze u slušalicu, ali već se čulo tu-tu. Nastavljam da klatim sekunde na svojoj stolici za ljuljanje i pitam se treba li da spremim govor koji će odbiti kupca, jer mi se hacienda ne prodaje. Pa tek sam je sredio, a kredite će otplaćivati i moji unuci. Ma ne, samo ću lupiti cenu za koju može da kupi vilu na Dedinju, i nastavljam da klatim sekunde.

Beše tačna ko smrt. U dvorište, kao po večernjoj bonaci uplovi njen auto. Otvoriše se vrata i ono što iz njih ispade, natera me da poželim da joj dam haciendu za džaba. Izbuši mi travnjak potpeticama dok je prilazila, a osmeh, da nema uši smejala bi se oko glave. Kad je prišla i pogledala me u oči, onaj rogati u meni se nakezi i šapnu mi „ode ti hacienda na doboš“.

– Ja sam Dara.

– I ja sam,- pokušah da budem duhovit i da je zbunim.

– Molim…?

– Kažem, ja sam vlasnik.

– Aha, nisam dobro čula.

– A ima li vlasnik ime?

– Ima, sve ima i kupatilo i đakuzi i špajz i mačka ima, sve…nema da brinete, – nastavljam svoju igru. Aha, ime… ima ime. Ja sam Jordan.

– Jaooo, stolica za ljuljanje… Otkad ovo nisam videla. Mogu malo…

– Izvolte, samo izvolte. Ja znate klatim sekunde…

– Šta klatite?

– Sekunde, mislim, ubijam vreme dok klatim.

– Baš ste vi neki šaljivdžija Jordane, – nasmeja se i u nekom poluskoku iskoči iz stolice. Pokušavam da procenim o čemu se kod nje radi. Očito dominantan tip, muž šonja (samo takav ide uz nju), laka roba. Oko četrdesetpet godina, od kojih bar deset pokušava da sakrije garderobom.

– Pa mogu li da vidim vašu kuću, a po onome što se s polja vidi, uskoro moju. Samo se ti nadaj lepotice, pomilsih, jer me već prošla faza lošeg karaktera kada pristajem na sve, samo da dobijem šta želim. Ovde neće biti potrebno, koliko mi se čini. Šatro prijateljski i srdačno, stavim joj ovlaš ruku na rame i pokazah joj na ulazna vrata. Ništa se nije desilo. Dobro je. Uđosmo u hodnik pa u trpezariju. Ona zainteresovano šara pogledom u polumraku. Čudno mi što ne traži da upalim neko svetlo. Ajde da budem malo i pristojan, pitam je da li da upalim neku lampu. Okrete se prema meni i zagleda mi se u oči:

– Neće biti potrebno, ovako je romantičnije.

Šta je ovo jebote, zavrišta nešto u meni, ali se brzo snađoh.

– Da, i ja mislim. Sad je obgrlih oko struka, opet kao slučajno da bih je vodio po sobama u tom polumraku.

– Postajete nestašni Jordane. Ne znam šta ste pomislili, ali ja sam poštena žena.

Trgoh ruku ko nož skakavac kad se sklopi.

– Izvinite, ja to mahinalno da bih vas vodio.

– Mene ne treba voditi, ja odlično znam gde idem.

– Izvinite.

– Osim ako niste hteli malo da se poigrate.

– Ma neee, vi ste poštena žena, udata pretpostavljam.

– Nisam udata.

– Onda razvedeni.

– Nisam se nikad udavala.

Bi mi jasno zašto tako dobro izgleda. Ovlaš je pogledala sve prostorije i napokon sela na veliku trosed.

– Koliko?- upita.

– Mislite cena kuće?

– Da.

Rekoh trostruko veću cenu, da ti se zavrti mozak.

– Dobro, kupujem. Sviđa mi se jako, a zadovoljstvo nema cenu. Poče nešto da pretura po tašni, dok sam ja dolazio sebi od panike. Primeti i u toj tami da se sa mnom nešto dešava.

– Ima li neki problem?

– Znate, ja ustvari ne prodajem kuću… i nisam ja dao taj oglas.

– Znam, ni ja ne kupujem.

– Pa kako onda…?

– A zašto ste rekli da jeste.

