Tanka crvena linija

Neko je petljao oko brave, a onda su se vrata otvorila… polako, malo po malo. Prvo se pojavila marama, pa lice zgurene starice. Nije pravila korake, samo je vukla izlizane gumenjaše po podu, mic po mic. Drveni štap od obične grane odsečene negde i nekad, kuckao je po parketu. Svoje teške godine, natovrene na povijena leđa, nekako je i nosila, ali za sobom je vukla i teško breme, slepog starca, muža svog. Večnost je prošla dok su se dovukli do mesta gde je, u svojoj prostoti, mislila da je pristojno. I još jedna večnost dok je progovorila. Obe te večnosti saterale su mi po jednu knedlu u grlo.

– Ja sam, druže ofecire, baba na mog Milana. A ovoj je moj muž, na Milana deda. Jutros pojdomo po ovoj sneg iz selo, i eve stogomo tek sade. On slep, ič ne vidi, svud ga potežem sa sebe.

Tišina

– Ete, mi dođomo da pitujemo za našega Milana. On siroče, nema ni oca ni majke, mi ga odranili od volicko – prođe večnost dok podiže drhtavu ruku da pokaže. Sade, vala je Bogu momak izraso. On nam sve, sva pomoć. Odkade ode u kasarinu, po poziv, nema koj drva da naseče i vatru da podloži. Izmrzomo, gladujemo. Samo njeg imamo, na daleko nigdi nikog, niko ne navrća da ni pogleduje.

Tišina. Večnost u tišini. Ćutim. Znam zašto su došli, a ćutim, jer mi ona knedla zarobila reč u grkljanu. Udavi me reč koju ni da progutam, ni da ispljunem.

– Mi bi moleli da nam pustite Milana, ne možemo više sami. On je tu kod vas u kasarinu.

– Kako se preziva vaš Milan? – progurah nekako kroz knedlu, tek da nešto kažem.

– Vasiljević, to mu po ocu, a mie smo Dinići. Majka mu pokojna bila naša ćerka.

– On, majko nije ovde u kasarni… svi su otišli… – kako da kažem gde su otišli?

Pobadam pogled u spisak… tražim mu ime… preskačem ona precrtana crvenom olovkom pored kojih piše „poginuo“… ona zaokružena pored kojih piše „nestao“, „zarobljen“… tražim pod „V“…

– A kude otišli,  daleko li je?

Nema pod „V“ prezimena koje tražim, a da nije precrtano ili zaokruženo. Brišem mokro čelo. Ispod crvene linije nalazim ime Vasiljević Stojana Milan… godište sedamdesetprvo… dvadesetjedna… jutros precrtano…

– Daleko, majko, jako daleko.

– Će se vrnu skoro, ne li?… davno otišli, a ofecire… brzo će se vrnu…?

Tišina… ona u glavi… najteža…

Published in: on 7. фебруара 2010. at 2:11 pm  Comments (20)  

The URI to TrackBack this entry is: https://archibald57.wordpress.com/2010/02/07/tanka-crvena-linija/trackback/

RSS feed for comments on this post.

20 коментараПоставите коментар

  1. Delic duse umire svaki put kada procitam ovakvu pricu, a znam da jeste istinita…
    Mnogo je bola…previse…skupljeno u recima koje nikada nisu izrecene niti napisane..
    Odlicno si napisao pricu,zgusnutu i kao kamen tesku..
    I od ovakvih prica se sastoji zivot,i mnogo me bole.
    Svo troje umrlo u istom danu i ne znajuci…

  2. Sve se nadam da će nas ovakve priče učiniti boljim, možda i podsvesno. Možda ih zato i pišem…

  3. Gutam knedle. Prica je deo jednog zivota koji je ostao tamo.
    Strasno. Neka nas ovakve price ucine boljim ljudima. Neka,
    Divim ti se na ovoj sposobnosti da ovakvu pricu ispricas i sa ovoliko emocija.

  4. Hvala Saro. Ja ću malo da ćutim…

  5. Oni koji su umrli, neka ima je laka zemlja. Teško je onima koji ostaju. Tu nema reči koje mogu opisati šta se njima dešava i kroz šta prolaze iz dana u dan… Nekada nekome život može biti kao kazna, gori od smrti. Brrr, teško mi da dišem kada razmišljam o tome.Ali, znaš šta? Kada neko ume da ostane ili možda baš zato postane baš takav kao ti, uprkos svemu , to je onda za svako divljenje. Šta god da je onaj odozgo namerio sa nama, kakav god da mu je nedokučiv plan, trudi se da izvuče najbolje za nas koji ostajemo-čak i iz najgore situacije. Ti si ga čuo,osetio jednim velikim delom svoje duše i to je dobro…
    Pročitaj „Kolibu“ ako već nisi…

  6. Kada čovek bude stavljen na iskušenje i u situacije koje nije očekivao, niti slutio šta sve može da ga snađe, može da odabere samo jednu od dve opcije: da se bori i opstane, ili da se preda i potone. Svaku od njih Bog će podržati, jer na nama je da biramo.

  7. Sve si rekao

  8. Mnogo lepo napisano, sažeto, duboko, skoro savršeno… zašto ljudi ne uče iz ovakvih priča već stalno ponavljaju iste greške?

  9. Valjda zato, moj Alex, što se tuđa muka zaboravi pre nego što se iz nje nešto nauči. Ja ću to samo jednim primerom potkrepiti. Kaže se da je u bombardovanju koje je trajalo 72 dana poginulo oko 4.500 ljudi. Za toliko bombardovanje i ovoliki narod to nije mnogo. Za onog kome je neko poginuo i ta jedna smrt je previše. A onaj ko je prošao bez ogrebotine ne može da razume i odmah zaboravi i jednu i drugu „cifru“. Za njega je to samo statistički podatak ili čitulja u novinama.

  10. Suze same teku …. a knedla stoji…. sta reci….nemam reci.Samo pitanje,zasto je moralo tako?!Moj brat je bio na Kosarama,skoro oko 80 dana.80 dana muk,tisina,samo misli koje lete,a tisina teska,teza ne moze da bude.Sreca pa se nije nasao ispod crvene linije.Vratio se!

  11. Mogu samo da ponovim komentar koji sam dao na Alexov komentar. Jedan je previše.

  12. 😦 zivot je ponekad nemilosrdan… lijepi pozdrav.

  13. Šta reći drugo, nego da se slažem sa tobom…

  14. Divna prica Arcibalde… Kako nekome srusiti i poslednju nadu koja ih oboje drzi u zivotu… Ratovi prolaze, ljudi ostaju… I opet ce se naci oni mocnici zbog kojih ispasta narod…Uvek isto…

  15. Da, u pravu si Breskvice. Ovo je samo isečen jedan trenutak iz cele priče. Zato svoj blog i nazivam u podnaslovu „priče nedopričane“. Ipak se i iz ovoga može naslutiti šta je dalje bilo. Iluzija traje samo dok je mađioničar na sceni. Posle toga nastaje realnost.

  16. Auh, da crknem bre!

  17. Ovaj teški „trenutak“ je dovoljan da sastavimo celu priču! Uh, čoveče i meni knedla tresnula u želudac, pa boli! 😕

  18. Ja ću samo da odćutim tri minuta…

  19. E ta knedla i meni sada stoji. Jako tuzna prica, nazalost i realna za kraj proslog veka. Jbg-a taj domovinski rat na Balkanu napisao je dosta tuznih zivotnih prica.

  20. Mnogo sam se toga nagledao u to vreme moj Ivane. Mnoge priče nemam snage ni da ispričam. Ne ponovilo se, samo to bih rekao.


Оставите одговор

Попуните детаље испод или притисните на иконицу да бисте се пријавили:

WordPress.com лого

Коментаришет користећи свој WordPress.com налог. Одјавите се /  Промени )

Слика на Твитеру

Коментаришет користећи свој Twitter налог. Одјавите се /  Промени )

Фејсбукова фотографија

Коментаришет користећи свој Facebook налог. Одјавите се /  Промени )

Повезивање са %s

%d bloggers like this: