Kazivanje arčibaldu – četrnaesto

… arčibalde… arčibalde, slušaj me… moram da ti ispričam još jednu priču, jer mi se čini da nas je ta brojka trinaest ipak začarala i da nam ne da da odemo dalje… nije samo ova velika voda i naša reka, nabujala kako niko živ više ne pamti, jedini razlog što ti već dugo nisam ništa ispričao… ne verujem u baksuzluk te brojke, ali ipak… zato slušaj…

Ispod zgomilanog čaršafa na bolničkom krevetu viri suva i pocrnela ruka, ostarela čitav vek u samo jednom danu. Na jastuku usahlo, zgužvano lice. Upale oči, nepomične, nemaju suza. Zamućen, izmučen pogled je molio pomoć, tražio oproštaj i kajao se zbog nečega. Majka.

Za tren videh požutelu sliku lepe i mlade žene, koju sam nedavno pronašao u starom albumu. I drugu, na kojoj drži u naručju svog prvenca. Kao ptica, prolete mi sećanje na njene neumorne ruke, na lice zgrčeno od bola, ili razvučeno u osmeh, na pokrete nemirne od posla, na oči uvek spremne da zagrle i kad su nezadovoljne i ljute. Narojiše se reči koje su me učile, grdile, tešile, savetovale, smejale se i plakale. Nekako spoznah i ono što nisam video dok sam godinama lutao daleko od njenog pogleda i reči. Nekako, sve je odjednom bilo tu ispod tog zgomilanog čaršafa na bolničkom krevetu.

Priđoh i pomilovah joj čelo. Nemim pogledom je pratila moju ruku. Tanke, bezbojne usne se jedva pokrenuše da propuste šapat:

– Pokvarila sam ti odmor… morao si… zbog mene…

Majka…

… da, arčibalde, majka je majka… tu reč je nemoguće prevesti, ona se može samo osećati, na svim jezicima sveta…

Published in: on 2. јула 2010. at 8:04 am  Comments (18)  

Kazivanje arčibaldu trinaesto

… ispričaću ti jedan vic arčibalde…
… kaže ovako…
… ide ludak kroz ludnicu i vuče dugačak kanap…
… naiđe doktor i pita ga zašto vuče taj kanap…
… a ovaj mu kaže… ajd ga ti guraj, kad si tako pametan…
… doca ga pogleda preko naočara pa kaže… nisi ti baš toliko lud…
… ja jesam lud, ali nisam glup ko ti… odbrusi ludak i ode dalje da vuče svoj kanap…
… hahaha.. haha…
… šta kažeš, dobar vic… smeje ti se brk, a … kod vas mačaka nema ni glupih ni ludih… vi ste jednostavno životinje i nemate ništa ljudsko u sebi…
… ali nisam ti ispričao vic da te nasmejem… setio sam ga se pre neki dan… ni sam ne znam zašto… i stalno razmišljam koliko ima istine u njemu… kad bolje razmislim mnogo puta sam video kako neko glup, pravi ludim nekog ko to nije… čudno majku mu… a opet istina… možda ima istine i u onoj mudrosti koju, isto tako, negde pročitah… video sam gomilu glupaka kako se dive zalasku uma…
… baš si ti srećan, moj atčibalde, što nisi čovek, pa ne moraš da milsiš o ovakvim stvarima…

Published in: on 24. априла 2010. at 9:05 am  Comments (22)  

Kazivanje arčibaldu – deseto

… ajde, arčibalde, da ti ispričam jednu priču… znam, da ti nije baš do mojih priča večeras, ali ja nekome moram da ispričam… a kome ću nego tebi… pustićemo neki bluz, on nekako, ipak najbolje ide uz moje priče… šta da radim kad je to, prosto život tako rešio, pa šta je, tu je…
… znaš, ljudi uglavnom misle, vojska je to, kamen, čelik, srce u junaka… a srce je srce, moj arčibalde, isto u deteta, isto u junaka, isto u devojke… isto… isto kuca, isto se plaši, isto raduje i tuguje, smeje… plače isto… eee, baš to hoću da ti ispričam… to, kad mi je srce plakalo…
… rat je bio, ono pre deset godina, kad je padalo s neba, a mi ništa mogli nismo… nekim poslom ratnim, nađoh se nekoliko dana u jenom selu kod kruševca… kobilje se zvalo, sećam se… bejasmo nas nekoliko u seoskoj školi smešteni… u selu, nigde muško da vidiš… deca, žene,starci i bogalji… prolaze putem, pogleduju, zaviruju, poneko zastane, ali svi nazovu dobar dan… niko ništa ne pita, strah ga da ne čuje što ne želi čuti… njihovi iz sela mnogo otišlo pod šlem… a neka tišina, čuješ list kako pupi i raste…
… beše kasno popodne, trećeg ili četvrtog dana… oblaci neki se naduli sa zapada, teško disati… odmarao sam posle neke konzerve… o ručku beše… izneo stolicu ispred škole, zavalio se i čitam knjigu… kraičak oka mi uhvati neki pokret putem pored škole, pa se sve umiri… ne marim, neko prolazi, pa zastao… otići će… ali prođe vreme, a ne odlazi, već mi žulja taj kraičak oka svojim mirom… podignem pogled, a na kapiji stoji žena… u jednoj ruci drži neki zavežljaj, u drugoj dečaka… pobola pogled u mene i trpi moj nemar svojim ćutanjem… vidim htela bi nešto… ustanem i priđem bliže, toliko da primetih da joj se kraičak usne pomeri u osmejak… pitam je treba li joj nešto… poznaš li ti mog vitomira, vojniče, pita… možda bih se nasmejao toj prostoj duši, ali mi neki jad ne dade… kažem da ne poznajem… a što pitaš… pratila bi mu ovo… podiže malo potežak zavežljaj u stolnjak zamotan… gledam joj lice zabrađeno maramom, novom kao za vašar… ivice gde je bila savijena, pa popeglana, još oštre… oči mlade, ali bore ga postarile i poružnile… a šta mu to šalješ… da presvuče i preobuje… da poje… pogledah zavežljaj… kroz tanko i ostarelo platno providi se karirana košulja… pogledah dečaka… kroz trepavice viri jad…
…kako da kažem da ne poznajem vitomira… njenog vitomira… ne poznajem, bože, ni jednog vitomira… šta ću sa tim… šta ću sa tim zavežljajem… gde da smestim njenu nadu da će vitomir dobiti da presvuče i preobuje… da poje… da sve to… to što mu žena brižno pratila… gde ću sve to, moj arčibalde, kad mi srce malo… gde ću u svoje srce vojničko i junačko da smestim onu suzu, nabujalu u detinjem oku… a on stisko, pa ne da da kane… može li to sve da stane u moje detinje srce, a da ne zaplače…

Published in: on 2. јануара 2010. at 9:48 am  Comments (7)  

Казивање арчибалду – осмо

… знаш шта примећујем, арчибалде… примећујем да нам је кућа пун успомена… свака стварчица би могла да исприча неку причицу, или да сети на нешто… ево рецимо ова стара перница за оловке… пернице су за пера, али и данас се тако зову, иако се у нјих стављају оловке… ова је баш стара, дрвена, има и кључић, биће да је послератна… чуј, послератна, хм… после ког рата… ратова к`о кишних дана, мооој арчибалде… а ова је перница од после последњег великог рата, кад су сви са сваким ратовали… добио сам је од мог покојног деде… његова је била… а сличну сам имао и ја кад сам пошао у школу… кад се сетим, увек се насмејем, а плаче ми се…

Те давне шездесетчетврте, лето сам провео на селу код деде и ујака. Али пре одласка догодило се нешто што је за мене представљало прави приватни светски догађај. Уписали су ме у основну школу. Тог дана мајка ме је посебно свечано обукла. И она се лепо обукла. Онда је упртила брата, који није имао ни годину дана у наручје и повела ме на упис. Упис се обављао у згради школе. У дугачком ходнику била је гужва, само је око неких људи у белим мантилима било реда. Нисам одмах схватио да су то лекари који врше систематски преглед, да виде ко је за шкоолу ко није. Кад сам схватио, уплашио сам се, јер сам био много сићушан. Али нисам дозволио да ништа поквари моје задовољство, па сам направио озбиљно и поносито лице. Кад сам дошао на ред све више сам схватао да то није оно што сам ја замишљао и очекивао. Дали су ми неку вакцину, боли ме иглама да ми узму што више крви, скидали ме голог, посматрали са свих страна (жив срам ме пјео), терали да загазим у неко мастило, па на бели папир – ужас један.
Тамо где су ми вадили крв, на зиду је била окачена огромна слика неког намрштеног типа у раскопчаном тамноплавом капуту до земље, са рукама у џеповима, ухваћеног у раскораку. Језа ме прошла од његовог намрштеног погледа, и онако нагнут унапред у том раскораку, чинило ми се да ће сваког час да скочи на мене. Жена у белом мантилу, ваљда да би ми скренула пажњу са оног што се спремала да ми уради, показа ми на слику и упита:
– Кажи ти мени ко је оно тамо, и накези се сва озарена од неке милине.
– Знам, то је железничар, – одговорио сам ко из топа и не гледајући слику.
Лице јој се изобличуи, намрачи се и упре поглед пун варница у моју измучену мајку. Касније кад сам сазнао ко је тај тип, схватио сам шта је тај поглед значио, а значио је отприлике ово: “Шта, зар нисте већ научили своје дете ко му је идејни вођа?”
– То је Тито, сине, Тито,- процеди моја мајка, сва уплашена и љута у исто веме.
– А ко је Тито?- упитао сам не схватајући ништа.
Али шта ћу – ја њега једноставно нисам познавао. А није ми било ни јасно зашто су неког железничара са тако необичним и глупим именом уопште нацртали на толику слику, сатавили га ту да плаши децу, и још сви морају да му знају име.
Тако се мој упис у школу завршио неславно и није испунио моја очекивања, осим што сам на та силна боцкања показао своју храброст и осећао се зрелим за школу ма шта мислила она дебела у белом мантилу и онај железничар у тегет капуту. Успут сам питао мајку могу ли ја да идем у неку другу школу где нема оног железничара са онако глупим именом. Само се горко насмејала и није имала снаге и воље да ми објашњава онако малом и глупавом, како сам, још тако мали, идеолошко-политички застранио.
Али после тог ужасног искуства одвели су ме у моју Војводину, у село на обали Саве, где сам све одмах заборавио и утопио у војвођанску прашину.
Кад је, са првим пожутелим листовима на дедином дуду, моја мајка дошла да ме води кући, осећао сам радост и тугу. Радовао сам се поласку у школу, без обзира на оног железничара, али ми је било жао дружине и игре, али и оних лелујавих поља зрелог жита, виђених у зору док се поспан труцкам на коњским колима која тера мој ујак или деда, одлазећи на рад у поље.
Касније кад сам читао неке лепе књиге ти дани оживели су поново у враголијама Тома Сојера, а Сава је била мој Мисисипи.
Кад сам стигао кући чекале су ме нове свеске, књиге, оловке, бојице и – дрвена перница, са клјучићем, као нека тајна кутијица или шкрињица за моје благо. Дуго сам је имао. После ју је имао мој, шест година млађи брат. Остала је са њим, кад сам ја кренуо даље, у неки нови живот, и више се никад нисмо видели.

 

… ето арчибалде, тако сам ти ја пошао у школу… ееј, у школу, а једва да сам био већи од торбе…

Published in: on 20. новембра 2009. at 9:09 pm  Comments (12)  

kazivanje arčibaldu – peto

… jeli bre arčibalde, kaži mi, da li mačke razmišljaju… možda, ali na drugačiji način od nas ljudi… ma, ja ne mogu da zaustavim ovu moju ludu glavu… gde god se okrenem, nešto me podseti na nešto, i eti to pune glave misli… neki zvuk, muzika, sve me na nešto podseti i opet eto misli… gledam malopre neke slike i vidim jednu svoju… nisam to više ja, sad sam neko drugi… odmah se setim kada su me slikali… bilo je to kad smo ispraćali našeg komandanta, generala, išao na drugu dužnost… a to sećanje odmah prizove drugo, na drugog generala, koji je mene ispratio, po kazni… ujeo sam mu sujetu…

… ginulo se te jeseni 1998. godine negde na jugu… u velikoj komandi obavljao sam kadrovske poslove… spiskove živih jeli su spiskovi poginulih, ranjenih, nestalih… i svi su prolazili kroz moje ruke, gledale ih moje oči, oplakivala moja duša… sa svih strana slati su neki novi spiskovi da popune njihova mesta… onda je došlo proleće 1999. godine kada se ginulo svuda… i opet spiskovi, spiskovi, spiskovi… leto je donelo tišinu… sabiralo se i oduzimalo… rezultat je bio negativan… ponovo spiskovi… trebalo je popuniti tamo gde je bilo najviše prazno…

… u jednom takvom metežu, neko nije odradio svoj deo posla… pozvan sam da polažem račune zbog nečije bahatosti, neposlušnosti, neizvršenja naređenja… oči u oči sa generalom, koji je bio major kada smo se prvi put sreli i kada sam mu prvi put ujeo sujetu… na tom dvoboju ostao je izujedan i ponižen… bio je pukovnik kada sam mu drugi put ujeo sujetu… tada je prećutao… toliko mnogo sujete na jednom metstu, nije moglo da prašta i zaboravi… došlo je njegovih pet minuta… prva dva puta između nas je stajao neko ko je mogao da sudi i presudi… ovog puta on je bio i sudija i dželat… rešen da nahrani tu životinju koja ga je toliko razdirala iznutra, tu sujetu… oči u oči, koplje u koplje… moj pogled u njegov, njegov svuda okolo samo ne u moje oči… ali sujeta je bila upornija… morao je da me obori, naplati račune… ali nije računao da ja nemam to što njemu treba da bi te račune naplatio… nemam poniznosti i kajanja pred bolesnom sujetom… imam samo besa i drskosti kojima sam zalupio vrata njegovog kabineta… imam samo reči poniženja i uvreda za njegovu sujetu i nesposobnost…

… slao je poltrone i dupelisce da me ubeđuju da se izvinim… da mi prete u njegovo ime, kako će me proterati daleko, u nedođiju… pisao sam izjavu i opet ga stavio tamo gde mu je mesto… bio na raportu i tamo sam tražio svojim pogledom negov, ali ga nisam našao… na kraju bio sam proteran… u nedođiju… po službenoj dužnosti, pre neminovnog proterivanja, moj prvopretpostavljeni me, u njegovo ime pitao šta imam da izjavim i da li mi proterivanje odgovara… koje licemerje… zato rekoh, ako će to da smiri sujetu jednog generala, ja ću da se žrtvujem… te reči je trebalo staviti u zvanični zapisnik… insistirao sma na tome… moj šef nije imao petlju da to napiše… dokle ide strah odraslih ljudi od sujete drugih odraslih ljudi na položaju… kad bi njihove žene znale koliko su sitni i mali, manji od svoje impotencije, ne znam šta bi rekle…

… otišao sam, brzo i tiho, mnogi nisu ni znali… mnogi dugo nisu ni primetili da me više nema… general je ostao sa svojom sujetom, okružen onima koji su je ponizno hranili…

… eto moj arčibalde, tako je to bilo… niko me nije slikao kad sam odlazio, ali tu sliku nosim u glavi… niko me nije ni ispratio, osim nekoliko žena koje su time iskazale svoj bunt protiv sujete… žene su mnogo hrabrije od generala… a i mačke su u vašem mačijem svetu hrabrije i borbenije od vas mačora lenština… ajde diži se, idemo na noćno pecanje… mesec je već odavno bacio udicu u našu reku…

Published in: on 24. августа 2009. at 2:12 pm  Comments (14)