– Hteo sam malo da se zabavim.

– I ja sam vaš broj okrenula nasumce. Da se malo zabavim.

Usledila je duža tišina.

– Ahaaa, – čulo se u dva glasa.

Šta je bilo posle toga ne bih detaljisao, ali kupio sam bežični telefon i stalno ga nosim sa sobom oko kuće. Nikad se ne zna ko može da pozove.

Published in: on 30. јула 2009. at 5:42 pm  Comments (16)  

Блуз хладне кафе

… ух шлогираћу од кафе, мој арчибалде, мачко ниједна… ово ми је четврта ноћас…
кад се прорачунам, живим већ ето пола века, и више од половине живота сам проживео у војсци… било ми је непуних осамнаест кад сам обуо прву војничку чизму… какав промашај… сви ми у тим годинамам мислимо да смо најпаметнији… нажалост, то сам касно схватио, а нисам ни могао пре, јер сам тада и ја мислио да сам најпаметнији.. јел..
..слушаш ли ти мене арчибалде… слушај ово, слушај шта ће рећи мој омиљени водитељ…
ја сам један од оних које ће у неком будућем рату први меци да покосе, али ћу и тада смоћи снаге и кроз ропац рећи-ма нема везе зезамо се…
ово је рекао неко ко се потписао као патак дача…
а тај неки будући рат је већ овде… скоро да се кроз прозор може видети, а мени се баш сада свиђа мисао патка даче – … ма нема везе зезамо се…
еее, блуз је оно право, мој арчибалде, спавалице вечита… диж се…
а и кафа, онако хладна… већ је при крају…
ево поноћ је, али само на касети, хахаха, уствари поноћ је давно прошла… снимио сам целу емисију… златко манојловић и једној жени… илузија са касете… шта би ми да нема илузија.. живот би био једна велика истина.. а свака истина зна да боли… зато живеле илузије… онај кога живот боли, највише воли да живи.. невероватна ствар.. ваљда зато што је за њега живот једина шанса да се нешто промени…
ево ме устајем, тек да окренем плочу… да ли је то непристојно у оваквом часу… не дај се инес … шербеџија и арсен…
ја ћу да окренем касету.. а плоче… волим их.. нестале су тако брзо.. заједно са њима прашина је прекрила и једно време.. време када је пуцкетање игле по некој грамофонској плочи, за коју се причало да је стигла чак из лондона, до напетости побуђивало исчекивање да почну звуци неких битлса, енималса или муди блуза.. ех, не ваља дирати прашину.. нарочито не прстима.. остају трагови који подсећају на ожиљке неке давне ране, кроз коју само понекад, као кад се мења време, проструји бол сете.. и тај бол се некако јавља све ређе, али кад се јави боли све дуже и јаче…
да ја то можда не старим.. а, шта ти мислиш…
ма неееее…
иако је признати људски, ипак мислим да су људима лажи некако драже – и да их чују и да их говоре.. какaв би то живот био да је све истина.. уосталом ја овде лажем себе, а не вас…
један велики човек, иначе мој велики пријатељ, је давно једном, будећи београђане рекао – ако се једно јутро пробудите и ништа вас не боли, знајте да више нисте међу живима.. нажалост, његова јутра су већ одавно безболна.. чини ми се да сви добри људи рано умиру.. да ли онда треба да се стидимо што смо живи.. рече опет неко паметан…
ма, нека живи блуз и ми с њим.. добри или лоши, свеједно …
уз хладну кафу, наравно…
слушај ово, снимио сам и неке вести…
знаш ли ти арчибалде како изгледа кад ти зазвони телефон или комшиница на вратима, док береш забрањено воће.. е, исто као и ове вести усред блуза.. саћемо ми то да премотамо..
слушај ово – хотел калифорниа…
сетио сам се снежане.. не знам зашто баш сад.. ја млад, она још млађа.. она већ сазрела, ја зелен ко млад кукуруз.. и после осам месеци љубакања, шеткања, игранки у дому гарде, биоскопа…после осам месеци мог доказивања да сам је вредан, она мени онако кроз сузе, у кишној ноћи пуној увелог лишћа, на топчидеру, у кронштатској, испред броја осам да каже – ја уствари не знам да ли те волим.. чуј, не зна.. снежана, снежана, тело ти зрело, што се правиш светица… а падале су сву ноћ неке мостарске кише над београдом…
…и да ствар буде јиш зеленија, ја у то поверујем и кажем онако мудро, имитирајућу грозницу суботње вечери… ако сазнаш, јави ми, знаш где ме можеш наћи…
…тражила ме после, није да није, али само да би ми причала како стварно не зна шта осећа према мени…
да сам тад знао оно од патка даче, рекао бих онако мангупски…ма нема везе, зезамо се…
шајн он јор крејзи дајмонд… није баш блуз али прија…
… и хладна кафа прија…
најео си се арчибалде па сад спаваш… протиче блуз, а ти спаваш… нека, не замерам ти, ти си само животиња и немаш ништа људско у себи… мада ме подсећаш на неке моје бивше пријатеље.. оне до прве кафане и последњег динара… али и њима је опроштено, они су само људи и немју ништа животињско у себи… ждеру као људи, пију као људи… зато им ја опраштам… биће толико тога што сами себи неће моћи да опросте једног дана, а тај дан увек дође…
можда сам стварно претерао… можда је боље само ћутати и слушати блуз и с времена на време сркнути мало хладне кафе… ионако је све препуштено судбини…
верујеш ли ти у судбину арчибалде, у мачећу судбину, хахаха…
… верујеш… и ја… да није судбине сви би били срећни и задовољни… овако…
и теби је судбина доделила мене, да слушаш моје баљезгарије, а мени тебе да имам коме да их причам…
… али, нема везе – зезамо се…
… кућа излазећег сунца… енималси…
сетим се одмах оног … звали смо га горки… био је главни фрајер у школи… имао је левиске, знаш… ко је тада имао фармерице и кинту за кока-колу био је фрајер… саплитало се о звонаре, носиле се брукс ципеле и тесне мајице и кошуље… што тешње… све је мирисало на трст… а за појасом женски чешаљ… онако да се види… а косе…мушко или женско, није се знало ко је ко.. време деце цвећа… време косе и рата у вијетнаму… ја тада нисам марио за вијетнам и вијетнамце, као ни сада, али неки тамо преко баре јесу… да баш су марили… онако… баш јесу… и филм су снимили.. онај форман… снимио косу… највећи и једини антиратни мјузикл свих времена… ниси гледао…
после је дошао че гевара… дошао је на школским блузама у нашу и све друге школе… наравно преко београда…
ајд мало кафице – хладне
знаш шта ми је пало на памет… не знаш… благо теби ти ништа не знаш…
сутра је један рођендан… знаш коме… смеје ти се брк, значи да знаш, а и слушаш ти мене, само се правиш да спаваш… послаћемо цвеће првим јутарњим трамвајем… знаш да је ја још увек волим… то само теби кажем, а ти немој да разгласиш… знам да и она мене још воли, али ту је сад она људска измишљотина – понос… сада у ову собу понекад уђе нека жена којој ни име не знам… ваљамо се по кревету у грчу који и није увек од страсти… онда она оде… као таксиста који је завршио вожњу… а љубав…
неко рече – купи пса, то је најбољи начин да за новац добијеш праву љубав… хм…
али имам тебе мој арчибалде… уосталом љубав је нешто животињско, инстиктивно, чисто… оне, те жене, оне не продају љубав како се до скоро мислило… нема ту душе… оне су душу продале ђаволу… уосталом људски је не имати душу…
ал сам заоро у филозофију, а ти само трепћеш… баш си ти срећан што имаш мене…
многи не знају да цене срећу… не мислим на тебе… а за срећу је уствари потребно тако мало…

