Ciganska balada

Pogledi su im se okrznuli u nemerljivo malom trenutku, a onda je njen nekako smušeno i nekontrolisano počeo da beži i njemu i njoj, sve dok se nihova dva karavana, njegova čerga i njen cirkuski karavan , nisu mimoišli na izmaku poslednjih kuća male varoši uz reku, na izmaku jednog dana i jednog davnog leta. On je svoju čergu poveo prašnjavim drumovima, neznano kud, a njena cirkuska šatra će sledećeg jutra da osvane na livadi sa druge strane varošice iz koje je čerga upravo otišla.

I možda bi to bilo sve što se zgodilo, da jedno drugom, u tom kratkom trenu, nisu pogledom prodrli do dna duše – ona u njegovu vatrenu cigansku, a on u njenu neugašenu, ali nesrećnu. Verovali su da su tamo videli sve ono što niko drugi do tada nije umeo da vidi, niti su oni imali načina da to pokažu onima koji to nisu mogli da vide.

Čerga je stala, odmah tu malo niže, uz samu reku, cigani psovali, a on bio gluv i slep za sve oko sebe. Šatori su podizani u oba tabora cele noći. On je uz vatru, na gitari svirao setne ciganske balade, a ona noć provela sa svojim likom u ogledalu. Oko njega su igrale ciganke, dok ona, izgubljena u mislima, nije čula hrkanje svog debelog muža.

Zora je pogasila ciganske vatre i sveće u njenoj cirkuskoj sobici na točkovima. Mlada rosa je okitila paučinu po drveću i travi pored reke i davala tamnije nijanse bojama krova na cirkuskoj šatri. I u čergi i oko cirkuske šatre rzali su konji. Uzjahao je svog vranca i poterao ga u divlji galop, a bela košulja treperila je kao jedro niz zeleno polje u pravcu cirkuske šatre. Izašla je da donese vode da umije neispavano, ali nasmejano lice, kada joj se na tren učinilo da je između dve kočije proletela ogromna bela ptica u neobično niskom letu. To priviđenje desilo se još nekoliko puta dok suton nije najavio vreme za prvu predstavu.

Obukla je svoj kostim od paunovog perja, spremna da, sa još nekoliko mladih paunica, predstavi pokloni neobičan dekor i svoju veštinu na leđima rasnog belog pastuva. Veštinom iskusnog lopova prikrao se velikom cirkuskom šatoru i provukao ispod platna u njegovu utrobu. Skinuo je crni ogrtač i bela košulja je bljesnula na obodu okrugle arene, pod svetlima cirkuske predstave. Mnogi ga nisu ni primetili zaneseni ludorijama dvoice klovnova. Oni koji su bili na pozornici, pomalo zbunjeni su poverovali da je to deo sledeće tačke sa konjima i paunicama, nešto novo u bujnoj mašti njenog scenariste.

Klovnove proguta urnebesni smeh koji nije davao dovoljno pažnje početku sledećeg nastupa.

Uspravljena na belom pastuvu ujahala je u arenu. U tom času pogled joj preprečiše tamne oči, na tamnom licu koje je budna sanjala celu noć i dan. Publika zaneme, pa se prolomi aplauz veštini kojom se misteriozni garavi lepotan našao na belom pastuvu, obgrlivši paunicu oko struka. Ali sve ponovo propade u muk, kada beli pastuv preskoči nisku ogradu arene i nestade prolazom ka ulazu u cirkusku šatru, i odnese ih u noć.

Mnoge je trenutke zamišljala od kada je srela te oči, ali ni u najluđim snovima nije mogla da zamisli da će njen poslednji nastup biti ovako veličanstven. Jedini strah koji se na trenutak pojavio, bio je strah od toga što ne oseća nikakav strah, što se oseća baš tako, kao u svom najluđem nastupu – veličanstveno.

