Misli

Kad je ušao u kafe gde je često odlazio i imao svoje mesto, na njegovoj stolici sedela je žena nekog čudnog pogleda, uporno uprtog u njega. Pitao je barmena ko je ta žena, na šta je ovaj začuđeno slegnuo ramenima i rekao da ne vidi nikakvu ženu. Oboica pomilsiše da je onaj drugi pijan, što i nije bila retka pojava. Žena nije skidala svoj užareni pogled sa njega, a na licu joj se sada pojavio i zagonetni smešak. Nije više bila njegova volja da li će joj prići. Znao je to kada se našao za svojim stolom sedeći nasuprot svom mestu, zbunjen i bez glasa.
– Samo me ti možeš videti, za sve ostale sam nevidljiva.
Nekako je bio svestan toga i pre nego što mu je ona rekla.
– Ko si ti? – upita, osvrćući se da vidi da li ga neko čuje kako priča sam sa sobom. Kad je ponovo pogledao u njeno lice, mali mladež ispod levog oka, mu se učini kao da dolazi iz neke davne prošlosti.
– Ne moraš govoriti, samo misli su dovoljne.
– Kako ona to misli? – upita se u mislima.
– Upravo tako, – čuo je u svojoj glavi, a da njene usne nisu ništa izgovorile.
– Da li ja to počinjem da ludim, ili mi je došao sudnji čas?
– Ne, samo si jako usamljen.
– Kakve to veze ima sa tobom?
– Kad je čovek usamljen, misli čine čuda.
Barmen je doneo piće koje uvek pije, ne rekavši ništa. Gledao je tu nestvarnu ženu i sve više je prepoznavao. Sećanje je dolazilo iz nekog vremena kome nije mogao da odredi daljinu.
– Da li je slobodno? – upita tek dozreo ženski glas. Okrenuo se da pogleda. Tri mlade devojke stajale su pored stola i čekale odgovor. Zbunio se i pogledao na mesto gde je sedela žena koja čuje njegove misli. Nije je više bilo. Devojke su već počele da se osvrću tražeći slobodna mesta.
– Da, da, sedite slobodno, ja upravo odlazim. Sasuo je piće u grlo, digao se kao u košmarnom snu i otišao. Nije ni platio, ali ni to nije bilo prvi put. Barmen je znao da će se sutra vratiti. Samo ga je sa onim istim sažaljivim pogledom ispratio dok je odlazio.
Napolju je još uvek besnela mećava. Hladan vetar i sitan sneg su mu se zavlačili pod kragnu i u rukave, terali ga da se poguri i sav uvuče u sebe. Dok se saplitao po snegu, nije mu uspevalo da se ponovo seti lika svoje uobrazilje. Uobrazilje, da. Bio je gotovo siguran da mu je u mozgu došlo do kratkog spoja. Previše knjiga, previše misli, previše svega što opterećuje to malo mozga koje nam je dato na korišćenje. Što pre zaboravi, biće mu lakše. Jedino što mu je stalno odzvanjalo u glavi bile su njene reči „…jako si usamljen“. Bila je to istina, zato mu se i motala po glavi. To mora prestati.
Ušao je u toplu sobu, sa šoljom kafe i nikad težim osećajem samoće. Tražio je ideju kako to da prestane. Pozvati ono malo ljudi koje poznaje u ovom gradu, na jedno druženje uz muziku i priču? Da, to je dobra ideja.
Sledeće jutro zatekao je zamrznuta stakla na prozorima. Od kada to nije video. Napolju, sneg je zatrpao sve što se zatrpati moglo. Nekad se radovao takvom prizoru. Shvati odjednom da ga je i radovanje običnim lepim stvarima napustilo. Dok je ložio vatru setio se svoje ideje od sinoć. Danas će pozvati sve te ljude. Počeo je da ih nabraja u mislima, ali kako se koga prisećao, odbacivao je jednog po jednog. Nisu oni društvo za njega. Ne slušaju istu muziku, nemaju onaj osećaj poetičnosti, zaglibili su u politiku i biznis, stalno su u nekoj žirbi, nemaju vremena. Svakome je našao nešto što nije mogao da prihvati. Ostao je samo jedan, drug iz detinjtva. Za njega i njegovu ženu je znao da su sigurno ono što mu odgovara. Pozvaće samo njih. Taj prvi pokušaj teranja samoće mora biti prijatan, a ne sa onima sa kojima nema ničeg zajedničkog. Zamoliće prijatelja da povede još nekoga ko je prikladan za takvo druženje. On sigurno poznaje takve.  Tako će proširiti krug prijatelja sličnih sebi.
Prijatelj se rado odazvao pozivu i obećao da će naći još nekoga za druženje. Sledeća noć je samo njihova. Dao se u spremanje i pripremanje što lepšeg ambijenta. Ta dva dana nije se skrašavao na jednom mestu, čisteći, donoseći, spremajući, isprobavajući, pažljivo birajući muziku koja će odgovarati takvoj prilici. Muziku. Ta muzika je nešto što mu mnogo znači u životu. Primetio je da po tome ko kakvu muziku sluša, i stavlja ljude u određene kategorije. Na žalost, jako je malo onih koji su se uklapali u njegovu kategoriju džezera i starog rokera.
Vreme je prošlo brzo i kasno poslepodne na dan druženja, sve je bilo na svom mestu. Zadovoljno se zavalio u fotelju, pustio svoju muziku i čekao zvono na vratima. U mislima je unapred preživljavao tu noć. Vreme je odmicalo i postajao je pomalo nestrpljiv.

Umesto zvona na vratima, trglo ga je zvono telefona.
– Kako se zabavljaš prijatelju? – pitao je glas koji je očekivao da čuje na vratima, a ne u slušalici. Slutio je da nešto nije u redu.
– Evo sve sam spremio, čekam vas, kad dolazite?
– Čuj, moram te razočarati. Žena mi se sa posla vratila sa temperaturom, grip valjda, sva je slomljena… pa, tako, eto da ti javim da ne možemo doći, da nas ne čekaš. Ima dana družićemo se neki drugi put… a i auto mi je….
Nije ga više čuo, samo je potvrđivao i govorio kako je sve OK… Kad se sa druge strane nije više čuo glas, spustio je slušalicu. Ostao je tako još neko vreme zagledan u plamen jedne od mnogo sveća koje je popalio. Bio je, i besan, i razočaran, i nemoćan. Došlo mu je da sve izlupa, pobaca, zapali. Okrenuo se polako i pošao da se zavali u svoju fotelju. Ali fotelja je bila zauzeta…
– Ponovo ti? Gde si nestala ono veče u kafeu?
– Zašto pitaš kad znaš?
– Ne znam, kaži mi.
– Čim se tvoje misli posvete nekom drugom, ja nestajem. Ono veče si pomilsio kako bi bilo lepo provesti veče u društvu onih devojaka i ja sam nestala, nisam ti više bila potrebna.
– Da, shvatam sada…
– Trebao si ostati sa njima.
– Suviše sam mator za njihovo društvo.
– To si umislio. Kao što si umislio da su te svi napustili. Ne, ti si napustio njih. Odbacuješ ljude, a nisi ni pokušao da ih prihvatiš. Kako onda znaš da nisu tvoje društvo. Umislio si da si neko i da ti niko nije dorastao. Pun si sujete. Očekuješ da ti se ljudi dive na svakom koraku, da ti laskaju, da si im stalno u centru pažnje. One koji imaju neko drugo interesovanje, odbacuješ kao istrošen kondom. Umislio si da si stožer prema kome se svi ravnaju. Ako neko štrči, ti mu isečeš glavu, da bi ga poravnao sa sobom, ili ga ubio zauvek.
Ćutao je, shvatajući koluko je sve što čuje istina. Tišina je potrajala. Gledao je u plaman sveće i ništa nije mislio, sve mu je bilo savršeno jasno. Podiže glavu i zagleda joj se u oči.
– Mislim da sam se seto ko si?
– To je dobro za tebe.
– Ti si ona ista koja mi je jednom rekla „nemaš pojma koliko vrediš“. Bilo je to jako davno. Tada sam imao dvadestak godina i ostao sam bez samopouzdanja zbog izgubljene ljubavi.
– Da, ostavila te, a ti si mislio da je nisi bio vredan. I tadai si izgubio sebe.
– Da, sećam se. Snežana se zvala.
– Voleo si je zbog Mostarskih kiša.
– Sećam se koliko sam je voleo, a ona mi stalno nešto izmicala i na kraju nestala.
– I tada si se povukao u samoću. Bio si mlad pa si mislio da nikoga nisi vredan, ako nisi vredan nje. Prošlo je mnogo vremena od tada i sakupio si mnoge vrednosti u sebi. I umesto da ih deliš sa drugima, ti si sada taj koji misli da niko tebe nije vredan. Rezultat je ista, ostaješ usamljen.
– I ti si malo ostarila.
– Nisam, ti me takvu zamišljaš. Ja sam uvek ista.
– Kako ti beše ime?
– Imam mnogo imena. Zavisi po kom me pozoveš.
– Po kom sam te ja pozvao?
– Samospoznaja.
– Lepo ime.
– Nisi više sam.
– Da, imam tebe. Sad mi je mnogo lakše. Hajde da zaplešemo uz ovu divnu muziku. Posle ćemo da gledamo kako napolju pada sneg. Izaći ćemo u šetnju po snegu. A kada se smrznemo, sedećemo pored kamina i gledati u vatru. I tako će ova noć biti divna. Sutra ću da odem do nekih prijatelja. Mislio sam da ne idem, bilo mi glupo da idem na dečji rođendan, šta bih tamo. Ali, milsim da bi mu značilo da dođem. Dugo se nismo družili…a onda ću da pozo…

Published in: on 31. децембра 2009. at 11:57 am  Comments (13)  

Priča za laku noć

Ostoja Vranić je orao njivu ceo dan. Bio je mesec magli, novembar, i noć je brzo dolazila. Njiva je bila na strani, strma i oborita. Kojni su se klizali i saplitali, a brazde vijugale. Plug mu je izmicao i jedva ga je savladavao da mu ne ode niza stranu. Žurio je da pretekne mrak, ali mu se činilo da ne postiže. Mrak će mu oteti desetak brazdi. Mora prekinuti, ne da se dalje. To malo videla što je ostalo mora ostaviti da raspregne konje iz pluga i upregne u kola.
Poče da sipi rosulja, ni kiša ni magla, al natapa do gole kože. Upropastiće mu konje umorne i znojne. Potrča po pokrovce da im stavi na grbače, pa ih ispreže iz pluga i upregnu u kola. Sakupi sve što je poneo i krenu polako blatnjavim putem kući. Mrak se zgusnu, ni do potoka nije stigao. Konji izvlače poslednju snagu i vuku se drumom. Znaju put, pa Ostoja opusti kajase i potonu u težačke misli, naslonivši glavu licem na hrapave dlanove. Ni rosulja mu nije dosadna, ne brenuje, ne oseća. I škripanje nepodmazanih, drvenih točkova nestade u tišini misli.
Trže se kad konji naglo stadoše. Pomilsi da se neka trula grana isprečila. Podiže glavu ne bi li nešto video, ali samo tamu je video. Siđe sa kola i pođe pred konje, ali ne zakorači ni korak, kad konji počeše da se propinju. Vukovi, pomilsi, ali ne ču ništa, vukovi bi režali, zavijali, čuo bi. Konji kidahu amove, lance, remenje. Nasta lomljava, i rudu i paoke polomiše. Oslobođeni, nagnaše u galop putem odakle su došli. Ukočen od straha, Ostoja zaneme, ni glasa za konjima da ih zaustavi. Nasta gluvilo. Nit šta čuje, nit šta vidi, niti da se pomeri može. Ne zna koliko je tako stajao u tom bunilu, kad nešto ciknu. Probode mu oba uveta do srži mozga. Diže ruke da dlanovima zaklopi uši, ali cik se ponovi negde u njegovoj glavi. Stade se osvrtati oko sebe u bunilu, kad na kolima ugleda neku priliku, belu kao kreč, kako drmusa kajase i ciči na konje kojih ne beše nigde. Razazna žensku priliku, ogrnutu kosom kao plašt, dugom i belom. Neka sila ga, i protiv njegove volje, poče vući da joj priđe i prepozna. Ali saplete se o nekakve žile koje tu niodkuda iznikoše, sastavi se sa zemljom i tu osta. Svest ga napusti i ne mogade reći kako su ga konji, ponovo upregnuti kajasima zakačenim za nogu, do kuće dovukli, svog poderanog i izguljena lica i tela.

Bosiljka, nali mi još jednu tu tvoju dudovaču, pa da vam ispričam i kako je Stevu Mitrovog napao drekavac u Tolinoj vodenici, onomad na Duhove…

Published in: on 6. децембра 2009. at 12:45 am  Comments (11)