нема више кафе, а и блуз је исцурео… напољу свиће…
идем да покушам, можда ћу и заспати…

Published in: on 19. јула 2009. at 11:57 am  Comments (13)  

Vaza

Šetajući često po pijaci starih i istrošenih stvari, jednoga dana, slučajno, naišla je na staru, ali lepu vazu koja je jako ličila na onu koju je noćima sanjala. Odmah ju je kupila, jer joj se prosto nudila, pomislivši kako će dobro stajati na mestu gde je donedavno stajala ona koju je godinama imala i na kraju bacila, jer joj je dojadila i postala ružna.

Kad je došla kući, shvatila je da mora da joj nađe posebno mesto, negde gde će je stalno gledati i gde će joj njena lepota i vrednost koju je u njoj videla stalno uzvraćati ljubav sa kojom ju je kupila.
Dok ju je čistila od naslaga vremena, primetila je da je na jednom mestu napukla, ali njena raskošnost je dobro prikrivala tu pukotinu. To ju je u momentu prilično razočaralo, ali shvatila je da od stare stvari ne može očekivati da bude bez tragova vremena koje je prošla. Zamišljala je ljude koji su je imali, voleli, dodirivali, divili joj se, a možda i nehajno se prema njoj odnosili. Kome li je ispala iz ruku i napukla? Možda nekome koga je životna snaga izdala. Mora da je i ona sve te trenutke preživljavala na svoj način. Ali sada je došlo vreme da sve zaboravi, da uz nju proživi novi život prepun cveća, svežine, i ljubavi. Obuzeta nekom mističnom ljubavi i strasti, stalno ju je posmatrala, uvek stavljala sveže i lepo poljsko cveće. Osećala je i da vaza njoj uzvraća svu tu ljubav i pažnju.
Nije prošlo mnogo vremena, a ona pukotina joj nije dala mira. Okretala ju je tako da se ne vidi, ali joj se činilo da, s vremena na vreme vaza sama nekako tu pukotinu okrene baš prema njoj, kao da želi da joj stavi do znanja koliko je ta pukotina zbog nečega važna. Da li je možda onaj zbog koga je ta pukotina nastala bio neko koga je vaza volela nemerljivom ljubalju?
Iako mučena takvim slutnjama, ipak je volela vazu kao nijednu do tada. Naizmenično su se ređali periodi kada je osećala da i vaza nju neizmerno voli i da joj se pokazuje u najlepšem sjaju, da pukotina nestaje, sa periodima kada je mislila da je vaza ostavlja. I vaza je, zaista, povremeno bivala nekako ružna, bez boja i svetlosti, kao da je gubila neku tajanstvenu snagu da uvek bude lepa samo za nju. U takvim vremenima, mislila je da joj se vaza onog dana na pijaci, kao i svih onih dana svog punog sjaja, ustvari lažno predstavljala. Ali njena ljubav prema vazi je bila neuništiva i uvek uspevala da joj povrati sjaj, koji joj je opet izgledao tako stvaran. Žalila je što je nije ona prva kupila, verujući da bi joj svojom ljubavi večno sačuvala taj sjaj.
Možda je i vaza tako mislila. Možda je i vaza osećala da su njene slutnje i povremeni nastupi mržnje bili nezasluženi, pa se u jadu povlačila u sebe i gubila sjaj, ali nije imala načina da joj to i kaže, osim da ponovo postane sjajna i lepa za nju. Možda je nekako osećala da taj njen sjaj, lepota i ljubav koju joj daje nisu bili dovoljni za nju. Lečila je svoju pukotinu i na neki način i izlečila, ali ona ju je s vremena na vreme opet videla, a to ju je najviše bolelo.
Vreme je prolazilo, a osećaj da je vaza pripadala nekom drugom više nego što će njoj ikad pripadati postajao je sve nesnosniji. Uništavao je u njoj svaki smisao za realnost, ali i ljubav. Jednoga dana dok je sedela i gledala vazu diveći se i prezirući je u isti mah, vaza se od težine suvog cveća prevrnula i pala. Nastala je nova pukotina koja je našla svoj odraz i u njenoj duši. Prezrela je vazu što joj je to učinila, povadila svo cveće koje je ikad u nju stavila i gurnula je u mračni kut podruma gde je držala stare i zaboravljene stvari.
Nedugo posle toga, na vratima njene kuće pojavio se prosjak, ciganin, tražeći da mu se udeli bilo šta. Odmah se setila vaze u podrumu za odbačene stvari i sva srećna mu je donela. Dok je odlazio pomislila je ”To će sigurno biti najveća laž, koju je ikad isprosio”
Šta je dalje bilo sa vazom, niko ne zna, a možda neće ni saznati.

Published in: on 19. јула 2009. at 12:47 am  Comments (7)