U čergi su gorele vatre i čula se pesma cigana. Lako, kao da sklanja vetar sa šešira, skinuo ju je sa belog pastuva, a ona još lakše, samo prstima dotakla zemlju, zaustavljena u strasnom poljupcu. Ne gaseći poljubac, podigao ju je u naručje i odneo na obalu reke, spustio da sedne visoko iznad vode i tek tada se odmakao par koraka gledajući mesečinu na njenom belom licu.

„Oteo si me kao u bajci kada vitez lutalica otme princezu“.

„Bićeš moja ciganska princeza“

„Ali ja već jesam cirkuska kraljica. Moj debeli, matori muž je cirkuski kralj. Poslaće vojsku da me nađe, a tebe će ubiti.“

„Ako te nađe i odvede, ni meni život više ne treba“

„Ako me nađe i odvede, ni meni neće biti važno ako te ubije, jer onda ću znati da su me oči i srce prevarili i da nisi ono što sam u tvojim očima videla, a takav mi ne trebaš.“

Cigani su lopovi.

Jutro je zateklo čergu pogašenih vatri, nije bilo cigana i konja, samo su ljudi u cirkuskim odelima nemoćno tumarali tražeći ono što nikada neće naći. Uz obalu reke nestalo je nekoliko čamaca, iako su lancima i katancima bili zavezani za stabla debelih topola.

A negde na sasvim drugom kraju sveta, uz čergarske vatre i pesmu cigansku, i danas se prepričava jedna ciganska balada.

 

 

Published in: on 15. октобра 2010. at 2:41 pm  Comments (21)  

The URI to TrackBack this entry is: https://archibald57.wordpress.com/2010/10/15/ciganska-balada/trackback/

RSS feed for comments on this post.

21 коментараПоставите коментар

  1. Evo ti priče, Zvončice Nedođijska.

  2. 🙂 predivno

  3. e, pa Archibalde II, moj naklon !
    ovo vec lici na pricu! bice od tebe nesto !

    ova prica mi se bas svidela… znas li jos takvih ?
    🙂

  4. Znaš Zvončice (nadam se da se ne ljutiš što sa ti nadenuo novo ime), u haciendi ima mnogo tajnih kutija i kutijica i još svašta nešto, a u svakoj po neka priča ili pričica. Ali dok ih ne spakujem za blog, pozajmiću ti neke od starijoh koje su slične ovoj, a verujem da ih nisi čitala jer su među prvima koje sam napisao. Nađi ovde priče „Reci mi šta je ljubav“ i „Ključ“ iz decembra 2008. i „Kazivanje Breskvici“ iz oktobra 2009. Nadam se da će ti se svidei.

  5. idem iz ovih stopa da potrazim !
    a odkud si ti znao koje mi je tajno ime?
    🙂

  6. Neću da ti kažem, otkri sama, kao što sam ja otkrio tvoje tajno ime. Šalim se, pa iz Nedođije su samo Petar Pan i Zvončica. Sistemom eliminacije, shvatio sam da ti možeš biti samo Zvončica, nikako Petar Pan. Ja i danas gledam te crtaće redovno. Mogu da ti ih prepričam u crtež, u boju. 🙂

  7. a kam` gi Kapetan Kuka i njegovi razbojnici…?
    zar ne licim na razbojnika ?
    🙂

  8. Mnogo lepa ova tvoja muzika, Arči.
    I ako može jedna molba, da od sad pišeš samo za Zvončicu Nedođijsku. 🙂

  9. Drago mi je moja mala Šunjo da ti se sviđa ova mzika. Samo molbu ti ne mogu uslišiti, jer bilo bi to previše lično.. Istina, Zvončica je tražila da napišem nešto što će ličiti na CELU priču, ali ona verovatno nije obratila pažnju na podnaslov mog bloga. Pa ni ova nije sasvim dopričana. Sledeću pišem tebi, jer možda si u pravu, nekako su najlepše one koje sam posvetio nekome ili ih je neko tražio. Jednu sam napisao Breskvici, a nekoliko baš lepih nekome koga ne mogu da pomenem bez saglasnosti. Da, možda si u pravu… sledeća je tvoja. 🙂

  10. Ništa ne zvuči tako dirljivo kao Ciganske violine….
    Ima u njima svega…očiju boje noći, šarenih sukanja koje se besomučno vrte…bosih stopala…eh…)))
    Divno si napisao ovu priču…

  11. Hvala Veco. Ti dobro znaš da je moja duša ciganska. A tebe dugo nema među nama. Nedostaješ mnogo i mnogima.

  12. Dopala mi se priča, baš zato što nije završena. Zamislila sam lepezu od sličica u našim glavama pomenutog kraja. Ima nečeg magičnog u sreći, jer i kad je mala ona je beskrajna, beskrajan je, čak, i sam njen nagoveštaj. Dok, po mom mišljenju, sve tužne priče imaju kraj, one se završavaju u slovu gde se upoznaje tuga…
    I tako, svašta nešto ja mislim, između ostalog i to da se nekim ljudima lakše (lepše) piše, pa otuda i moja molba (koja sad zvuči kao iznuda), ali povlačim je. Bilo je neodmereno.

    BUT, ako je sledeća priča moja onda mora isto ovako da bude lepa. 🙂

  13. Melem prica za svako zensko srce, muske ne videh 🙂

  14. Pa „Cipelice“ moja zelena, odavno ovamo ne svraćaju muški. Neću da komentarišem, jer verujem da znaš šta milsim. Uostalom i ja imam običaj za sebe da kažem da nisam „muško“, jer ne idem na sve utakmice, ne pratim svaki sportski događaj, ne idem u kladionice, ne interesuje me politika, nemam omoljeni automobil, ne pijem k’o smuk, ne pričam lovačke priče…
    Eto, pa sama proceni i zaključi.

  15. Nekako kada god se pokrene priča o Ciganima meni u glavi odzvanja pesme Tome Zdravkovića: „O Ciganko moja, ja sam noćas tužan, zapevaj mi jednu, pa mi rane leči, pa raspleti kosu, o Ciganko moja, nek’ mi mladost prođe kad muzika svira…“

    i tako u tonovima te pesme, pročitam post i šta reći…samo uzdah.

  16. Archi, de me nadje sa ovom pričom… I mi cigani imamo dušu..a, moja je bila puna čitajući ove redove..Divna, divna priča:-)Nedjo, viš kako je lepo s ovu stranu svemira ? 🙂

  17. Pa, dugo te nema Perlice moja, pa nisam imao drugog načina, nego da te potražim pričom… i eto nađoh te 🙂

  18. A tebi Čarobna, hvala za uzdahe, a i za podesćanje na Tomu, mog omiljenog boema…

  19. Divna balada, zaista me uvek oduševiš! A onaj deo o rosi i rzanju konja… neverovatno!

  20. Šta drugo da ti kažem, nego da mi je drago da ti se sviđa.

  21. Gde je nestao moj drug,covek koga sam nekad poznavala,,,negde..,sta se desilo da me potpuno iskljuci,blokira sa liste prijatelja,a nekad smo bili drugari,najbolji,uvek je imao vremena za sve moje gluposti,promasene ljubavi,jadikovke.Sipao bi vino i onda bi mi dneo svoje nedovrsene price i krenula bi polemika do duboko u noc.Da li je ciganu neko ukrao dusu u medjuvremenu?


Оставите одговор

Попуните детаље испод или притисните на иконицу да бисте се пријавили:

WordPress.com лого

Коментаришет користећи свој WordPress.com налог. Одјавите се /  Промени )

Слика на Твитеру

Коментаришет користећи свој Twitter налог. Одјавите се /  Промени )

Фејсбукова фотографија

Коментаришет користећи свој Facebook налог. Одјавите се /  Промени )

Повезивање са %s

%d bloggers like this: